“Sunce ovog dana - Pismo Andriću” novi je roman Vladimira Pištala. Riječ je o knjizi koja korespondira sa likom i djelom Iva Andrića. Smještajući Andrićevo djelo usred ličnog književnog mita, Pištalo je svoju priču o pojačanoj sadašnjici ispisao kao pismo Andriću. Putopis iz svijeta Andrićevog književnog djela, kombinovan je sa izvještajem iz našeg svijeta koji prati sunce ovog našeg dana. Nalazeći se usred „propagandne kiklopizacije današnjice“ autor podiže svoju tačku posmatranja i otvara nam analitičke i poetičke prozore, kako prema jednoj književnoj svijesti i njenom istorijskom kontekstu, tako i prema projekciji te svijesti u ovom vremenu. Ovaj epistolarni roman toka književne svijesti, kako primjećuje kritičar Nenad Šaponja, pisan je kroz tuđu svijest. Usred mreže britkih asocijacija, zamaskiran je u manifestni govor eseja koji u sebi sadrži skrivenu i zbirku priča i zbirku pjesama i putopis. On čitaoca izvještava o Andrićevim prozorima u svijet i svijest iz panoptikuma, cirkusa i knjiga; o književnim prozorima u strast i u tajnu žene; o onome što zaista jesu mitski heroji njegovog doba; o Gavrilu Principu i “Mladoj Bosni” kao društvenoistorijskom kontekstu nepravde posljednjeg kmetstva u tadašnjoj Evropi; ali i o istini današnjeg svijeta i njegovog neokolonijalnog ustrojstva u kome „usrećitelji traže od usrećenih da se odreknu sopstvenih očiju“. Pištalovu knjigu “Sunce ovog dana” objavila je zrenjaninska Agora.
Ova knjiga korenspondira sa Andrićevim likom i djelom. Vi ste zapravo umjetnički rekonstruisali Andrića koji je vaš i junak i uzor. Kakav pogled na Andrića donosi ova knjiga?
- Andrić je kao Hristos prao noge svim onima koje je opisao, činom dubokog razumijevanja. U književnosti je pokazao mnogo ljudske dobrote. Nikad nije izgovarao riječ koja nipodaštava i rastužuje. Smatrao je da se vrijednost čovjeka mjeri njegovim kapacitetom za radovanje. Mislio je da su podsmjevači rijetko u pravu, u prvom redu zato što im nedostaje mašte za empatiju prema drugom čovjeku. Razumijevanje je rezervisao za druge. Ironiju je ostavljao za sebe.
Pravi pisac kakav je bio Andric ima moć oživljavanja. On svim svojim opisima, situacijama, likovima govori Ustani Lazare!
Šta za vas znači otkriti Andrićev unutrašnji svijet?
- Znači kroz mnoge detalje i kroz njegove teme sastaviti čovjeka i uraditi ono što pisci rade udahnuti mu život. Naši ljudi vole Andrića, vole da se ponose njime. U tom su donekle bili spriječeni neukim ili zlonamjernim interpretacijama. Želio sam da našim ljudima omogućim da se ponovo ponose Andrićem. Navikli su nas tako na nekakvog teškog, racionalnog, neosjetljivog Andrića. Majke su pretile djeci da će ga čitati ako ne pojedu spanać. Mrtve oči su vidjele mrtvog Andrića. Mi smo živim očima vidjeli živog. Bio je pisac mladosti, sirotinje, emancipacije. Identifikovao se sa ljudima sa dna društva, koji jedva vladaju svojom čašću i razumom. Nije volio mračne klanove kojim društvo vlada. Govorio je da mala količina naivnosti piscu Nikad ne smeta. Volio je sunce i tvrdio da je samo na suncu stvarno živ. Jako je volio žene. Govorio je da je čovjek svoja čežnja. Mislio je da je trijezno stanje istina poželjno, ali nemoguće, da ljudima vladaju strasti da je nebo alkolhol, voda opijum a disanje hašiš.
Navodite na nekoliko mjesta u knjizi da je Andrićem dominirao osjećaj nezadovoljstva. Iz kog razloga?
- Jer prosto jeste. Zapisao je da je nezadovoljstvo sobom osnova njegovog duhovnog bića, da Nikad nijedan cio dan od jutra do večeri nije bio ni miran ni srećan. Odatle je vjerovatno dolazila potreba za kompenzacijom i stvaranje velikih djela.
Posebno poglavlje „Za ljubav žene“ posvećeno je ženama. Andrić je dobro razumio psihologiju žena, ali kao da je težio onoj koje nema...
- Kod Andrića imamo erotski fascinaciju ženama, ali i psihološko poistovjećenje. On želi da vidi svijet iznutra onako kako ga one vide. Osim toga sjeća se da je nekada, prije rođenja, i sam bio žena. Sjeća se kako se kao beba puzao po dolinama majčinog stomaka i peo se po planinama njenih koljena. Taj konkretni prvobitni pejzaž majčinog tijela pretvorio se u apstraktni pejzaž maternjeg jezika koji je ostao s njim. A i ta Jelena je manje Milica a više lična boginja sunca.
Sunce je u naslovu knjige. Sunce je imalo posebnu ulogu kod Andrića?!
- Govorio je da je stvarno živ samo na suncu, da noću ne vidi ni likove ni situacije. Najviše je volio onaj đerdan od 120 sunčanih dana ljeta i rane jeseni, otprilike vrijeme koje je provodio u Herceg Novom.
Napisali ste roman o Tesli. I Tesla i Andrić su bili usamljenici. Nalazite li neku sličnost među njima?
- Bili su rezervisani iljudi. Nije se uvijek bilo lako u psihološkom smislu probiti do njih. I jednom i drugom je sopstveno djelo bilo važnije od bilo čega na svijetu. To ih čini idealistima. Neki kažu da se Tesla nije rukovao (mada ima i drugačijih primjera) da bi sačuvao druge ljude od svog energetskog potencijala. Andrić je prokomentarisao priče o svojoj čuvenoj uzdržanosti, pitajući: a jeste li pomislili kakav bi taj bio da nije uzdržan?
Ova knjiga sadrži odsjaj Andrićevog ali i našeg svijeta i vremena. U knjizi kažete “Ohrabreni smo da naslutimo da se vidljivost jednih stvari održava po cijenu nevidljivosti drugih. Zadatak propagandne kiklopizacije je da emocijama zaustavi misao… Sistem je tako napravljen da tamna lica žrtava zauvijek ostanu u sjenci”. Šta bi Andrić rekao na ovu iskreno surovu definiciju našeg vremena?
- Ne bi ga začudila. On nije bio politički naivan. Pišući o Njegošu primijetio je da čim se čovjek malo opusti prema nekoj od susjednih sila, ona počinje da izdaje naređenja. Biti ljubazan a čvrst taj savjet je lakše izreći nego poslušati. Vjerovao je da su nezavisnost i originalnost ista stvar. Vidjeti svijet svojim očima, to je htio. U tome je smisao sopstvene kulture. Odgovor na čuveno Miljkovićevo pitanje “Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj” zavisi od kulture. Bez kulture neće.
U jednom pismu Andriću kažete da je G. Princip pucao u kaste i za njega vezujete smisao ljudskosti i ravnopravnosti. Možete li to pojasniti?
- Snaga lanca je u najslabijoj karici. Zaludu je pokazivati najjaču, Šilea ili Frojda (ljude koje su na dvoru Habsburga uzgred budi rečeno prezirali). Imperator je vladao po i po ustavu i po milosti božjoj. Otac Gavrila Principa je bio kmet, stopedeset godina poslije američke i francuske revolucije, sedamdeset godina nakon što je kmetstvo ukinuto u Rusiji, koja se predstavljala kao paragon zaostalosti. Centralna i istočna Evropa je prije Prvog svjetskog rata dobrim dijelom bila feudalna.
Književni kritičar i urednik Nenad Šaponja našao je bliskost ove knjige sa Andrićevim “Razgovorom sa Gojom”…
- Pa ima smisla. Ali ja sam vodio razgovor sa svakim redom koji je Andrić napisao. Kroz ličnost našeg najistaknutijeg junaka interpretacije svijeta, vodio sam razgovor sa našom tradicijom, sa našom kulturom.
Primjećujem da se ova knjiga na kraju može odrediti i riječima: Andrić u meni. Slažete li se?
- Pa ako si nekog počeo da čitaš u sedmoj godini, on ne može ne biti u tebi.
Već nekoliko decenija živite u Americi. Šta to znači lično za vaš identitet, kao pisca, a i kao (ne)običnog čovjeka?
- Da biste imali koristi od bilo kog iskustva stranstvovanja otkrite ono što tamo možete voljeti. To je moj savjet.
Nedavno ste bili na sajmu knjiga u Pekingu. Kakvi su utisci?
- Grad je more. Svako jutro kad se probudite imate utisak da su dogradili još deset kvartova. I u tom moru je more knjiga. Upoznao sam naše sinologe i ljude koji na pekinškom univerzitetu predaju našu književnost. Najuzbudljiviji momenat je bio kad me je prevoditeljica zamolila da pročitam Sumatru na srpskom a ona je pročitala na kineskom. To je bilo pobratimstvo lica u svemiru. To je sumatraizam.
Od Korta Maltezea do Aleksandra
Vladimir Pištalo (1960) je jedan od najznačajnijih savremenih srpskih pisaca. Među njegova najpoznatija ostvarenja spadaju poetske proze “Slikovnica”, “Manifesti”, “Čajevi Marsa / Noći”, zbirke priča “Kraj veka”, “Vitraž u sećanju”, “Priče iz celog sveta” i romani “Milenijum u Beogradu”, “Venecija” i “Tesla, portret među maskama”. Roman „Tesla, portret među maskama“ je u Srbiji ostvario veliki uspjeh – nakon NIN-ove nagrade, i Nagrade Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu, ušao je u čitanke za osnovnu školu i gimnaziju, objavljen je sa uspjehom u svim bivšim jugoslovenskim republikama, a u SAD je doživio dva izdanja, kao 11. prevod ovog djela na neki od stranih jezika. Pištalo je i autor dvije neobične literarno-biografske knjige – „Aleksandride“, bajkovite povijesti o životu Aleksandra Makedonskog, i novele „Korto Malteze“.
Njegove knjige prevedene su na engleski, italijanski, njemački, ruski, francuski, makedonski, češki, poljski, bugarski, slovački, slovenački, mađarski, rumunski, turski.
Kao prevodilac, dobio je nagradu “Miloš Đurić” za prevod poezije Čarlsa Simića.
Živi u Americi gdje predaje svjetsku i američku istoriju na Univerzitetu u Vusteru, Masačusets.
Bonus video:
