“To je jedna sudbina, jedna nevjerovatna stvar koju osjeća čovjek kao stranac. To je zamamno. Najprije je bolno, a onda odjedanput osjećaš sve prednosti toga što si stranac. I odjedanput, u toj samoći, u osjećaju stranca ima nešto nevjerovatno. Kao da si izmaknut i bolje vidiš neke stvari. Poslije toga uživaš u tim samoćama”, kazao je čuveni jugoslovenski glumac Rade Šerbedžija na promociji svoje zbirke poezije “Stranac” u Gradskoj knjižari u Podgorici. Ova zbirka obuhvata retrospektivu njegove poezije.
Iako nekada stranac u sopstvenom tijelu, Šerbedžija je u Podgorici dočekan kao dio “familije”, na poziv izdavača “Nove knjige”. Kako neko postane stranac i kako je on počeo svoju kožu tako da doživljava dođe suptilno, ali se promjena osjeća i mnogo prije, na primjer 1989, a 1991. godine je to i postao.
“To je moj život bio od ’91. godine, svugdje sam postao stranac. Najprije sam postao stranac u svakom gradu bivše Jugoslavije, jer čovjek koji se usprotivi najprije ratu, a onda bilo kojim ideološkim programima bilo koje nacije, on je nepoželjan za taj trenutak, za te ljude koji proklamuju baš to kao najvažniju stvar postojanja njihove nacije, njihovog subjekta, njihove želje. E, ako si protiv toga, onda si nepoželjan i onda si stranac”, objasnio je Šerbedžija svoje viđenje zbirke za koju je pjesme izabrao Nikola Petković.
“A svi smo očajno nemoćni i nesrećni zapravo. Naravno i srećni u našim životima, ali nesrećni pred činjenicom da nas jednom neće biti i da je ovaj život tako prokleto kratak. Šta je to 70 godina koliko ja imam? Sedam puta deset.
Dječak od sedam puta deset godina. Ništa”, rekao je Šerbedžija, postavljajući pitanje publici gdje je u tome mjesto i vrijeme za mržnju ili bilo šta što bi nanijelo bol čovjeku, osim ljubomore...
Na radost publike čitao je stihove iz svoje zbirke, a potom i zasvirao gitaru pjevajući numeru “Moj otac”. Šerbedžija je najavio i novu knjigu, a možda i novu posjetu Crnoj Gori po njenom objavljivanju. Radni naslov nove knjige bio je “Green card”, a pisao je “o Americi, Londonu, različitim mentalitetima, specifičnostima, našim ljudima tamo, uvijek sa refleksijama nazad”, a posljednje stranice knjige ispunio je pričama o ocu.
Pisanje je njegova prva ljubav, a gluma je došla spontano
Pisanje je, kaže, njegova prva ljubav i samo time se želio baviti. Prve stihove “one bezvezne” počeo je pisati u srednjoj školi, a volio je i fudbal.
“Ako se sjetiš svog djetinjstva, šta si maštao u biti, ja nisam htio biti glumac. Ja sam htio biti novinar ili pisac. Htio sam da studiram književnost. Ipak sam završio na Akademiji jer su me nagovorili prijatelji iz Zagreba koji su došli u Vinkovce na proslavu Gimnazije. Ja sam s njima recitovao i sjećam se da je Vanja Drah, čuveni glumac iz Zagreba, a on je Vinkovčanin, rekao Ivi Ficiju, koji je isto bio Vinkovčanin: 'Uh, što nas je ovaj mali sredio' i onda su njih dvojica mene nagovorili riječima 'ti moraš na glumu'”, istakao je Šerbedžija dok je govorio o svom 'zanimanju'.
On, kaže, nije pjesnik jer bi onda samo o pjesmama razmišljao. On voli da piše, pije i živi.
Bonus video:
