Ne zabavljaju me klovnovi. Ne idem ni u cirkus. Ne tražim vještinu lišenu drame, ni zabavu zasnovanu na prosječnoj vještini. Samo to su nam prikazala, ne bih rekla pružila ni priredila, dva mladića iz Francuske, najavljeni kao "Skakači na štulama", u petnaestominutnom nastupu u holu jednog tržnog centra. Ako se pod terminom "ulični teatar" smatra laka zabava, onda je vrijeme da se parkur uvrsti u taj program, kao vrhunska predstava na ulici, koju sa strašću i dramatičnim "obrtima" izvode istinski umjetnici u toj vještini koja može da ostavi bez daha, ulivajući istovremeno strah i divljenje.
Tako je, rekla bih nekom greškom, počeo još jedan FIAT, čiji me program na prvi pogled obradovao.
Kad gledam predstave na jeziku koji razumijem ili koje su rađene po dramskom tekstu koji sam čitala, uvijek se pitam i provjeravam kakav bih doživljaj imala kao stranac koji ne zna ili ne razumije pomenuto. Najčešće utvrdim da ne bih razumjela samu priču, osim očiglednih detalja, ali odnose bih razumjela na nivou koji su glumci uspjeli da izgrade i upravo u tome bih mogla da uživam čulno, bez potrebe za intelektualnim prerađivanjem teme i zasijecanjem slojeva teksta, bar ne tokom prvog gledanja. S tim u vezi, izraziću svoje žaljenje zbog toga što oni koji pišu kritike ne vode više računa o sopstvenom emotivnom i fizičkom doživljaju tokom predstave, nego o pretpostavljenim slojevima tekstualnog i scenskog. Žaljenje se potom odnosi i na opštu nezainteresovanost glumaca za to što su drugi obznanili u svojim iscrpnim, često ne baš milozvučnim tekstovima. Pozorište je soba s ogledalima, u kojoj se glumci i publika ogledaju jedni u drugima. Ako se pažljivo i detaljno ne vidimo, mogli bi se razići "krmeljavi" i "zarozani". Gledajmo se dugo i pažljivo, prije nego što progovorimo...
Gledala sam te večeri "Tri sestre", u režiji Ane Vukotić i Slobodana Milatovića, dugo i pažljivo. Ne desi se često da glumci u meni izazovu posebno poštovanje. Sama predstava u cjelini može izazvati niz osjećanja, "blistavih i strašnih", ali i glumci mogu učiniti isto, nezavisno od predstave. Kada ti ljudi, bez obzira na karaktere koje oličavaju, izrastu u gospodu na sceni, znam da se desila magija. Da nisam unaprijed razumjela priču, osjetila bih ljubav. Koliko god bila srećna, osjetila bih nesreću. Koliko god bila zaljubljena, kao što jesam, poželjela bih djeliće nemoguće ljubavi i strasti viđene te večeri. Nisu bili izuzetni, ali su bili gospoda u svom poslu. Moj naklon, gospodo draga.
Prvo veče FIAT-a završeno je predstavom "Danzen", u režiji Damjana Pejanovića. Sa žaljenjem moram reći da je izgubila na snazi scenskog izraza premještanjem iz industrijske hale u pozorišnu salu. No, to bi trebalo da inspiriše umjetnički tim da joj dodatnim, pažljivo biranim sredstvima, vrati težinu kojom nam je svima, kao društvu, prošle godine stegla brehtovsku omču oko vrata.
Bonus video:
