Ekstremni sportovi nijesu svojstveni ženama, no uvijek ima pripadnica nježnijeg pola koje u njima uživaju.
Jedna od njih je i psihološkinja Dragana Đokić, koja je zahvaljujući njima uspjela da savlada i neke svoje strahove.
”Oduvijek su me privlačili ekstremni sportovi, ali nikada na način da bih mogla da se oprobam u njima. Smatrala sam da nisam dovoljno hrabra, da ne posjedujem dovoljno znanja i vještina, da sam previše fizički slaba i da je to rezervisano samo za one koji se ne plaše visine, dubine, brzine... Kako sam odrastala, rađala se i ideja da bih mogla sve to da probam jednog dana. Vremenom vas nekako progutaju sve obaveze: studije, karijera, porodični i društveni život i vi sve te želje negdje spakujete, u neki kutak univerzuma, misleći da za sve to imate vremena. Vjerovatno i da imate, ali nikada ne znate koliko”, počinje svoju priču Đokić te ističe da je do preokreta došlo sredinom prošle godine, kada je riješila da želje počne da ostvaruje.
”S obzirom na to da sam osoba s invaliditetom, te da imam na jednom oku potpuni gubitak vida, a na drugom veliko oštećenje, prilikom redovnog oftalmološkog pregleda saznala sam da ću imati operaciju oka na koje vidim i da mi to može zauvijek promijeniti život. Da se jedno jutro mogu probuditi i izgubiti u potpunosti vid, a da će to biti bespovratno. Iako sam psiholog i psihoterapeut u edukaciji, u početku mi ta znanja i iskustva nisu baš bila od neke koristi, jednostavno sam morala proći kroz proces tugovanja i u jednom trenutku redefinisati svoje životne ciljeve i prihvatati situaciju onakvom kakva jeste”, iskrena je sagovornica Magazina, te priznaje da su joj saradnja sa Irvinom Jalomom, svjetski poznatim terapeutom, rad sa svojom terapeutkinjom i tehnike samopomoći pomogli da izađe kao pobjednik.
”To je bio trenutak kada sam shvatila da je vrijeme precijenjeno i da je život nepredvidiv. Odlučila sam da radim sve ono što sam oduvijek željela”, dodaje, te ističe da se profesionalno ne bavi nijednim sportom, da većinu toga radi s instruktorom ili trenerom.
”Nisam u tome da bih se takmičila, profesionalno usavršavala i obučavala za samostalno letjenje paraglajderom ili ronjenje, već da samo da bih uživala u onome što radim. Da bih radila stvari kojih sam se plašila i živjela život u skladu sa svojim vrijednostima. Često kažem da radim toliko toga, ali da ni u čemu nisam toliko dobra. Radim ono što mi se radi, kad mi se radi i na način na koji želim. To je sve”, ističe Đokić, koja se zbog svojih izbora suočavala sa predrasudama.
”Naišla na neodobravanje i na predrasude kad je u pitanju ljubav prema motorima. Zapravo, nije problem u tome dok vi samo volite motore, već ‘problem’ nastaje kada počnete da ih vozite. Desilo mi se mnogo puta da mi, uglavnom muškarci, kažu kako to nije za žensko, kako sam previše mršava, kako nema šanse da održim ravnotežu jer je motor težak, kako ne bih trebala da se glupiram i slično. Imala sam čak i neprijatnu situaciju sa instruktorima auto-škola. Položila sam za A kategoriju sa 19 godina, za automobil nisam ni željela da polažem, samo mi je bilo važno da dobijem vozačku dozvolu da mogu upravljati motorima. Prošle godine sam kontaktirala dvije auto škole u Podgorici, kako bih pitala za dodatne časove koji bi mi pomogli da savladavam neke vještine, jedan instruktor mi je rekao da idem tamo gdje sam polagala da me ponovo uče, a drugi je rekao da imaju samo motore za muškarce”, ispričala je te ne krije da joj sjećanje na te razgovore probudi istu tugu koju je tada osjećala.
”Bila sam bijesna i tužna. Ne znam ni kakvi su to ‘muški motori’. Postoje motori manje i veće težine i snage, različitih karakteristika i namjena, pa je tačno da je neke lakše a neke malo teže voziti, ali ne i da postoji prepreka zbog pola vozača”, ističe Dragana koja se uveliko sprema za Novosadski polumaraton. O tome kako sebe motiviše da dođe do cilja i na koji način se bodri u trenucima kad joj je do odustajanja oktiva:
”Proces treniranja i priprema za polumaratonsku, ili za bilo koju drugu trku je kompleksan. To nije samo da vi izađete i trčite, već je to jedan čitav skriveni svijet unutrašnjih borbi, preispitivanja, strahovanja, ali i užitka. Moja najveća motivacija je, rekla bih, to što sam naučila da ne odustajem i da se samo krećem dalje. Često to poistovjećujem sa mojom borbom za život po rođenju. Naime, rođena sam na početku šestog mjeseca trudnoće, sa malom kilažom i malim izgledima da ću preživjeti. Mislim da ta borba evo traje skoro 30 godina i da se sve vrti oko toga”, ispričala je i otkrila da je za nju svaki trening jedna mala trka.
”U trčanju uvijek možete da napredujete, da ispitujete svoje mogućnosti i da se takmičite sa samim sobom. Želja da započnem i završim zacrtano je uvijek velika i uvijek me podsjeća da nisam mogla da zamislim sebe da trčim 200-300 metara, a sada se to mijenja iz dana u dan. Naravno, iako ja nisam takmičarka, samo sam učesnica, iza svega toga stoji određeni rad i uloženi napor. Redovno treniram, edukujem se, imam izgrađenu mrežu podrške, vodim računa o tome kako se hranim, koliko imam sati sna, kako i koliko odmaram, da li unosim dovoljno makronutrijenata... Trčanje je sport koji nam je svima dostupan, ukoliko ne postoje neka individualna ograničenja u tome da bi neko trčao. Svoj prvi kilometar sam jedva istrčala, ali sam dala sebi priliku, pa je vremenom postajalo sve bolje i bolje. Brzo se jedan pretvori u deset. Sve je stvar vježbe, jer sve ono što vježbaš u tome postaješ bolji, pa isto tako ako vježbaš da sjediš kući i ne radiš ništa, u tome ćeš isto vremenom postati bolji, kao i u trčanju”, poručuje Đokić kojoj na polumaratonima nije bitan plasman, već da krene i završi trku.
”Važno mi je da, ukoliko postoji vremensko ograničenje, završim trku za to neko predviđeno vrijeme, kako bih dobila finišersku medalju, ali da li ću biti 20. ili 120. mi nije toliko važno. Svakako da volim da pogledam i da znam kakav mi je plasman, jesam li bila bolja u odnosu na prethodnu trku, ali mi to služi kao informacija da odradim jednu samoprocjenu svojih sposobnosti i da razmišljam šta je sljedeći korak”, tvrdi Dragana koja je aktivna kad su u pitanju zimski sportovi.
”Skijanje me je oduvijek više privlačilo i jako mi se svidjelo, ali toliko toga tek moram da naučim i da savladam da bih mogla da kažem da skijam. Kao iskustvo mi daje baš prijatne osjećaje, čak i adrenalinski momenat kada sam sa drugom prvi put otišla na veliku stazu, iako mi je isntruktor rekao da sačekam još malo. Sami taj osjećaj da u tom trenutku radim nešto prvi put, da je za mene u tom trenutku opasno i da ne znam kako će to na kraju ispasti, je baš taj autentični osjećaj nečeg ekstremnog. Dakle, u tom spuštanju nije bilo ničeg ekstremnog za posmatrače, to je zapravo najlakša staza na tom skijalištu i ja sam pala nekoliko puta, ali je meni sam doživljaj bio ekstreman i to je ono što ja računam”, napominje, te kaže da je bord čeka tek pošto dobro nauči da skija.
Iako mnogi vožnju motora vezuju za brzinu, kod Dragane koja za sebe kaže da je istinski zaljubljenik u dvotočkaše, sam pogled na isti izaziva prijatne emocije.
”Kao dijete sam sakupljala igračke motore i imala svoju kolekciju. Zvuk motora je ono što uvijek može da mi privuče pažnju. Često se desi da razgovaram sa nekim na ulici i kada čujem zvuk motora, izvinim se i zaustavim razgovor, da ispratim pogledom i osmijehnem se. Brza vožnja je opasna i nepotrebna, to je igranje svojim i tuđim životom. Uživanje u vožnji ne podrazumijeva brzu vožnju, a ako nekom treba sličan osjećaj, bolje da posjeti zabavni park i vozi se rolerkosterom, bezbjednije je”, savjetuje Đokić koja najviše voli naked motore, odnosno gradske motore i ističe da je ljubav prema motorima stvar porodičnog nasljeđa.
”Porodično smo zaljubljeni u dvotočkaše. S očeve strane svi generacijama unazad voze motore. Imala sam 13 godina i naravno da nisam smjela sama da upravljam motorom, već sam ‘kao’ vozila tatu, koji me je učio da vozim, od Budve prema Tivtu ili Kotoru. Kasnije sam pozajmljivala skutere da se provozam po naselju, a prvi motor sam kupila sa 18 godina. Nakon toga sam i polagala za A kategoriju”, kaže Dragana te ističe da od skutera do prelaska na motor s manuelnim mjenjačem potrebno je da prođe neko vrijeme, da se stekne iskustvo.
”Morate naučite da vi upravljate motorom, a ne motor vama, da se prilagodite saobraćajnoj (ne)kulturi i činjenici du su motociklisti najugroženiji učesnici u saobraćaju, pa tek onda da pređete na veći motor. To je jednostavno osjećaj da ste spremni i to sa sobom nosi posebnu čar, kao da prerastate nešto ili kao da prelazite na veći nivo”, otkriva Dragana koja nije član nijednog moto društva.
”Možda se pridružim nekom nakon kupovine motora, jer me privlači ideja da zajedno doprinosimo društvu. Sviđaju mi se akcije dijeljenja poklona ili humanitarnih vožnji, pa ako neko kod nas organizuje takve akcije i na taj način doprinos, meni će biti zadovoljstvo da budem dio toga”, ispričala je Dragana koja se jednako dobro snalazi i u vazduhu i u vodi.
”Između vazduha i vode, radije biram vazduh, da sam na nebu i da letim. Ali, mislim da se baš dobro snalazim i u vodi. Volim vodu i dobar sam plivač. Uživam da plivam, više u moru nego u bazenu. Volim prostranstvo, pučinu, slobodu koju doživite kada se udaljavate od svijeta, kako polako nestaju zvukovi i stapate sa tišinom. Ipak more nikada nije tiho i u vodi nikada nije dosadno. Svidjelo mi se ronjenje, iako mi prvi pokušaj nije bio baš toliko slavan. Uplašila sam se i odustala, jednostavno nisam bila spremna”, prisjetila se, uz napomenu da je već kod drugog pokušaja znala da je to još jedna nova aktivnost koju će voljeti. Do sada je ronila samo uz pratnju instruktora i naučila je osnove.
”Ronjenje je zaista uzbudljivo, zahtijeva određenu koncentracju i prisutnost, ali i spremnost da ćete se naći u sredini koja nije tipična za vas i da će sve biti neobično i drugačije. Prvi put sam odustala jer sam mislila da će voda preko regulatora da mi uđe u usta i da ću se udaviti, ali kada izdržite tri-četiri minuta pri tom prvom zaronu, kasnije je sve mnogo jednostavnije jer se adaptirate na nove uslove”, savjetuje Dragana koja uživa i u tandem letjenju paraglajderom.
”Poslije motora i trčanja, to je moja omiljena aktivnost. Kao i za mnoge druge stvari, željela sam samo jednom da probam, da iskusim i mislila sam to je to. Prvi put je bilo baš uzbudljivo, nisam znala šta da očekujem, plašila sam se visine i mislila sam da nikada više neću poželjeti da letim. Ali, rodila se velika ljubav prema paraglajdingu i kada smo sletjeli, samo sam razmišljala o sljedećoj vožnji. Svaki put poželim da let traje duže, jer mir koji osjećam kada sam u vazduhu je neuporediv sa bilo čim drugim, a tek kasnije osjećam uzbuđenje i sreću, poput zakašnjele reakcije. Dan kada letim je dan kada sam najviše nasmijana i kada moj endokrini sistem ne zna šta mu se desilo. To je dan kada sam istinski srećna”, priznaje Đokić kojoj je kad je u pitanju vazduh ostala još jedna neispunjena želja - da skače padobranom iz aviona.
”Ta želja će se realizovati uskoro i ja se radujem tom iskustvu. Paraglajding i skakanje padobranom iz aviona nisu isto, to mi je već dosta jasno, ali vjerujem da će mi ovo iskustvo koristiti barem u tome da znam šta su za mene tipični osjećaji i kako ih prihvatiti. Paraglajdingu se vraćam iznova i iznova i radujem se novoj sezoni letjenja, dok skakanje padobranom doživljavam za sada samo kao iskustvo više”, smatra sagovornica koja je iskusila i vožnju ziplajnom i kao glavnu manu iste navodi to što kratko traje.
”To je za mene previše kratko i čini mi se da moj adrenalin i ne stigne da se izluči za to vrijeme (smijeh). Znam da su to procesi koji se dešavaju u djeliću sekunde, ali za mene nije previše uzbudljivo, samo zabavno”, napominje ona. I pored iskustva koje ima u svim tim avanturama i danas je, ne krije, prisutan strah, uzbuđenje, neizvjesnost...
”To je ono što čini nešto ekstremnim, naš doživljaj i značenje tog događaja. Kasnije je to bujica prijatnih emocija, zadovoljstva, radosti, ushićenja. To je jedno posebno stanje euforije i nalet energije koji ja nikada ne pokušavam da sputam, već dozvoljavam sebi da osjećam sve što osjećam i da uživam u tome”, savjetuje, te kaže da joj je od svih ekstremnih sportova najizazovnije ronjenje.
”U pitanju je najneprirodnije iskustvo i potrebno mi je vrijeme da se naviknem na tu aktivnost, ukoliko naravno odlučim da to želim. Iako nije ekstremno, trčanje ima svoje izazove i te kako, to nije samo stvar odnosa između vas i vašeg tijela, već um i tijelo moraju da sarađuju. Ne trčite samo nogama, trčite i svojim umom i dušom. To je mnogo više od pokreta, ali šta tačno još uvijek ne mogu da vam objasnim jer ni ja ne znam”, iskrena je Đokić koja kao terapeut uvijek savjetuje fizičku aktivnost jer ona pomaže da ostanemo “zdravi u glavi”.
”Nije samo u zdravom tijelu zdrav duh, već i obrnuto. Podjednako nam je važno kako se osjećamo u svom tijelu, da li brinemo o njemu, da li se dovoljno njegujemo, da li se dobro hranimo, hidratiramo i da li vježbamo. Ne mora da znači da sad svi moramo da trčimo 10 kilometara, dovoljno je da napravimo male korake, šetnja, brzi hod, fitnes centri, vožnja bicikla, šta god. Važno je kretati se prema nečemu. Fizička aktivnost utiče da se bolje osjećamo, doprinosi lučenju hormona i neurotransmitera zaduženih za dobro raspoloženje i pruža zadovoljstvo. Trudim se da živim ono što drugima pričam, pa često u svojim izjavama naglašavam koliko je važno da uvažite sebe i svoje potrebe, da radite stvari koje volite, da brinete o sebi, da se bavite raznim aktivnostima i da potražite podršku kada vam je potrebna”, smatra Đokić.
”Ljubav i nježnost prema sebi i svijetu oko sebe, toga nam najviše treba. Da smo manje samokritični, da manje osuđujemo i prosuđujemo, da više volimo, pazimo i mazimo. Da se njegujemo kao najljepši cvijet. Eto, to nama treba”, zaključuje Đokić.
Ne preživljavaju najjači ili najpametniji, već oni koji se najbolje prilagode
Dragana na Instagramu vodi stranicu Psihološka laboratorija, a o tome koje su to mentalne bolesti modernog društva, sa čim se ljudi najviše suočavaju, te koliko je na bolesti uma dodatno uticala korona otrkiva:
”Svi živimo brzo i takav način života zahtijeva i brzu adaptaciju na novonastale okolnosti. Darvin je rekao da ne preživljavaju najjači ili najpametniji, već oni koji se najbolje prilagode na okruženje u kojem žive. Mi preživljavamo, ali se svi ne prilagođavamo tako brzo i tako lako. To sa sobom nosi neke posljedice, pa sve više ljudi govori o anksioznosti, depresivnosti, bolestima zavisnosti, poremećajima u ishrani ili spavanju. Korona je značajno izmijenila naše funkcionisanje i uticala na sve segmente našeg postojanja, uticala je na psihičko i tjelesno zdravlje, na odnose koje smo gradili s drugima, na razumijevanje i prihvatanje novonastalih okolnosti i stvorila jedan sasvim novi model življenja. Stvorena je jedna nova generacija koja se umnogome razlikuje od svih prethodnih, a to ima svoje prednosti i nedostatke. Ljudi se obično javljaju sa svakodnevnim problemima, narušenim odnosima, strahom od budućnosti, brigom za egzistenciju i zaglavljenostima u kojima se svako od nas može naći u nekom trenutku”, smatra ona.
Bonus video:
