“S izvanrednom lucidnošću Jagoda Popović varira svoja “godišnja doba” jednim izuzetnim likovnim registrom ne zapostavljajući njihovu funkciju i oživljavajući ih iskreno poput Vivaldijevih glazbenih registara dočaravajući nam svu ljepotu svoje misli i svog likovnog senzibiliteta” - zapisao je Andrija Seifried na katalogu izložbe Četiri godišnja doba, koja je prije dvije godine održana u Modernoj galeriji “Josip Raičić” u Zagrebu, kao Hommage Vivaldiu, ispirisana njegovim muzičkim djelom Četiri godišnja doba. Nakon ovog uslijedio je ciklus slika Hommge a Stravinski i on će činiti samostalnu postavku koja će 8. septembra biti otvorena u Dvorcu Petrovića u Baru.
Jagoda Popović je zagrebačka akademska slikarka. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. godine u klasi profesora Šime Perića. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Izlagala je na godišnjim izložbama Akademije likovnih umjetnika u Zagrebu i drugim gradovima. Radila je na oslikvanju umjetničke keramike u zagrebačkom Dekoru. Sarađivala je sa izdavačakom kućom Školska knjiga, ilustrujući školske udžbenike. Specijalizirala je restauriranje štafelajnog slikastva i obojene drvene skulpture sa pozlatom, a radila je kao restauratorka u restauratorskoj radionici muzeja Mimara, kao i u Restauratorskom zavodu Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Prije dvije godine imala je samostalnu izložbu na Cetinju, pa će ovo biti njeno drugo predstavljanje u Crnoj Gori.
Da krenemo od barske izložbe naslovljene Hommage a Stravinski. Šta će ljubitelji likovne umjetnosti vidjeti na toj postavci i šta taj ciklus znači? Inspirisan je muzikom Stravinskog.
- Novim ciklusom pod naslovom „Hommage a Stravinski“ nastavljam rad inspiriran muzičkim djelima velikih kompozitora klasične muzike. Nakon ciklusa slika „Četiri godišnja doba“ Antonija Vivaldija posebno sam bila nadahnuta muzikom za balet „Posvećenje proljeća“ ruskog kompozitora Igora Stravinskog. Kompozitora je inspirirao svijet poganske surove Rusije.
Kako bi dozvali zemlju iz zimskog sna žrtvuju mladu nevinu djevojku bogu proljeća. U ritualnom plesu djevojka pleše do smrti.
Ekspresivnom, žestokom, silovitom muzikom punom ritma i dinamike Igor Stravinski predočuje rađanje proljeća kroz poganski ritual. U svom radu nisam inrerprtirala niti ilustrirala, balet već sam na platnu željela prenjeti impresiju i svoj unutrašnji doživljaj djela. Dakle sve ono što je kroz melodiju i zvuk stvaralo u meni likovni izraz. Tijelo kao glavni motiv često transponiram do neprepoznatljivosti kako bih dočarala što bolje apstraktni svijet tonova. Kolorit, čvrsti potezi kista kao i struktura podloge, ekspresivnost. Linijom i bojom se izražava dinamičnost i energija pokreta. Dakle likovnost postaje posrednik između auditivnog i vizuelnog.
Vi ste neobični, kako po autentičnom likovnom izrazu, tako i onome što taj izraz inspiriše. Rijetki ste umjetnik koji muziku prenosi na platno. Otkuda to i kako ste se opredjelili za taj, neću reći težak posao, ali poseban svakako.
- Gotovo svakodnevno slušam klasičnu muziku i redovito posjećujem koncerte. Kao dijete pohađala sam muzičku školu Blagoja Berse ali ju nažalost nisam završila. Mogla bih reći da je slušanje muzike na neki način neizostavni dio mog života, te je stoga bilo i nekako prirodno da glazba postane i motiv mog slikarskog izraza. Naravno, likovni postupak traži svoje zakonitosti što se odnosi na kompoziciju, kolorit, ritam i druge elemente, i on je u mojem radu u većoj ili manjoj mjeri uvijek potaknut muzikom.
Rembo je vidio i zvuke i boje!?
- Tako je. Odlično ste naveli primjer ukletog pjesnika, jer upravo njegovo bogato stvaralaštvo na specifičan način potvrđuje muzikalnost poezije, odnosno da je poezija posebna vrsta muzike. Dakle, u procesu stvaralaštva ključna riječ kompozicija pomirije sve različitosti umjetničkih izraza. I zvuci i boje su imanentni i literarnom izrazu. Remboova poezija pedstavlja svojevrsnu eksploziju boja, osjećaja i mirisa. Taj višeslojni spoj osjeta, kod čitaoca, više simbolično nego li deskriptivno, upućuje na fenomen ljudskog bića i na svijet općenito. Osim Remboa, kao što znamo mnogi su pisci nalazili ekvivalent riječi i boje.
Prije dvije godine u zagrebačkom muzeju Mimara predstavili ste se ciklusom Hommage Stravinski koji je inspirisan baletom Posvećenje proljeću, prije toga inspirativno polazište bio vam je Antonio Vivaldi. Šta taj ciklus donosi, kako ste četiri godišnja doba iz sfere muzike prenijeli u sferu likovnog izraza? Stvarnost i simbolika!
- U tom ciklusu slika, asamblaža i instalacija pokušala sam likovnim izrazom spojiti doživljaj Vivaldijeve muzike s neposrednim doživljajem prirode i njezinim mijenama kroz godišnja doba. Upravo je takav pristup uticao na karakter kompozicija u kojima, osim dominantnoga karakterističnog kolorita, koristim strukture slikanih podloga i odgovarajućih aplikacija. Buđenje prirode i bujnost proljeća simbolizirano je apliciranim jajetom, vegetacijom, ptičijim perijem.... Na simboličan način kolorit je usklađen s karakterom godišnjih doba: proljeće- plava i zelena; ljeto- žuta, crvena i narandžasta; jesen- smeđa i žuta; zima- bijela crna i siva boja.
Prije dvije godine imali ste izložbu na Cetinju. Da ovom prilikom podsjetimo i na tu izložbu.
- Prije tri godine izlagala sam u Biljardi ciklus slika pod nazivom „Enigma prostora“. U tom ciklusu bavila sam se transformacijom predmeta iz svakodnevnog života, aktova i torza. U kompozicijama motivi se udaljuju od stvarnog ka apstraktnom. Cijeli ciklus je nastao na Cetinju za vrijeme mog boravka tokom ljetnih praznika. Želim naglasiti da je tu moju prvu samostalnu izložbu na Cetinju inicirao i priredio pokojni Mladen Lompar, s kojim sam veoma lijepo surađivala na projektu. Želio je raditi i moju novu izložbu, ali ga je na žalost u tome spriječila smrt.
Nijeste mnogo izlagali... šta poslije barske izložbe, ima li nova postavka u planu, kada i gdje?
- Po prirodi moje profesije spadam u one umjetnike koji rijetko izlažu.
Na sreću bavljenje umjetnošću nije kao bavljenje sportskim disciplinama u kojima ste limitirani godinama starosti. Iako nijesam često izlagala, izuzimajući skupne izložbe, ono što je bitno jeste da sam kontinuirano radila. Jedno vrijeme sam se bila posebno posvetila disciplini portreta. Najviše sam portretirala sina Petra od njegovih najmlađih dana do zrelih godina. Nakon barske izložbe, isti ovaj ciklus dopunjen s novim kompozicijama, biti će u aprilu 2018. godine izložen u muzeju Mimara u Zagrebu, a potom, na ljeto u Dubrovniku.
Bavili ste se restauratorskim radom. Šta ste konkretno radili? Koliko je taj rad kreatiivan i koliko ste u njemu nalazili sebe?
- Ta je profesija više izazovna nego kreativna. U procesu se rada morate držati manire majstora čije djelo restaurirate, što ne znači samo podrazumijevanje tehničke perfekcije nego prodirete u tajne majstorovog slikarskog postupka. Specijalizirala sam se za restauriranje štafelajnog slikarstva i obojenu drvenu skulpturu s pozlatom. Taj veoma zanimljiv posao koji sam jako voljela i uspjšno radila, nažalost sam morala napustiti usljed jakih alergijskih reakcija na materijale sa kojima sam radila.
Vi ste supruga Dimitrija Popovića. Obzirom na Vašu likovnu autentičnost, mislio sam da Vam ovo pitanje ne postavim, pa ipak...? Šta to znači, u umjetničkom smislu, iz Vašeg ugla?
- Naprotiv. Drago mi je da ste mi postavili to pitanje. S Dimitrijem sam u braku preko četrdeset godina i ono što kontinuirano obogaćuje naš zajednički život je upravo umjetnost, ne samo likovna. Dimitrije me je i ranije poticao da izlažem, ali je na kraju poštivao moj princip da svoje radove predstavim javnosti onda kada ja budem smatrala da to trebam uraditi. Često razgovaramo o slikarstvu, teatru, filmu, književnosti i u tome se naši umjetnički senzibiliteti, premda u likovnom izrazu različiti, prožimaju i u nekim stvarima imamo istovjetno mišljenje ili sud.
Inspirativno izvorište slikara
Dolazite u Crnu Goru, svakog ljeta. Zagrepčanka ste, intresuju me Vaši doživljaju Cetinja, Crne Gore, crnogorskih ambijenata koji su iznjedrili toliko slavnih slikara, među njima i Vašeg supruga...
- Sjećam se priča koje sam slušala od moje bake koja je bila zadivljena ljepotama Boke Kotorske, Cetinja i Lovćena, u što sam se uvjerala kada sam prvi put došla u Crnu Goru... To je bilo kad sam se udala za Dimitrija i tako postala crnogorska snaha. Cetinje i crnogorski pejzaž posebno su me impresionirali i neke od tih impresija sam prenijala u ciklus slika “Enigma prostora“, o kojem smo malo prije govorili. Cetinje uistinu ima poseban duh koji mu daje bogata tradicija grada, i taj genius loci je ono što me iznova oduševljava. Upravo to bogatstvo crnogorskog pejzaža, taj mediteranski ambijent juga od Herceg Novog do Ulcinja, sa svojom svjetlošću i bojama, ambijent Skadarskog jezera i Platija, i uopće crnogorskog krša, sve to nudi takve prizore koji nadahnjuju umjetnike, prizore u kojima sam prepoznala inspirativno izvorište vrhunskih crnogorskih slikara.
Bonus video:
