Marija Čolpa (1970) je magistar dramaturgije, dramski pisac i scenarista. Studirala je dramaturgiju na Akademiji umjetnosti u Beogradu u klasi prof. Siniše Kovačevića, a potom na FDU na Cetinju u klasi prof. Stevana Koprivice. Završila je i dramaturgiju na Univerzitetu za audio vizuelna umjetnost Evropska Filmska Akademija ESRA Pariz - Skopje - Njujork, kod mentora prof. Jordana Plevneša. Trenutno je na doktorskim studijama na Unverzitetu „Sv. Kiril i Metodije“ u Skoplju, Institut za književnost i makedonski jezik smjer - kulturologija.
Autorka je drama “Plan B”, “Teutina maska”, “Lov na vepra”, “Ljubi da prođe”, “Fljora”, “Omnibus za parove”, lutkarskog igrokaza “Žižula i Čičak, povrćna bajka sa voćnim završetkom”, libreta za operetu “Rade Tomov” (koautor sa Bosiljkom Pušić) scenarija “Tre sorelle”, “Maškare”, “Persijsko ogledalo”, “Prva dama Zelenike”, “Lov na vepra”, “Podmorje Crne Gore - Potopljeni brodovi”. Objavila je knjige “Bokeška kužina”, “Ćakule od kužine”, “Plan B”, “Ljubičasti kuvar, “Priče iz herbarijuma”, “Recepti za ljubav”, eseje “Tri eseja Ženske priče”, “Eros u mojoj drami”. Od 2007. piše kolumne za Monitor, a od 2011. i osnivanja portala Vijesti, ima svoj blog.
Vaša drama „Plan B” govori o nasilju nad ženama. Je li to naša stvarnost ili autorska mašta?
- Pisati a ne govoriti „iz sebe” je naprosto nemoguće. Baš tako i funkcionišu poetike u književno-dramskim rukopisima. No, percipirati zbilju kroz svoju katarzičku promisao je dio svakog od nas, koji se bavimo egzekucijom proživljenog. Zato smjelo tvrdim, da je drama „Plan B“ naša zbilja. Pitanje je koliko se želimo ogoliti, koliko zaista postajemo živući licemjeri u ovom bespuću od nasilja.
Žene u Crnoj Gori su još uvijek „kategorija” koja ne umije da progovori o bolima svoje svakodnevice. Valjda zbog toga postoje drame, i/ili pozorišne incenacije ovog tipa, da se „bolje vidi”, da se sakupi kuraž koja im nedostaje. Zato ćemo obnoviti dramsku igru „Plana B“ i ponovo je postaviti na vidljivije mjesto, gdje publicum izbacuje zaključanu emociju bijesa i straha. Uostalom, tako je i nastao teatar. Zbog publike, sinergije, a ne samo zbog lične promocije i svekolikih medija.
Ljudska izopačenost se često kao motiv javlja u vašim dramama. Iz kog razloga?
- Govoreći kroz dramatis persone koje su nespecifične po svojoj psihološkoj strukturi je nadahnuće koje mi donosi posebno zadovoljstvo. Uz to tijesno stoji potreba za razotkrivanjem tzv. tabua palanke, ali se vodim i nadglasavanjem sa izopačenim mejnstrimom, koji na ovoj našoj geografiji služi samo svojim nagonskim stremljenima, od kojih mi se najčešće prevrću utrobice. Stoga, govoriti o svima njima na jedini mogući način, u surovim realizmu nije hrabrost već unutrašnja potreba, koji se ponekad naziva i poetikom...
Vaše „Priče iz herbarijuma” su povijesti o biljkama, ali i o ljudima i mentalitetu. Pišući o biljkama vi ste u stvari pisali o ljudima i današnjem vremenu. Možete li to pojasniti?
- Pričati priču bez „kopče” je zaludan posao. U biljkama sam pronašla smiraj i istinski eliksir duše, dok sam ih sasvim prostom analogijom spajala sa „nepravilnostima” u ljudi i naukovala popravljanje istog. Kolumne su živjele u Monitoru četiri i kusur godine, dok ih je Matica crnogorska prepoznala kao štivo koje vrijedi publikovati.
Esejima broditi kroz ljudsku dušu imajući oslonac u botanici je čista ezoterija. Uputstva su stvarna i tačna. Tiraž raprodan.
U vašim knjigama dominira Mediteran, kroz likove, mjesta, opise, hranu, kuhinje, biljke, topose. Šta za vas lično predstavlja Mediteran?
- Ova arija je za mene kosmogonija koja me čini ovakvom kakva jesam. Začudnost u kojoj se krećem kako profesionalno tako i privatno je u direktnoj svezi sa prirodom. Živim svoju umjetnost dok plutam na laganom mistralu ili se „topim“ tramuntanom. Sve zavisi od ritma i tempa koje osjećam ili predosjećam. Nije baš za preporuku, jer su to putevi koje detektujem (na možda neki onostrani način) tjeskobni i nimalo laki, ali su svakako moji, što opet znači ničiji. Gutati vlagu Mediterana nije privilegija već usud. Baš tako se i rukopisi koje prepisujem iz glave sami „snalaze” u realnoj dimenziji ove životne realizacije, pomalo osoljeni i slatki istovremeno.
Pomenuli ste i zanimljiv umjetnički eksperiment koji sprovodite sa skulptorom Draganom Tešanovićem. Dokle se stiglo u tome i kakav je opšti značaj tog eksperimenta?
- Sve je počelo iznenada i neočekivano. Na izložbi u Herceg Novom srela sam vajara Dragana Tešanovića koji mi je ponudio saradnju na projektu njegove knjige, očekujući od mene recenziju ispisanu u rukopisu a ne na kompjuteru. Naime, napravio je samo 25 primjeraka knjige, u kojoj su crteži njegovih uradaka u raznim materijalima, sa eksplikacijom na samo njemu poznatom jeziku. Na prvi pogled se učinilo da je u pitanju klinasto pismo ili neko kaligrafsko ispisivanje riječi. No, na drugi pogled sam uočila da je u pitanju izuzetan trik. Tešanović je podijelio ovaj knjižni blok u kožnom povezu, poznatim likovnim kritičarima, dramskim piscima, rediteljima iz regije bivše Jugoslavije, pod istim uslovima i samo vezano za učestvovanje u dijelu koji se tiče recenzije.
Od samog početka osjetila sam neobičnu konekciju sa ovako „spakovanim“ vajarskim diskursom i potrebom da knjigom uspostavi komunikaciju sa „nama drugima“ (da ne kažem drugačijima).
U narednom danu bila sam posvećena prelistavanju Tešanovićeve knjige i odlučila se na prevod neprevodivog. U to ime sam na sasvim novom bloku, formatom nalik na njegovu knjižicu, ispisala naslov: Transkriptovana poetika upotrebljivog uma sa podnaslovom: Tešanovljevsko likovno pojanje u Čolpoljevsku esejistiku pragmatizma.
Važno za napomenuti je da sam ukupno 49 crteža iz knjige za nepunih 6 sati neprekidnog pisanja uspjela prevesti na svoj umjetnički jezik. Kad sam u konačnici ispisala i njegovu biografiju, zatvorila obje knjige, osjetila sam olakšanje.
Nakon ove katarzičke misije, zamislila sam izložbu kao multimedijalni perfomans u kojem bi publiku doveli do iste zablude, da povjeruju u prevod i prihvate moje tumačenje kao jedino ispravno. Naime, osmislila sam da se skulpture postave u prirodnom ambijentu (gradski park) gdje bi hostese usmjeravale i kanalisale posjetioce ka izložbenom prostoru...
Ali da ne otkrivamo detalje... Pripreme su u toku. Bićete pozvani na konzumiranje ove umjetnosti.
Trenutno radite doktorsku disertaciju na temu Božija ruka kao semantički kod civilizacije. Kako posmatrate ovu temu u balkanskom kontekstu?
- Kod gotovo svih naroda i u svim istorijskim razdobljima i/ili u svim poznatim kulturama Evrope i Azije, ruka je predstavljala simbol božanske snage i moći. Terminološki gledano, božija ruka se na lokalnom i globalnom planu uglavnom tumačila kroz simbolizam i religijski diskurs. I dok se ruke (anatomski gledano) uglavnom vezuju za čovjeka, u svim segmentima njegovog djelovanja, božija ruka se najčešće vezuje za semiotiku Boga.
Istraživati rodnu, lingističku, simboličku, semantičku, sociološku, teološku i kulturološku potku „božije ruke“, samo po sebi iziskuje šire naučno istraživanje ove teme. Na samom početku traganja, lingvističko semantička intriga i kuriozitet ovog kulturološkog istraživanja posjeduje čitav niz rješenja koje se tiču rodne razlike i (ne)ravnoptavnosti rodova. Naprosto, da bi se „shvatilo“ na koji način se u religijskom i socio-kulturološkom smislu korespondira sa rodom Bog, božiji i božija ruka vrijedi početi od tzv početka, od sumerskih ploča.
U pojmu božije ruke do sada je nedovoljno objašnjeno njeno učestalo pojavljivanje na svim civilizacijskim nivoima i u svim religijama od postanka svijeta do danas. Ona svakako treba da demistifikuje simbolički korjen pojma božije ruke kojeg prisvajaju religijski tumači i propagatori svih religija kao „svoj“ znak i/ili proizvod na koji samo „oni“ mogu položiti pravo. Dokazivanjem božije ruke kao simbola zajedničke svjetske baštine ulazimo u polje svačijeg i ničijeg prostora, gdje vrijedi istražiti sve uzroke koje su dovele do takve teze. Svođenje na jednu nit, trebala bi se stvoriti mogućnost za kreiranje „pomirdbene platfome“ kao definicije koja se može ili mora razumjeti u formatu modernog kosmopolitizma današnjeg društva.
Angažovani ste u mnogim kulturnim događanjima izvan Crne Gore pogotovo izvan Herceg Novog, grada u kojem živite. Zašto zaobilazite hercegnovsku kulturnu scenu? Ili ona zaobilazi vas?
- Usud palanke me još uvijek „drži“ kao nezaposlenu i zvanično registrovanu na Birou rada kao magistra dramaturgije. Vrijeme koje sam „ostavila“ u Herceg Novom u čekanju silnih obećanja vezano za moje profesionalno angažovanje je iscurlo. Izmještam se na neko „sretnije mjesto“, gdje ću disati kako spada, biti uvažena kako priliči i gdje ću ostvarivati svoje umjetničke naume na zadovoljstvo onih koji me poštuju i razumiju u potpunosti.
Projekat posvećen podmorju
Sa Draganom Gačevićem autorka ste scenarija Podmorje Crne Gore. Šta otkriva ovaj projekat? Je li to skrivena istorija Crne Gore?
- Dokumentarni serijal Podmorja Crne Gore koncipiran je kao nacionalni proizvod od dvanaest polučasovnih epizoda o tajnama u našim teritorijalnim vodama. Snimljeno je kamerom u HD rezoluciji i sva radnja - dramaturgija priče se odvija pod vodom. U storijama ispod vode, ispričali smo 12 tema o „uspavanim brodovima“ uspokojenim na teritoriji našeg mora od 16 vijeka pa do današnjih dana. Obrađeni su sljedeći brodovi-olupine: Tihany, Patrolac, Galija, Golešnica, Dague, Oreste, Rumija, Goritia, Avion, Srebreno. Smaramo da je material idealan za termin na Javnom servisu RTCG, ali do današnjeg dana nijesmo dobili odgovor o produkcionom ili koprodukcijskoj saradnji. To nikako ne znači da se neće dogoditi. No, uprkos dosadašnjim naporima, naša Ministarstva i institucje za koje smo očekivali da će uključiti „nacionalne” senzore, oglušiše se na dopise i ponuđene prezentacije. Ovaj projekat ne može da zastari.
Bonus video:
