Ja nisam pozorišni kritičar. FIAT je za mene kulturološki događaj. Institucija kulture. Kuća slobodnog duha. Kuslevova kuća. Ana Vukotić. Srce Slobodnog Strijelca. Ljudi koji se “po ruski” druže. Jednaki ljudi. Jedina zvijer sam ja. Ujedam . Nikad za srce. Za umjetnost.
“Božanstveno”, rekla je Sonja Vukićević u mimohodu. “Kako se Vama čini? Meni su bili zanimljivi”, suptilno mi se obratila Ana Tasić. Ja nemam običaj da nakon predstave iznosim svoje ili pitam za tuđe mišljenje, jer i tada - mislim. S nelagodom sam promrmljala da ne dijelim to mišljenje, žaleći što je tako. Različito smo doživjele komad “Fossil”, francuskog dvojca “Fluo”. Tačnije, ja nisam doživjela ništa. Za mene je momak samo premještao knjige, koristeći ih za nekoliko "klimavih" akrobatskih tačaka, dok je djevojka na francuskom čitala tekstove koje su njih dvoje sastavili, spajajući fragmente iz djela poznatih pisaca. Nisam razumjela, ali i da jesam, žalila bih se. Takvu priču, objavljenu, mogla bih čitati. Možda bi mi bila zanimljiva. Međutim, ono što se u školi zove "izražajno čitanje", a što je glumica izvela na francuskom jeziku, meni na sceni nije dovoljno. Ana Tasić, pozorišna kritičarka iz Srbije, u prijatnom razgovoru je pomenula da je alternativno pozorište širok pojam, što me navelo da pomislim kako je moj vidik na tom polju sužen. S te tačke gledišta, ja sam vidjela izvođača sa kog je neprekidno kapao znoj, izvođačicu kojoj su drhtale ruke i knjige čija je prenamjena bila besmislena, jer je igrač-akrobata bio bezizražajan u odnosu na predmet, koristeći ga isključivo kao fizičku prepreku. Jedna djevojčica u publici bila je nemirna, pa je majka odlučila da je izvede. Nisam ih vidjela, samo sam glasno, pa sve tiše čula glasić: "Necu napoje, necu napoje, necu napoje..." Mala Mara, kao odjek, govorila je u sebi tiho, pa sve glasnije: "Hocu napoje, hocu napoje, hocu napoje..." Svu odgovornost za nedostatak doživljaja preuzeću na sebe. Mogli ste da dođete da sami vidite. Moglo je da vam bude božanstveno. Glupo. Zanimljivo. Nepotrebno. Inspirativno. Moglo je. Vi ste opet prespavali mogućnost da vam se nešto desi. Ne razumijem, kao što nisam razumjela ni pomenuti komad.
FIAT je uticao na moje vaspitanje i obrazovanje. Što se obrazovanje tiče, tu nema ništa čudno. Do kraja života čovjek ne samo da može da uči, već i uči, htio ne htio. Međutim, čak i najbolje vaspitani rijetko nadgrađuju vaspitanje u četrdesetim. Meni se to desilo zahvaljujući FIAT-u. Shvatila sam da kulturu i umjetnost ne smijemo doživljavati na osnovu potrebe, već kao čin vaspitanja da se pogleda sve što se u toj oblasti nudi. Tek na osnovu toga možemo razviti istinsku potrebu za umjetnošću, u obliku koji nam razgaljuje dušu. FIAT u svoju kuću dovodi izvođače koji na polju umjetnosti razmišljaju drugačije. Nudi nam priliku da vidimo i procijenimo šta radi svijet oko nas. FIAT se jednako raduje umjetnicima i publici, umjetnici se jednako raduju FIAT-u i publici. A vi?
Posljednji "alternativni" autobus do Nikšića polazi malo prije ponoći, što mi je predstavljalo ograničenje da pratim književni i filmski program festivala. Pete večeri FIAT-a odlučila sam da ostanem i pogledam nastup kolektiva "Orbita", grupe pjesnika iz Letonije, koji čitaju svoje pjesme u pratnji zvukova i šumova različitih gradova, onih koje uspiju da uhvate preko radija ili onih koje su snimili. Dvorište Kuslevove kuće izgledalo je te večeri kao mala svemirska stanica u kojoj njih četvorica, za dugim stolom prepunim različitih radio prijemnika, odašilju neku čudnu frekvenciju u svijet. Govorenje poezije, kao i sama poezija, dobili su sasvim drugačiju, mističnu dimenziju, u kojoj sam se osjećala kao mjehurić koji lebdi u kosmosu. Htjela sam da to traje, traje, traje... To nešto. Ta svemirska scena. Ta četvorica "marsovaca". Taj ton. Ti šumovi. Te riječi. Ta ozbiljnost. Scenski trenutak u vječnosti, lišen ljudske malenkosti. Nisam vas vidjela. Niste vidjeli.
Pete večeri FIAT-a prikazana je van takmičarske konkurencije i predstava "Kapital - djeca", autorski projekat Petra Pejakovića i Dušana Murića, nastala kao plod jednoipogodišnjeg ciklusa radionica sa djecom školskog uzrasta sa Cetinja. Prepoznatljivim pozorišnim rukopisom u radioničkom radu, Pejaković je i u toj predstavi zajedno sa djecom ispisao iskrenu priču o nevoljama jednog grada i njegovih stanovnika, duhovito, toplo, nepretenciozno, a zanimljivo. Vrijedi pogledati.
Bonus video:
