Crnogorski pozorišni reditelj Zoran Rakočević ovih dana privodi kraju probe za novu predstavu podgoričkog Gradskog pozorišta “Ivo Vizin - kapetan od snova” koja će premijerno biti izvedena početkom decembra. Fokus predstave je, kaže Rakočević, bosonogo djetinjstvo i siromaštvo koje je, makar ranije, svima bilo poznato - na neki način.
U današnjem društvu socijalni jaz je sve izraženiji pa se ljudi dijele na one koji imaju i one koji nemaju, ocjenjuje Rakočević koji “Vijestima” otkriva i da neće kriti životnu istinu koju priča nosi od djece koja se nađu u publici pri izvedbi ovog komada. Reditelj priznaje da od predstave očekuje da izazove oduševljenje kod djece, ponudi im maštu i senzaciju koja se u današnjem vremenu sve više gubi i koja najmlađima biva zamagljena u izobilju drugih, modernijih, ponuda i načina za igru...
U predstavi glume: Jelena Simić, Sanja Popović, Miloš Pejović, Goran Slavić, Branka Femić, Pavle Popović, Vule Marković i Pavle Ilić. U autorskom timu, pored reditelja, su i: dramaturškinja Dragana Tripiković, koreografkinja Slavka Nelević, scenografkinja Smiljka Šeparović i kompozitorNemanja Bečanović, a tekst je radila dramska spisateljica Jelena Milošević.
Pored razgovora o predstavi, Rakočević je sa “Vijestima” pričao i o alternativnom teatru, stanju u pozorištu i kulturi u Crnoj Gori, današnjici...
Tokom pripremanja proba imali ste više naslova u opciji, zbog čega?
Smatrao sam da treba promijeniti taj originalni naslov po kojem radimo, jer može da zavede, zbog termina ‘odiseja’, a zapravo ta Ivova odiseja tek predstoji, tek treba da je naslutimo i tek treba da postane priča o njegovom odrastanju, o dječaku koji će tek da oplovi svijet i koji mašta... Želio sam da i sam naslov odjekuje tom njegovom pričom i poteškoćama kroz koje prolazi kao klinac od 12 godina koji se bori za svoje mjesto i svoje mogućnosti, kao što je i danas teško siromašnima da se izbore za svoje mogućnosti. To ‘odiseja’ mi je zbog toga bila višak, a došli smo do naslova “Ivo Vizin - kapetan od snova”. Dali smo sebi slobodu da i o tome razmišljamo malo šire i smatram da je ovo stvarno divan naslov, lako pamtljiv, a uz to sadrži njegovo ime i prezime, jer Ivo Vizin ipak nije bilo ko, a drugi dio - ‘kapetan od snova’ zato što je to zaista tačno.
Predstava govori i o odrastanju i o borbi za neko ‘mjesto pod suncem’, za ostvarenjem, maštom dječaka... Koliko se to može povezati sa društvom, sa starijima, sa današnjicom?
Stvarno mislim da je fokus to neko siromašno i bosonogo djetinjstvo koja su, na neki način svima poznata. Većina nas potiče iz srednjeg sloja, koji se danas, međutim, gubi zbog velikog socijalnog jaza koji dijeli naše društvo na one koji imaju i na one koji nemaju. I tako većina nas zna za to bosonogo djetinjstvo iako ga možda nijesmo osjetili na svojoj koži. Zbog toga je moj fokus bio i to raslojavanje koje se, nažalost, osjeća od malih nogu, što i jeste tema današnjice - vraćanje oštrih granica između klasa, bezobzirnost i surovost svijeta. Priča govori o dječaku koji hrli ka ostvarenju svog sna, teži da ispuni svoje mogućnosti, a u periodu je neke dječačke inicijacije kada razaznaje svijet i socijalne odnose, a shvata da nije u prednosti zato što je siromašan. On shvata i da oni koji nijesu siromašni, kao na primjer njegov brat od strica koji je antagonista komada, koji ima i čiji su uslovi povlašćeniji, prolazi mnogo lakše. On tu počinje da shvata čije su mogućnosti veće da postane kapetan, njemu koji nema ili bratu koji ima. Naravno, u današnjoj Crnoj Gori bi to prije bio neko iz bogatijih slojeva, a ne neko ko više to zaslužuje po svojim sposobnostima i željama. Tako i Ivo shvata i suočava se sa tom gorkom istinom.
S druge strane, Ivo Vizin je postao jedan od najznamenitijih južnih Slovena. Strašno je to što se na Internetu i u medijima mogu naći podaci da je bio ‘prvi Srbin’, pa ‘prvi Hrvat’, pa ‘prvi Crnogorac’, pa ‘prvi južni Sloven’ kako i slovi njegova memorijalna ploča u Prčanju, rodnom mjestu Iva Vizina... Svako ga svojata, što je lijepo, kao i u slučaju Tesle, Njegoša, Andrića, Kovača, ali smo i u njegovom liku našli prostor da se sukobimo oko dvije najgluplje stvari na svijetu - vjere i nacije. Ja smatram i da on nikada ne bi mogao postati veliki čovjek, a da nije bio to što je bio u djetinjstvu. Mali heroj!
Predstava je namijenjena djeci koja je i ozbiljna i univerzalna i ne toliko striktna. Koliko je to u sukobu sa tim da su često stariji ti koji kroje puteve djeci, upućuju ih na život i slično? Da li je ovo čist komad za djecu?
Ovdje imamo situaciju da su sve u pitanju siročad što doprinosi tome da još emotivnije i empatičnije gledamo na svu tu situaciju. Naravno, ako je u ikome od nas ostalo više empatije. Pitanje je od početka bilo u kojoj je mjeri ovo komad za klince. Ja mislim da jeste, jer osim što ima priču o mukama odrastanja i siromaštvu (što nije normalno u dječjem svijetu iako svaka bajka ima elemente socijalne nejednakosti u sebi), priča donosi i smrt. Mislim da djecu ne treba čuvati od istine, ionako djeca danas ne umiju da maštaju. Gube prve senzacije i prva otkrića... Želim i nadam se da ćemo u ovoj predstavi imati tu vrstu senzacije i ushićenja i da bude dovoljna mašta da se napravi ushićenje. Vjerujem da je dovoljno da neko samo spomene ‘oploviti svijet’ i da vide mapu svijeta i globus ispred sebe, luke i mora, pa da se djeci javi to ushićenje. Mislim da današnji klinci to ne umiju. Novi trendovi im ubijaju djetinjstvo i maštu.
Pitala sam to, jer kao da odrasli, zapravo, kvare djecu...
Klinci u komadu, što je ključno i što želim da kažem, ne spoznaju nepravdu, oni ne prihvataju nepravdu, ne mogu da je razumiju. Njima sve može da uđe pod kožu, razne maštarije oni mogu da prihvate, ali nepravdu ne. To ćemo komadom pokušati da pokažemo - da djeca imaju urođeni smisao za pravdu dok ih svijet odraslih ne iskvari.
Nepravda danas - da li smo prisiljeni da se mirimo sa istom ili je možda nema i ne ostaje ništa što bi se mijenjalo? Da li, kako odrastamo, (iz)gubimo to što kao djeca spoznamo kod sebe, tu neiskvarenost i nevinost ili neku revolucionarnost koja se često budi u tinejdžerskim danima?
Ovo vrijeme nas uči da ne talasamo. Ja sam generacijski zakačio izdisaj nekog rok pokreta, rok muzike na našim prostorima, pop rok identiteta koji nažalost moju generaciju nije, ali nas nekolicinu jeste zarazio. To je izdisaj bunta. Sada, ne krivim samo rat već i današnje vrijeme koje je od nas napravilo konformiste koji ne umiju da se suprotstave nekim stvarima, već pristaju na sve, pristaju na lični delegitimitet, pristaju da budu šta se od njih traži. Nije u pitanju samo bunt i revolucija već se počinje od najsitnijih stvari, od osnovnih sloboda koje nemamo pred naletom kapitala koji nosi svoju “pravdu”.
Zahvatio te je taj izdisaj rok pokreta, a mimo muzike, tu je i umjetnost koja je skoro pa u svakoj sferi, da ne pretjerujem, budila neki poriv za napredovanjem, ukazivanjem na probleme, pozivanje i podizanje ljudi... Ima li toga danas?
Ja smatram da bez društvenog angažmana i obrađivanja osjetljivih tema, umjetnost ne postoji. Ona je u tom slučaju larpurlaristička i uopšte mi nije jasno kako se mogu koristiti termini poput ‘čisto’, ‘lijepo’ ‘prava umjetnost’ i slično, a da nema bilo kakvog angažmana. U Crnoj Gori danas ima toliko apolitičnih umjetnika, a ta vrsta apolitičnosti je zapravo oštra i zaoštrena političnost, prema mom mišljenju. Jer kada neko kaže da je apolitičan, on smatra da ne pripada nikakvim partijama i uvriježenim domaćim kvazipolitičkim temama, i to je samo donekle razumljivo. Čovjek uvijek mora biti istinski političan i mora imati stav koji se odnosi na društvo, ne mora samo uža politika biti u pitanju. Nije mi jasno kako neko može da sjedi, a da ima umjetnička sredstva na raspolaganju, da je obrazovan i - ništa.
Šta misliš o amaterskoj sceni i koliko je važno njeno postojanje?
Mislim da je dramska pedagogija nevjerovatno plemenita stvar koju svaka škola treba da ima, iako je kod nas to jedan potpuno nerazvijen pojam kojim se kod nas bave samo pojedinci. Vjerujem da je to ključ amaterske scene upravo zato što klincima, prije svega, pristupiti didaktički sa pozicije dramskog umjetnika koji može da ih edukuje i oplemenjuje. Amaterska scena u Crnoj Gori je nedovoljno razvijena što je možda indikativno i po nekim drugim pitanjima, jer mi smo pasivni po mnogo čemu.
Koliko su bitni festivali i gostovanja predstava, kako stranih kod nas, tako i naših negdje?
To je ključ, da ne bismo bili hermetični. Crna Gora ima mnogo da uči i kao društvo, a tek u pozorišnom smislu. Mnogo je teško, uostalom, iz Crne Gore pratiti dramsku scenu u Evropi, tamo postoje mnoge nezavisne scene koje u Crnoj Gori ne bi imale priliku. Ja se trudim da održim festival “Korifej” u Kolašinu čiji sam organizator i selektor programa i trudim se da svake godine dovedemo što više predstava možemo, ali i da mi putujemo što više možemo na druge festivale. Sad smo bili u Pragu, igrali predstavu “Krivica”, a onda i monodramu “Nastasja Filipovna” Anđelije Rondović u Slovačkoj, a sredinom novembra treba da igramo u Poljskoj, u maju možda u Litvaniji na jednom bijenalu...
Kakva je i da li je dovoljna materijalna podrška kako opštine, tako i države, pa vjerujem i zajednice?
Finansijski slaba. Sa nama obično razgovaraju o pozorištu kao o nekoj održivoj i isplativoj stvari, što nije, kao što ni kultura nije, a valjda građani koji odvajaju novac za porez zaslužuju da im se od tog novca i malo kulture uspe pod kragnu. Korifej ima podršku i lokalne samouprave i države kada je festival u pitanju, ali to je nedovoljno. Naša su potraživanja mala. Dešava se da nam za neko gostovanje treba 200-300 eura, ne uzimamo honorare, ne zanosimo se time da ćemo živjeti da zaradimo nešto od toga već nam je samo stalo da putujemo i tražimo samo minimum sredstava kako bi to ostvarili, ali je i to ponekad neostvarivo.
Kakva je nezavisna scena kod nas?
Pa nije samo moje mišljenje da politika države prema nezavisnoj kulturnoj sceni mora da se promijeni i da ministarstvo mora da smisli način da pomogne nezavisnu scenu. Otežavajuća je okolnost i što u ministarstvu kulture ne postoji opcija da se nevladina organizacija koja se bavi kulturom odazove na njihove konkurse, a onda kuburimo sa lokalnom vlašću... Pozorište u Crnoj Gori vodi bitku, i to na više frontova. U Crnoj Gori postoje tri profesionalna pozorišta, tri ljetnja festivala, po jedna predstava iz sezonske koprodukcije, a sa Fakulteta dramskih umjetnosti izlazi mnogo i glumačkog i dramskog, kvalitetnog, kadra.
U slučaju da pozorište ‘opstaje’, znači li to da se i društvo, na neki način, guši? Gušimo li društvo tako što ono biva uskraćeno za uživanje, kulturno uzdizanje?
Grad veličine Podgorice, zvanično oko 200.000 stanovnika, u Evropi u prosjeku ima oko 24-36 festivala godišnje, odnosno svakih desetal dana se održavaju festivali, raznog karaktera, ne samo pozorišni. Podgorica to, nažalost, nema. I to je takođe indikator društvenog mentaliteta i neke građanske pasivnosti koja mi još uvijek nije jasna. Izgleda da građanima to odgovara. Ili ne odgovara. Ne znam. Pitam se.
Volio bih da “Gospođica Julija” nastavi teatarski život
Da li žive diplomske predstave mlađih ljudi? Kakvo je tvoje iskustvo sa tim?
Dva puta sam radio diplomsku predstavu - jednom na kraju osnovnih i jednom na kraju specijalističkih studija. Budva Grad teatar je međutim ukinuo predstavu “Ukroćena goropad” odŠekspira koja je premijerno izvedena na Ričardovoj glavi, na plaži. A nešto kasnije, u junu ove godine sam radioStrindbergovu ”Gospođicu Juliju”, i to nije bila samo moja, već i diplomska predstava dvoje glumaca, Marka Todorovića i Vanje Jovićević koji zajedno sa Anđelijom Rondović tumače uloge... Volio bih da ta predstava u novoj sezoni ostane na repertoaru Crnogorskog narodnog pozorišta, gdje je i premijerno izvedena. Imali smo neki dogovor da predstava nastavi život, doduše na repertoaru Male scene koja još uvijek nije rekonstruisana.
Svako rješenje je u glavi
Koliko je bitno u pozorištu obrađivati raznovrsne teme, ili klasične teme na noviji način? Od predstave “Tre sorelle” koja čuva neku legendu, priču, nešto zajedničko u našem društvu što bi bilo dobro ponovo aktuelizovati, pa onda i do pokretanja novih tema i aktuelnosti nekih novih trendova, pojava, suočavanja, što, na neki način, daje i monodrama “Pometnje pitomca Terlesa”?
Hvala ti što spominješ sve te naslove. Ja mislim da u komadu kao što je “Tre sorelle” koji u pozadini ima poznatu dramsku legendu a koju je dramaturški obradio Stevo Koprivica, mislim da bez tog osvrta na vrijeme u kojem živimo i današnje ljude, taj komad i pozorišna predstava ne bi postojali. Dramska umjetnost treba da bude takva. Smatram da je “Tre sorelle” jedan vrlo savremen komad koji govori ne samo o mentalitetu i o toj urođenoj potrebi za oslobođenjem i bijegom kako od sredine, tako i učmalosti, pa i od potrebe za nekim višim objašnjenjem života. Iz svih tih razloga smatram da je to i današnja priča o tri žene koje se kao vukovi bore protiv nemogućeg, a zapravo protiv vrlo mogućeg jer je svako rješenje u glavi. Što se tiče djela “Pometnje pitomca Terlesa” smatram da smo u jedan roman koji je nastao prije sto i nešto godina utkali današnjeg crnogorskog adolescenta koji je razapet između tog vremena i perioda kroz koji prolazi do svih tih mogućnosti i izazova koje pruža vrijeme i on otkriva nove svoje pobude, nove seksualnosti, ulazi u svijet odraslih, ali i u svijek okrutnosti, nepravde, nasilja, brutalnog i rigoroznog društva, što je neko evropsko nasljeđe zapravo...
O Rakočeviću
Zoran Rakočević je rođen u Kolašinu 1985. godine. Osnovne studije Pozorišne režije završio na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, i to nakon završetka Fakulteta političkih nauka u Podgorici. i brojnih angažmana u neumjetničkim oblastima.
Osnivač je i glavni organizator i programski urednik Međunarodnog festivala alternativnog teatra Korifej koji se od 2014. godine održava u Kolašinu, gdje je i član Savjeta Centra za kulturu.
Bonus video:
