Svojih prvih koraka i dana bez briga naš sagovornik, njegova ekselencija, Veselko Grubišić, ambasador Republike Hrvatske u Crnoj Gori se prisjeća sjetnog izraza lica…
Moji su starinom bili mlinari, moj pradjed Cvitan gotovo 60 godina bio je mlinar. Tako je svog sina (djedova brata) poslao prije točno 100 godina na studij medicine. Naša Grubišića mlinica (vodenica) na izvoru je rijeke Tihaljine (Peć Mlini) kažu od 1612. godine. Kad je moj pradjed bio mladi mlinar, koncem 19. stoljeća, imali su šest mlina i dvije stupe za sukno. Tata je pak bio seoski šnajder. Mi smo od malena znali da smo 'plave krvi', ali to se nije smjelo spominjati. Drugi dio mojih Grubišića ostade u Makarskom primorju gdje su bili conti i kneževi Makarskoga primorja. Gradac je malo selo, nekada rimski grad, s bazilikom iz petog stoljeća i grobljem starim najmanje 1700 godina. Rasti na selu, u najvećem broju slučajeva, usadi vam radne navike, običaj pomaganja drugima, iskrenost, ljubav prema prirodi, dijeljenje s drugima onoga čega imate, pa makar ne imali puno. Nas više od 20 mališana imali samo jednu već pohabanu kožnu nogometnu loptu i par gumenih. Utrkujemo se na konjima. Kriomice igramo ponoćne nogometne utakmice s tim što smo livadu osvijetlili vješajući sijalice na gole žice električnog dalekovoda.
Prvi izbor poslije studija je bila nauka…
Kao i sada i tada su inženjeri, još tijekom studija, dobivali posao, pa sam nakon obrane diplomskog imao samo 10 dana odmora. Tada je bivša država išla iz krize u krizu. Dobar dio mojih kolega inženjera podnijeli su molbe za odlazak. Korupcija je bila na svakom mjestu. Bio sam se odlučio za Sandos. Kako je u Sandosu izbio ogromni požar i na stotine njihovih inženjera ostade bez posla, ostavio sam se razmišljanja o Švicarskoj, orijentirao sam se na Australiju i 1988. otišao u Sydney. Oni su tražili inženjere. U Institutu sam se bavio znanošću baš u području alternativnih goriva. Bio sam jako posvećen poslu, duboko fokusiran, provodeći duge sate u laboratoriju pa sam uspijevao postizati izvrsne rezultate. Moji nadređeni počeli su me zvati "mladim genijalcem". Bilo mi je to malo i smiješno jer da su moji mladi kolege bili jednako fokusirani i da su provodili tako duge sate na poslu, bili bi zasigurno još uspješniji od mene jer jamčim da su njih nekoliko baš bili pametniji od mene.
Onda je moj hrvatski narod 1991. godine ovdje zadesila teška sudbina. Morao sam pomagati rodbinu, kumove. Lobirao sam za međunarodno priznanje Hrvatske, sudjelovao u prikupljanju humanitarne pomoći, lijekova. Za Božić 1991. pri Vladi Republike Hrvatske bilo je registrirano oko 511 tisuća prognanika i izbjeglica. Izbijanjem rata u BiH u jednom momentu u Hrvatskoj je bilo više od milijun prognanika i izbjeglica. Vodio sam fond putem kojeg je hrvatska zajednica osigurala prostor za Generalni konzulat u Sydneyju…
Pitamo ga je li se diplomatija nalazila među onim dječačkim snovima i kako je to sve krenulo…
Nikada mi u mladim danim diplomacija nije padala na pamet. Međutim, kada je Hrvatska međunarodno priznata, mnogi su mi govorili da me vide kao diplomata te da bih se trebao prijaviti u hrvatsku diplomaciju. U Hrvatsku je došlo oko dvadeset diplomata iz bivše jugoslavenske diplomacije. Diplomati obnovljenih država moraju raditi dvostruko. Ja sam se pak morao prekvalificirati. Morao sam studirati nacionalnu sigurnost, magistrirati međunarodne odnose, diplomatsku akademiju te usput pročitati blizu tisuću naslova iz područja međunarodnih odnosa, međunarodne sigurnosti, međunarodnog prava, povijesti i povijesti diplomacije. U slučaju Hrvatske najprije smo se morali boriti za međunarodno priznanje države, pa osnivanje diplomatsko-konzularnih predstavništava, pa učlanjenje u mnoge međunarodne organizacije, pa kao kruna svega članstvo u NATO-u i EU, a istodobno morate raditi i sve ono što čine diplomati i konzuli već afirmiranih europskih država. Dok sve to činite, susrećete se s velikim predrasudama. Mnoge su klevete, recimo, o mom hrvatskom narodu uzimane kao činjenice, a kad vjerujete klevetama, onda je vaše mišljenje samo po sebi predrasuda. Kod mojih sugovornika u Zapadnoj Europi uvijek sam želio doznati kakav je imidž Hrvata u njihovoj glavi. Borio sam se da dobiju pravu sliku o Hrvatima. Nakon toga ili paralelno s tim razvijate kulturnu diplomaciju. Diplomat mora biti patriot države koju predstavlja. Važno je poznavati vlastitu povijest i kulturu, a u današnje vrijeme napose i ekonomiju. Ako ste hrvatski diplomat, morate znati one divne stihove iz Danteove Božanstvene komedije o hodočasniku iz Hrvatske (di Croazia). Kad Dante susretne svetog Bernarda, toliko je zadivljen, gotovo egzaltiran kao onaj hodočasnik iz Hrvatske koji se divi liku Isusa Krista na onoj divnoj slici zvanoj 'Veronikin rubac'. Meni su to njegovi najljepši stihovi. Morate poznavati svoju povijest. Tko bi rekao da su Hrvatska i Crna Gora dvije od samo četiri slavenske države u kojima su tiskane inkunabule, a imamo 13 slavenskih država. Tko bi rekao da je Njujorški misal (New York Missal) pisan glagoljicom na hrvatskome starocrkvenom jeziku početkom 15. stoljeća.
Je li istina da ste dijelili kancelariju s Titovim sinom Mišom Brozom?
Istina je, sjedili smo skupa nekih pola godine. Kad se vratio iz našeg Veleposlanstva u Moskvi, 1998. godine, dijelili smo kancelariju. On je dobro obrazovan, govori dosta jezika i znade na tisuće viceva. Tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader poslao je HRT da snimi kako se slažu jedan bivši hrvatski iseljenik i Titov sin. Mišo i ja imamo različite identitete i svjetonazore, ali nam to nije smetalo da se dobro slažemo. Njegova majka je Židovka Herta Haas, otac Hrvat, a on je, moglo bi se reći, jugoslavenske hrvatske provenijencije, svjetonazorski agnostik. Ja, pak, imam jasan hrvatski identitet te sam "ispodprosječan kršćanin i natprosječan grešnik". Nekad mi se čini da je to primjer kako se ljudi mogu lijepo ophoditi jedan prema drugomu s tolikim razlikama. Kad je polazio u Egipat, molio me da idem s njim, a kad sam odbio, ponudio mi je ključeve svoje (Titove) kuće u Samoboru te da obrađujem vinograd i svo grožđe uzimam sebi. Kad sam ga pitao: "Mišo, molim te, je li Tito onaj iz Kumrovca ili je neki zamijenjeni?", odgovorio mi je: "Veselko, otkad ga ja znam isti je, što je prije bilo, nemam pojma." Ono što mogu reći jest da je Mišo Broz dobar čovjek, a sad nakon što sam prošao cijeli svijet, mogu reći da mi je to kod ljudi najbitnije.
Između doma i pečalbe…
Ostavljen pradjedovski dom trajna je čežnja. Može biti izvor inspiracije, ali i nepresušne tuge, pa i tjeskobe… Jedan učen Židov (Jevrej) reče jednom Hrvatu: "Prošao sam gotovo cijelu Hrvatsku, ovo je raj na zemlji. Čini mi se da ste više orijentisani na traženje onog čega nemate nego na korištenje onoga što imate." Možda bi i vama Crnogorcima uputio slične riječi. Stara je izreka: dvaput seliti isto je što i jednom gorjeti. Kad vidite Hrvate u Australiji, Kanadi, SAD-u i drugdje kako se ogrću u hrvatske zastave i kockaste dresove kad igra hrvatska nogometna vrsta, onda su vam jasne njihove emocije, a mnogi su treća generacija.
Koja je to destinacija najviše prijala oku a koja srcu…
Svugdje je lijepo ako znadete vidjeti ljepotu. Dakle, ponavljam onu divnu rečenicu: ljepota je u očima promatrača. Više od 90 posto ljudi su dobri, svugdje je većina dobra. Sydney me je možda najviše impresionirao (više nego New York), tamo su svi ljudi nasmijani… Jedino je Sydney usporediv s ovim našim krajevima po ljepoti. Nama nedostaje bolji društveni poredak, jednaka prilika za sve i snaga u vlastitom oku da uvidimo ljepotu svoje države. Bio sam u više od 60 država, svugdje sam vidio ljepotu, svuda ima divnih ljudi. Možda sam najbolje individualno gostoprimstvo doživio ovdje u Crnoj Gori.
O nasljednicima i njihovom putu kaže…
Sinovi su magistri ekonomije. Najmlađa je kćer, mlada je doktorica, bila je među najboljim studentima, radi u Hitnoj, kaže da mi ne padne na pamet da negdje urgiram za njezinu specijalizaciju. Svatko ima svoj put. Najstariji živi u Africi, baš koordinira jedan projekt u delegacijama Europske unije u svim državama subsaharske Afrike. Govori sedam jezika, avanturist je … Srednji sin još traži posao, jako je nadaren. Iako imamo podrijetlo sa sela, kako smo se davno počeli školovati, sada nas, od mojih prabaka i pradjedova i njihovih braće i sestara, ima oko 200 s fakultetskom diplomom. Prije tri godine moj pradjed je imao sedmero šukununučadi (većinom ženske) koji su istodobno studirali medicinu.
U Povratku je stalo mnogo…
Tu sam baš čovjeku sa sela dao važnu ulogu. Dao sam mu moć nositelja hrvatskog identiteta, hrvatske tradicije i kršćanske vjere. Između ostalog to izražava i rečenica koju 'moj otac' u priči izgovara: "Ja hoću biti oficir JNA ako mogu ostati Hrvat i katolik." Dakle, on nema ništa protiv Jugoslavije, ali želi zadržati svoj jasan identitet i htio bi da država, kao okvir društva, čuva njegov potpuni i ispravan identitet. Država koja želi dugo opstati i imati odlično društvo kao svoj sadržaj dužna je čuvati identitete svih svojih entiteta, napose autohtonih, u njihovu izvornom obliku, naravno isključujući nečiji ekstremizam. Ni jedna komponenta, posebice ona najbrojnija, ne smije ih ni asimilirati niti tražiti da se odreknu vlastitog identiteta i preuzmu tuđi. Teško se je ubaštiniti u tuđem ili nekom novom identitetu. Otac će radije postati seoski šnajder nego zbog materijalnog i karijernog napretka u jednoj ili dvije generacije odreći se barem 13 stoljeća jasnog vlastitog hrvatskog identiteta i tradicije.
Radoznali smo da saznamo kako napreduje Poglavica…
Hmmm! Veliki poglavica prvih nacija Kanade ima veliku dušu (great soul), širi enormnu radost, on duboko osjeća prirodu, pa kad je zagađuju i skrnave, njemu je to kao da mu ozljeđuju tijelo. Kad sam bio veleposlanik u Kanadi, posebno sam bio sretan kad je pred veleposlanicima članica EU kazao da su svi kanadski Indijanci navijali za moju Hrvatsku kad smo 1998. godine prvi put sudjelovali na Mundijalu i osvojili broncu. Bio sam zatečen kad me pitao da ga upoznam s Davorom Šukerom jer je na tom prvenstvu baš on dao najviše golova. Kako pri našem susretu nije nosio perjanicu na glavi nego je bio obučen u odijelo i kravatu, s osmijehom sam ga pohvalio što nosi hrvatsku narodnu nošnju. Bio se malo zbunio, ali kad mu je njemački veleposlanik kazao da je kravata hrvatski izum, oduševio se saznanjem. Sljedeća zbirka pripovijedaka dat će veću ulogu čovjeku iz grada, tamo gdje idemo učiti visoke škole, gdje su kondenzirana velika znanja. Bit će više autobiografska, ispričat će moje diplomatsko djelovanje od Australije do Crne Gore u obliku priča.
Trenutno čita i ujedno preporučuje štivo…
Tijekom pandemije ponovno sam čitao "Braću Karamazove", komparirao talijanski izvornik "Božanstvene komedije" s hrvatskim i engleskim prijevodom. Ponovno sam čitao roman "Spori čovjek" (Slow Man) južnoafričkog nobelovca J. M. Coetzeeja. Treba ga čitati na engleskom jer tako briljantno piše da ga je milina čitati. Pandemija me je na neko vrijeme osamila pa sam kod Dostojevskog dosta razmišljao o tom moćnom "Ruskom Kristu" druge polovice 19. stoljeća. Taj Krist je Krist strahopoštovanja, a tada na Zapadu postoji Krist (poslije prosvjetiteljstva i Francuske revolucije) koji jedva hoda, kao da ide od kuće do kuće i moli ljude da ne odu daleko od onoga što je temelj kršćanstva, a to je samilost (compassion) jednih prema drugima. I taj ranjeni Krist na zapadu preživi, a onog moćnog Rusi ubiju i ne daju mu uskrsnuti punih 71 godinu. Zamislite kakva je to kolektivna trauma. Kako sam dublje kontemplirao, shvatio sam da Isus nije pohrvatitelj, niti porusitelj, niti posrbitelj…. Isus je otkupitelj ili na engleskom Redeemer.
Od muzike najradije sluša…
Volim povremeno poslušati Mozarta. Volim rock, jazz, volim i lijepu narodnu glazbu, obožavam Olivera i klape. Sva ta glazba čini me radosnim. Bach, posebice oni teški komorni komadi, nije za mene, nisam dovoljno dobar poznavatelj klasike. Bio sam presretan nastupom klape Cambi za naš Dan državnosti ovdje u Pogorici. Mnogi Crnogorci me i danas pitaju za mladu dubrovačku klapu Kaše, kad će doći i ponovno na klapski način otpjevati himnu Crne Gore. Neki kažu da nikad nisu čuli ljepši način pjevanja himne Crne Gore. Volim vašu pjesmu "Još ne sviće rujna zora". Draga mi je i country glazba.
Obišavši cijeli svijet, od velikog broja ljudi iz raznih sfera izdvaja poznanstvo sa..
Najsnažniji osjećaj sam doživio na susretu sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. Stupanjem pred njega, čak u nekom krugu od desetak metra, ulazite u neko posebno mistično energetsko polje, kao da ste u blaženstvu. Oduševila me i tadašnja predsjednica Irske svojom skromnošću i jednostavnošću, inače izvrsna profesorica ustavnog prava na Trinity College Dublin. Isto tako, recimo, Solomon, veleposlanik Kameruna u Kanadi, pa veliki poglavica Atleo… Jako me vesele ljudi koji znaju opraštati. Mogao bih mnoge nabrojiti, svoju majku… Sjećam se Filipa Kujundžije, sidnejskog Hrvata. Imao je sedmero djece, neveliku kuću u jednom od siromašnijih dijelova Sydneyja. Kada je 1992. godine ostao bez posla i više nije mogao davati za humanitarnu pomoć za Hrvatsku i za Hrvate BiH, podigao je svih četrdeset tisuća dolara koje je godinama uplaćivao u svoj mirovinsku fond i tako s radošću ponovno počeo slati….
Prijateljstvo…
Imam nekoliko prijatelja s kojima se sastajem kad smo doma. Nije lako održavati prijateljstva kad živite ovako nomadski život, ali neka su prijateljstva stvarno cjeloživotna. Bojite se razvijanja dubljeg prijateljstva na mandatima jer vam poslije odlaska iz te države mogu ostati nenadoknadive praznine. Teško je održavati prijateljstva na drugim kontinentima, neko se vrijeme posjećujete, a poslije samo čestitke za Božić i Novu godinu… Razvio sam nekoliko prijateljstava ovdje u Crnoj Gori, možda će ih biti lakše održavati zbog blizine.
Ne možemo odoljeti da saznamo kako je moguće i pored svega spasiti onog dječaka u sebi i biti običan čovjek…
Dječak je uvijek tu, bistar, vragoljast. Da nema tog radoznalog dječaka, kako bih se usudio uopće biti u ovoj profesiji ili ići u takve životne izazove? Ako kao dječak, iz roditeljskog doma sa sobom ponesete iskonske vrijednosti poštenja, radišnosti, opraštanja, poštovanja drugih, onda lako uspostavljate povjerenje s drugima i ništa vam ne pada teško.
Najviše se raduje…
Uspjehu drugih, pa i vlastitom. Volim kad ljudi postižu nešto dobro, dobru sliku, dobru glazbu, dobru cestu, dobru zgradu opasanu zelenilom, čistu rijeku, čisto more… Oduševljen sam, recimo, direktorima tvrtki koje čine Hrvatsko-crnogorski poslovni klub, svi su odreda izvrsni. Osim odlične obitelji, imam i veliku sreću da mi Bog dadne odlične suradnike na poslu.
A nervira…
Nerviraju me ljudi koji se bave kriminalom i korupcijom, a prave se da su sve stekli legalno, pokušavaju se prezentirati kao patrioti. Jako me živciraju nesposobni, ali osioni političari. Ne volim malograđane, nije čaršija vrh civilizacije…
Zadovoljan životom, ne bih mijenjao ništa ili bih…
Ne bih puno toga mijenjao, ali nomadski diplomatski život težak je za djecu jer stalno gube tlo pod nogama, pa ga ne bih preporučio svojoj djeci. Inače, diplomatski život je neopisivo zanimljiv.
Šta je to ljubav…
Ljubav je davanje sebe, i žar, i iskra koja traje, i trpljenje, i čekanje, i opraštanje, i tolerancija.
Osvjedočeni prijatelj Crne Gore se u njoj osjeća…
Hrvatskoj i meni osobno je jako stalo do naše susjedne Crne Gore. Nikad neću zaboraviti kako sam se s ostalim veleposlanicima EU borio za otvaranje vašeg zadnjeg poglavlja 8, tijekom hrvatskog presjedanja EU. Cijelu Crnu Goru sam prošao, zalagao sam se za njeno članstvo u NATO-u i brži put prema EU. Vidio sam iznimne ljepote od Rožaja do Ulcinja, od Pljevalja do Kotora, susreo sam jako drage ljude, osobe koje biste mogli odmah pozvali doma na ručak ili večeru. Podgorica je lijep grad za život. Volim zalutati u ona stara hrvatska sela na padinama Vrmca i s kotorske i s tivatske strane. Na koncu, moramo se zajedno boriti da Crna Gora čim prije postane članica EU. Ne smijemo stati…
Bioskop, pozorište, sportska dvorana…
Pandemija me je potpuno odviknula od kina. Inače, gledanje filma na velikom platnu veći je doživljaj od gledanja na malim ekranima. Svake godine se prikaže neki izniman film, samo drukčije ga gledaju oči promatrača. Veleposlanica Kenije u Irskoj Catherine Muigai Mwangi (kćer Kenuyattine sestre), s kojom sam baš bio blizak, govorila mi je o filmu "Moja Afrika" (Out of Africa) kao o filmu koji je ponizio Kenijce, posebice kenijske žene… Kad sam joj rekao da taj film ima možda ponajbolju fotografiju i da sam odmah poželio otići u Keniju, zaleći na onom zelenom humku na vrhu brijega… Kazah da mi je ljubav one Kenijke koja ne smije niti hodati u pogrebnoj povorci svoga ljubavnika toliko snažna i čista, kad sam je gledao onako vitku, visoku, tananu kako kao neka etruščanska statua (otiđite u Toscanu, u etruščansku Volterru) stoji daleko i odsijeva istinsku i snažnu ljubav… Kad sam joj izustio da su one riječi nepismenog poglavice toliko odmjerene i moćne baš kao Sokratove, ona se gotovo rasplakala, osjetivši kakve sam kenijske ljepote vidio u svojim očima. Kazalište mi je drago. Nedavno ste imali ovdje u Narodnom pozorištu divnu predstavu "La Bohème" koje se ne bi postidjele niti puno veće kazališne kuće. Netko će reći mala nam je scena, ali možda nije bilo veće ni ono pariško potkrovlje u koje je stala ta čitava priča, čiji je libreto pretočen u operu.
Kad je o balunu riječ, Dinamo ili Hajduk…
Ja sam od malena dinamovac, ali jedan od onih koji cijeni pravednu sportsku borbu. Više se živciram kad Dinamo slabo igra nego kad izgubi. Sada manje pratim klupski nogomet, a više hrvatsku reprezentaciju. Ipak imamo svjetsko srebro i broncu, možda je za nas pretjerano očekivati svjetsko zlato u nogometu. Svejedno, volio bih da ga se domognemo za moga života.
Kao predavač na velikom broju katedri o svojim studentima govori…
Uvijek mi je prvi cilj dati peticu, ili po vašem desetku, dakle najvišu ocjenu, iza toga mi je provjera znanja. Kažu da sam pravedan, a ja sam presretan kad me kolege studenti sustižu i prestižu.
Poruka mladim ljudima je …
Govoriti istinu, poštovati sebe i druge, steći radne navike, biti otvoren prema novim idejama, uvijek zaraditi svoju plaću, vidjeti ljepotu rođene zemlje vlastitim očima.
A šta stari rade…
Da si me pitao početkom godine kad smo dogovarali intervju, moji bi odgovori bili puno radosnijeg sadržaja. Evo majka je preminula ove godine u 90. godini. Nikad prije nije bila u bolnici. Nikad nisi spreman za majčinu smrt. Uvijek misliš da samo tuđe majke odlaze. Ostat će mi njezine recitacije dok sam živ, znala je nekoliko tisuća stihova napamet. Ostat će mi njezino poštenje i čast, ona tiha snaga ljubavi. Evo samo šest mjeseci nakon majčine smrti otišao je i on. Majku smo ispratili s pjesmom "Majko jedina, dugo, dugo ne vidjeh te ja…". Oca ispratismo uz pjesmu "Otiš´o je moj otac polako, otiš´o je stazom što vijuga …" Svi pjevaju i plaču… Otac je sa sedam godina ostao bez majke, s jedanaest i bez oca, pa sam taj dan razmišljao: "Kakve li su te ćaća tada morile brige kao jedanaestogodišnjaka, što si tako kao krhak dječak mogao vidjeti pred sobom, jesi li mogao vidjeti i tračak radosti"? Sad više nisam ničije dijete, nitko me nikad više neće zovnuti sine… Ali to je zapravo normalno, to je život, sad imam svoju djecu, ostat će divne uspomene na roditelje. Davali su se bespoštedno, baš uvijek 100% i nikad manje.
Jesmo li nešto zaboravili reći i kakvi su planovi u danima koji dolaze…
Možda je i ovo što rekosmo puno.
I tako riječ po riječ, s čovjekom briljantne diplomatske i naučne karijere, s više nego vidljivim talentom u ulozi pripovjedača čije se knjige čitaju na mah, jedva čekajući šta se nalazi u drugoj, sa snagom velikog čovjeka koga funkcije i prinadležnosti koje idu uz to, nijesu promijenile.
Bile su to riječi jako zanimljivog sagovornika, svaka riječ na mjestu, odgovor u zagrljaju pitanja, promišljanja i zaključci po mjeri.
Bonus video:
