Prvo nekoliko činjenica.
Prva: U nekom evolutivnom momentu između planktona I Bon Džovija, majmuni su razvili sposobnost da se međusobno emocionalno vezuju. Ova emocionalna povezanost je postala prepoznata kao “ljubav” i evolucija će jednog dana proizvesti gomilu pjevača iz Nju Džersija koji će zaraditi milione pišući sladunjave pjesme o tome.
Druga činjenica: Ljudi su razvili sposobnost da se vežu jedni za druge, odnosno sposobnost da vole jedni druge zato što im je to pomagalo da prežive. To nije baš romantično niti seksi, ali je istinito.
Nismo dobili velike kljove, kandže ili snagu gorila. Razvili smo sposobnost emocionalnog povezivanja sa zajednicama i porodicama u kojima smo nastali, skloni da međusobno sarađujemo. Ove zajednice i porodice su se ispostavile mnogo efikasnijima od bilo kakvih kljovi, kandži i slično. Čovječanstvo je ovladalo planetom.
Treća činjenica: Kao ljudska bića instiktivno razvijamo lojalnost i naklonost ka onima koji nam pokazuju najviše naklonosti. To je zapravo ljubav: iracionalan stepen lojalnosti i naklonosti koju imamo ka drugoj osobi do te mjere da bismo sve uradili za tu osobu, pa čak i umrli. Možda zvuči ludo ali to je i sačuvalo vrstu. Oslanjajući se jedni na druge dovoljno dugo generacijama unazad, ljudi su preživjeli savane, raširili se po čitavoj planeti i izmislili Netflix.
Četvrta činjenica: Zastanimo na trenutak i zahvalimo evoluciji na Netflix-u.
Peta činjenica: Drevni grčki filozof Platon je tvrdio da je najveći oblik ljubavi zapravo nefizički oblik vezanosti za drugu osobu ili takozvana “bratska ljubav”. Platon je obrazložio da zbog strasti, romanse i seksa često radimo smiješne stvari zbog kojih se kasnije kajemo, te da zbog toga vrsta ljubavi bez strasti između dva člana porodice ili između dva bliska prijatelja predstavlja vrhunac vrlog ljudskog iskustva. Platon je, kao i većina ljudi tada, gledao na “pravu ljubav” sa skepticizmom koji se graniči sa apsolutnim užasom.
Šesta činjenica: Ljubav koja isključuje tjelesni odnos se zbog toga često naziva i “platonska ljubav”. “Rđav je obični ljubavnik koji više voli tijelo od duše” je rečenica besjednika Pausanija iz Platonove “Gozbe”.
Sedma činjenica: Većim dijelom ljudske istorije romantična ljubav je posmatrana kao vrsta bolesti. Ako razmislite nije teško shvatiti i zbog čega. Romantična ljubav čini da ljudi rade neke stvari koje inače ne bi (posebno mlađa populacija). Vjerujte mi. Jednom, kad sam imao 21 godinu sam pobjegao iz škole, kupio autobusku kartu I prešao tri države da bih iznenadio curu u koju sam bio zaljubljen. Izluđela je I ubrzo sam bio na autobusu I vraćao se kući, sam kao što sam I došao. Kakav idiot. Ta bus avantura je izgledala kao sjajna ideja u to vrijeme zato što je izgledalo kao romantična ideja. Moje emocije su ludjele sve vrijeme. Bio sam izgubljen u svijetu fantazije I uživao u time. Ali sad je to samo blamaža koju sam uradio kad sam bio mlad I glup I nisam znao bolje. Ovakve loše odluke su razlog što su ranije bili skeptični o korisnosti romantične ljubavi.
Mnoge kulture to tretiraju kao vrstu “nesrećne bolesti” kroz koju svi moramo proći tokom života, kao boginje. Klasici poput Ilijade ili Romea i Julije nijesu slavile ljubav. Ti klasici su više upozorenje na potencijalne negativne posljedice ljubavi koja može uništiti sve.
Tokom većeg dijela ljudske istorije ljudi se nijesu vjenčavali iz ljubavi. Osjećanja nijesu bila bitna u antičkom dobu.
Zašto?
Zato što "je**š osjećanja" eto zašto, postojala su polja koja su morala da se obrađuju, stoka za čuvanje, drva za sakupljanje, e da I Atila Bič božiji je upravao masakrirao tvoju širu rodbinu u susjednom selu.
Nije bilo vremena za romantiku, a tek za rizična ponašanja koja ona ohrabruje među ljudima. Previše je bilo posla koji su pravili razliku između života I smrti da bi se jurila romantična ljubav. Brakovi su se sklapali zbog proširenja porodice, radi ekonomske dobiti i prosperiteta obje porodice. Romantična ljubav, ako bi uopšte bila dozvoljena, je bila rezervisana za svijet ljubavnika I ljubavnica. Tokom većeg dijela ljudske istorije, granica između preživljavanja I smrti je bila veoma tanka. Prosječan ljudski život je trajao kraće od života mačaka moje majke. Sve što je rađeno je za cilj imalo preživljavanje. Brakove su ugovorale familije, ne zato što su se sviđali jedni drugima, a posebno ne zato što su voljeli jedni druge, već zato što su im farme bile komplementarne, I mogli su da potpomognu jedni druge tokom poplava I suši.
Brak je bio čisto ekonomski aranžman dizajniran da promoviše preživljavanje I prosperitet novih proširenih porodica. Ukoliko bi neki mladić pobjegao sa mljekaricom, to je smatrano kao prijetnja opstanku zajednice, ne samo sramota. Često su mladići bili kastrirani zbog takvih postupaka, što je za nus-efekat imao odlične horove dječaka.
Stvari su počele da se mijenjaju tek početkom industrijskog doba. Ljudi su počeli da rade i zapošljavaju se u gradovima i fabrikama. Mogli su da ostvare ekonomsku sigurnost nezavisno od porodice i nijesu morali da se oslanjaju na nasljede ili porodične veze pa su ekonomske i političke komponente braka izgubile na cijeni.
Nova ekonomska realnost 19. vijeka je ukrštena sa idejama koje su proistekle iz prosvetiteljstva o individualnim pravima i potrazi za srećom. Rezultat je bilo rasplamsano doba romantizma. Stoka nije bila bitna, to je bio početak 19. vijeka i ljudska osjećanja su odjednom postala bitna. Novi ideal nije bio samo vjenčanje iz ljubavi već i postojanje “prave ljubavi” koja donosi vječno blagostanje. Prije nekih 150 godina nastao je novi, vanvremenski izraz “srećno do kraja života”.
Onda je stigao 20. vijek, i negdje između Hitlera i par genocida, Holivud i marketinške agencije su preuzele frazu vječnoj ljubavi i isušili je kao suvu drenjinu tokom narednih 100 godina. Poenta je da je ljubav tada postala savremeni izum koji biznismeni promovišu jer su shvatili da će to ljude natjerati da plate karte za bioskop ili kupe nakit. Don Drejper je jednom rekao “Ono što vi zovete ljubav su izumili momci poput mene da bi prodali ženske čarape”.
Romantika se lako prodaje. Uživamo da vidimo kako heroj spašava djevojku u nevolji, srećne krajeve , i priču koja se završava sa: “Živjeli su srećno do kraja života”. Komercijalisti 20. vijeka su to prepoznali i iskorišćavali.
Ali romantična ljubav i ljubav uopšte je generalno mnogo komplikovanija nego što nam je prikazano u holivudskim filmovima. Nigdje nijesmo čuli da ljubav može biti neprijatna ili bolna ili da zahtijeva samodisciplinu i trajne napore tokom godina i decenija života. Te istine nijesu uzbudljive i ne prodaju se dobro.
Bolna istina o ljubavi je da pravi odnos počinje onda kad se navuku zavjese. Pravi odnos i prava ljubav su i dosadne stvari, rate za kredite, nesuglasice krupnije od onoga ko će se prvi javiti, momenti koji ne odišu strašću i sve stvari koje drugi ne vide ili ne cijene.
Prikaz ljubavi u pop kulturi je ograničen na najbolje momente, kao i većina stvari u medijima. Odbačene su sve nijanse I kompleksnosti stvarnog života kako bi naslov bio uzbudljiv -, ludo upoznavanje, nepravedno rastavljanje, ludački zaplet i “hepi end” dobili su prostor.
Pogođeni svim ovim porukama došlo se do pogrešnog shvatanja da uzbuđenje I drama romanse su jedino što čini vezu. Kad nas romansa ponese, ljudi ne pomišljaju da stvari mogu krenuti naopako. Ne vidimo njihove greške I neuspjehe, sve što vidimo je neograničen potencijal I mogućnosti. To nije ljubav, to je zabluda, a one se često ne završe dobro.
Osma činjenica: Voljeti nekoga nije jedini razlog da budete sa tim nekim. Ili: ljubav nekada nije dovoljna.
Moguće je zaljubiti se u nekoga ko nema poštovanja prema vama ili ko vas tretira kao da ste stvar u nečijem vlasništvu... Moguće je i zaljubiti se u nekoga ko ima životne ambicije koje se suprotstavljaju vašim, ko ima drugačija ubjeđenja ili ko omalovažava vaš uspjeh. Moguće je i da vam partner u kome vidite ljubav uništi život.
Zato su nam brakove kroz veći dio istorije ugovarali roditelji. Oni su imali objektivnu perspektivu da li im se dijete vjenčava sa propalitetom ili ne. U posljednjih nekoliko vjekova otkad su mladi sami počeli da biraju svoje životne partnere (što je dobra stvar) instiktivno su počeli i da precjenjuju moć ljubavi očekujući da ona može prevazići bilo koji problem (što je loša stvar).
Definicija “nezdravog odnosa” su dvoje ljudi koji se ne vole zbog onoga kakvi su stvarno, već se vole u nadi da će njihova osjećanja ispuniti praznine koje imaju u sebi. To je i zatrovana ljubav.
Deveta činjenica: Uz više lične slobode dolaze i potreba za većom odgovornošću i razumijevanjem. Još uvijek se borimo da steknemo sposobnost da se bavimo onim odgovornostima koje ljubav nosi sa sobom.
Ljudi u “nezdravim vezama” se ne vole. Oni vole ideju o partneru i vezi u kojoj su. Oni su zaljubljeni u tu ideju koja im se nalazi u glavi. Umjesto da se oslobode fantazije i budu sa osobom koju imaju pored sebe oni troše i volju i energiju interpretirajući i prilagođavajući stvarnog partnera onoj ideji i fantaziji koja se stalno vrti u glavi.
Zašto?
Ljudi to rade jer ne znaju za bolje ili se plaše da postanu ranjivi i iskreno i nesebično zavole.
Prije nekoliko vjekova ljudi su prezirali “prave ljubavi”. Plašili su je se, sumnjičavi u njenu moć I oprezni zbog njene moći da gurne sve koje dodirne u donošenje pogrešnih odluka. Prije nekoliko vjekova, slobodni od okova farmerskog života i oslobođeni od roditeljskog odobravanja, ljudi su počeli da precjenjuju ljubav. Idealizovali su je očekujući da će riješiti sve njihove patnje probleme.
Danas, ljudi počinju da shvataju da je ljubav prelijepa ali da sama po sebi nije uvijek dovoljna. Shvataju da ljubav ne bi trebalo da bude razlog za vezu već efekat veze. Shvataju da ljubav ne treba da definiše živote već da bude produkt istoga. I takođe, ako neko čini da se osjećate poletno i uzbuđeno i zaljubljeno, ne znači da morate živjeti za tu osobu.
Niko ne govori o mogućnosti da više slobode vodi do veće mogućnosti da pogriješite. Sloboda otvara mogućnosti da povrijedite druge ljude. Oslobađanje od romantične, “prave” ljubavi je donijelo neka druga iskustva u život, ali je takođe donijelo i potrebu za realnim i iskrenim pristupom ljubavi koji traži sve realne osjećaje poput i patnje, svađe, ranjivosti, ali i zaljubljenosti i sreće.
Neki ljudi kažu da je u ovim danima romantika nestala a prave ljubavi ne postoje. Romantika nije nestala i prave ljubavi postoje samo što se oboje preseljavaju u siguran prostor. Romantika i prava ljubav su se preselili u prostor gdje partneri moraju izgraditi određeni stepen komfora i povjerenja prije nego što dođu do momenta da daju život jedno za drugo.
Možda je to ustvari I dobra stvar.
Bonus video:
