Tog su septembra rano počele jutarnje magle. Sada znam, nije to uobičajena zagrebačka klima.
'London je postao nesnosan,' uvjeravali smo sebe, i djecu, koja su slijegala ramenima, pa na njih kačila školske torbe.
'Osjećate li kako tu, u Zagrebu, zrak miriše?'
'Aha. Vidimo se.'
Djeca ispraćena, ja ostajem da čeznem za školom, zavidim im. Kući se dočekuju majstori i preskaču koferi, već danima položeni na pod, djelimično raspakovani. Da, prethodni je grad iz nekog razloga postao nepodnošljiv, a mi smo mu doskočili, prije nego što je odnio pobjedu nad nama; mi smo se odselili u njegovu suprotnost.
Uživaćemo u gradu po mjeri običnijeg čovjeka, s taman-dovoljnom količinom dosade. Luksuz je to, dublje tumačenje bajke o Zlatokosi i tri medvjeda. Baš kako treba.
Na primjer: u Zagrebu nas, žene, mlade i stare, ne prate zloslutne sjene dok hodamo ulicama, noću, sa slušalicama u ušima, na štiklama, u šorcevima, mršave, debele, bez brushaltera, bez cilja, a može čak i u bundama. Komentari na naš izgled i ponašanje žvaću se i gutaju, postiđeni sami sobom. Baš kako treba.
Ni muškarce, što bi se reklo, ne snalaze strkotine. Moraju ih prvo uporno izazivati, inače statistika strkotina nije poražavajuća, ne bi se tu još reklo da normalni, mirni ljudi gube bitku sa stoljećem. A evropski je glavni grad.
Mnogo će se ljudi, u godinama koje dolaze, iz istog razloga doseliti u Zagreb. Ljudi se umore od skupoće, prljavštine, terora i stresa pravih metropola, i, ako imaju posao koji mogu raditi s bilo kog mjesta, pobjeći će u miran glavni grad države s ratifikacionim okićenicama. Dok do njih stigne vijest o nižem kvalitetu proizvoda koji se, možda baš u njihovoj zemlji, prodaje pod istim nazivom, ali je mnogo ukusniji - novodoseljeni diviće se Dolcu, ribi i školjkama, pronaći će svoje ljude za domaće meso, domaća jaja. Sa sobom će, međutim, oni donijeti i energiju godina u kojima je na red došlo traženje mira, bezbjednosti i rutine; njihovi će mladalački, ludi, revolucionarni, opasni, otkačeni i genijalni snovi ostati pokopani u prošlosti. I tako će miazma pristojne i neupečatljive energije otežati, pasti na za nju prijemčivo tlo, stopiti se s njim.
Ničeg lošeg u tome. Kome treba energija-prskalica, te gomila ludih snova i revolucionarnih ideja uobraženih heroja i heroina? Nikome. Možda samo piscima, da grade likove negativaca ili prevarenih sanjara.
Nije Zagreb naivan. Grad je skup, naplaćuje tu ravnu crtu statistike, prorijeđenost potencijalnih ekscesnih situacija, svoje dobro organizovane vatrogasce, lokalno napravljene moderne mašine, čistače snijega, gorske službe spašavanja; svoje visoko kotirane fakultete za profesije popularne vani, dobre ljekare koji vas neće unakaziti, klasične škole s teškim profesorima iz latinskog i grčkog.
Skupi grad udara porez na pristanak na rutinu i predvidivost, dok Matovilka s brda posmatra svjetla u daljini i misli da tamo još uvijek bljeska joie de vivre snova koji se obično ne ispune i ideja koje se ne realizuju, ona zna da pristanak na predvidivost i tišinu ubija podlije od strkotina, kojima se, kada ih preživiš, barem možeš smijati.
Želim se preseliti u uži centar grada. Hoću da poslije ponoći slušam krike pijanih adolescenata. Iako toga vjerovatno nema u centru Zagreba. Jedva da je opstalo u mom rodnom kvartu, davno su minule devedesete, ondašnji adolescenti imaju svoje adolescente koji se ne druže ispred zgrade, i pred zoru se iz petnih žila ne raspravljaju oko ostavštine Krsta Zrnova Popovića s pacijentima odbjeglim s obližnjeg nervnog odjeljenja. U gluvim sam satima avgusta, ovoga ljeta, u starom kvartu, osim jedne eksplozije, čula samo šlapkanje papuča šetača koji su se tek tada, kada bi se temperatura spustila na trideset stepeni, usudili napustiti klimatizirane prostorije. Gledala sam ih s prozora na bulevarskoj strani: išli su žurno, fokusirano, da negdje ne zakasne, baš tad, u tri-četiri ujutru. Neke su komšinice sjele na klupe, tiho razgovarale same sa sobom, hladile se lepezama.
'Tražiš li to daljinski za klimu?' pitala me majka. Glas joj se prolomio bulevarom. Svi su pogledali u njene prozore. Sklonila sam se iza lampiona i cvijeća.
'Sakrila sam ti ga. Napravi promaju.'
Šetači su mi mahali rukama i lepezama.
'Došla si malo, neka si, no baš u ovu vrućinu.'
Pogledaću stanove u centru Zagreba, barem da bih što prije zavoljela grad.
Tuđe kuće i stanove rado obilazim još od malih nogu, pamtim mnogo pari nogu u pokretu oko mene, noge u pantalonama, zvonaricama, u tankim čarapama i štofanim suknjama, i među njima ja, kroz sve se te noge probijam do soba kuće tetka Danice na Zlatici. Ruke se pružaju prema mojim očima, u rukama tanjiri s kolačima ili sendvičima sa sirom i pršutom, a ja odmahujem glavom, gladna samo tuđih fioka, plakara, kutija i njihovih sadržaja. Svako u pretincima ili iza zatvorenih vrata ima nešto neočekivano dobro. Jedna od soba kuće tetka Danice imala je i pravo blago: tajanstvenog, sakrivenog stanara. Nisam ni vrisnula kada sam ušla i vidjela ga na krevetu, do očiju pokrivenog narandžastom čupavom dekom ispod koje se naslućivalo slabašno tijelo starca. Bez kose, bez zuba, nasmiješio se. 'Jelena,' rekao je, 'donesi mi parče Vasine torte.'
'A, nisam ja Jelena.'
'Dobro, pitaj Danicu koja je Vasina, pa mi donesi. Nju mogu i škrbav da jedem.'
Tetka Danica mi je rekla da takva osoba ne postoji ni u jednoj od soba, ali ako ja hoću parče Vasine torte, odmah će mi donijeti. I otišla je do kuhinje, donijela mi, a ja sam požurila da odnesem starcu. Vrata sobe bila su zaključana, kucala sam, niko nije odgovorio. Tanjir s tortom sakrila sam u saksiji s nečim što mi u sjećanju izgleda kao fikus, zaključila da Danica ima mračnu tajnu o kojoj, evo četiri decenije, neću nikome ništa reći.
Samo se tako uranja u novi grad, otvaranjem vrata, fioka i škrinja iz kojih izlijeću priče. Centar grada uvijek ima najbolje priče. U centru obično žive starosjedioci, čudaci, nasljednici ili oni 'negdašnji', koji neće da se sele u nova naselja, u zagrebačke varijante Siti kvarta, i, mada se rijetko, sve rjeđe druže sa svojima, ostaju u stanovima s debelim zidovima, s djevojačkim sobicama iza kuhinja s crno-bijelim kamenim pločama, pa griju jednu po jednu prostoriju, noću drže upaljeno svjetlo u kupaoni, da ih ne preplaše žohari koje je nemoguće prognati iz korpulentnih zgrada s mermerom po stepeništu, za koje ponosno kažu: 'Ovo je zgrada od Lubinskog.' I nema lift, takva zgrada, ali je u planu. I šesta je na spisku za obnovu fasada. Zbog svega toga, cijena je pretjerana, i zapravo se ne zna bi li se vlasnici uistinu odselili, jer sigurno je da se više nikada neće graditi zgrade kao ove Rudolfa Lubinskog, Stanka Horvata ili Pollaka i Bornsteina. Na ove se prostore neće vratiti vrijeme kad su se kolege arhitekti takmičili u umijeću tako što bi bisere secesije i total dizajna projektovali i gradili jedan do drugoga, da se lakše mogu uporediti.
Na ove se prostore neće vratiti vrijeme kada su...
Zagreb i pripada i ne pripada ovim prostorima. Tek ozdravljeno jezgro, napadne još jače obnovljen virus. Obnovljene fasade brzo se unište žvrljotinama. Na očišćeni se trg brzo natrpaju štandovi. Ljepota zgrada koje su projektovali umjetnici vidi se tek kada se u takvu zgradu uđe i obrati pažnja. Ja bih da ta ljepota izađe van, tako je to kad odeš iz svoje zemlje, hoćeš da nova bude mnogo bolja.
A M. mi je rekla: 'Ne stan u ulici kojom ide tramvaj, cijela se kuća trese, to brzo počne ići na živce. Ne na Zelenom valu, prebučno je ako nisi u dvorištu. Ne sjever-jug, jedna strana će uvijek biti sumorna, a druga prevruća. Najbolje istok-zapad, na Zvijezdi, ti su stanovi mnogo zračniji, jer zrak kroz te ulice u gradu ide direktno sa Sljemena...'
Najbolje istok-zapad, na Zvijezdi. Da. Na takvoj se lokaciji većina nas može vidjeti, okruženi smo onakvim snopom svjetla koji sada posmatram, izdaleka.
Galerija
Bonus video:
