Prvih sto noći g. 1987. proveo sam u podrumu drevne zgrade u Kožnoj ulici - zagrijao sam zgradurinu sto puta, januar, februar, mart, ma šta pričam sto, dvjesta, trista puta, zarivajući u žeru kotla šiljatu lopatu, nalik na pasji jezik, punu uglja. Energija koju zovem pjesničkom natapala je, kroza žgaravicu i željezariju, kulu od šamotne opeke sa isto toliko mekih jorgana i utroba koje spavaju gore snom pravednih.
Pjesnik koji sto utroba žeže!
Lagaću ako kažem da to nije bila omiljena djelatnost među tekstualnom populacijom Praga, iako bi rijetko prešla u zanimanje. Imao si vremena za čitanje u dugim noćima a ni zarada nije bila loša. Nikad u životu nisam upoznao iskrenije bratimljenje lopate i teksta kao u Pragu i Parizu.
Književnost ima snagu crnog risa da od malog napravi veliko. Smijem li kazati da u jezičkom stvaralaštvu leži paradoksalna snaga koja od male književnosti pravi, na neki način, moćnu i veliku?!
Najbolje stranice češke disidentske literature napisane su lopatom. U podrumu nisi smio zaspati - velika utroba na spratu odmah bi dojavila policiji - i, na žalost, nisi smio unijeti pisaću mašinu.
Jedna utroba - četvoro očiju!
Išlo je to ovako - između dva lopatanja jedan pasus, zatim čitanje tog crnog rukopisa, zamrljanog kao kozje koljeno, pa opet lopata, rukopis, lopata, rukopis… Imam nečitljiv rukopis, idealan za smrtnu presudu, trag ruke koji skriva grijeh a otkriva nalog za egzekuciju. Kad vidim svoj rukopis mislim da sam monstrum. Kao da sam čitavog života pisao u podzemlju - tako su nastala poslednja poglavlja romana Ubistvo A. G. W. i gonjenje, započetog u Parizu 1984, na “svijetlu u avgustu”, kako bi rekao Faulkner, čiji citat je skružan ispod mog naslova kao zmija, a svršenog u ugljarskoj utrobi Kožne ulice. Tu sam naučio da prepoznam naslijepo hod krvoločnog pajkana, pretilog doušnika i, najzad, onaj neuporedivo slađi, hod ženske koja nudi bokove ispod bunde u pozni sat.
Učiteljeva smrt
Michal Dočekal i ja spremili smo sa polaznicima klase na kraju ljetnjeg semestra Tri sestre - on je igrao barona Tusenbacha a ja Veršinjina. Okusio sam prvi put na tuđem jeziku i vlastitoj koži kako Čehov govori češki.
Komad smo igrali na fakultetu i u kultnom teatru Disk, a onda je uprava objavila da smo pozvani u Berliner Ensemble da igramo početkom jula na istim daskama gdje su izvedeni komadi Majka Kuraž i njena djeca, Kavkaski krug kredom, Baal, Opera za tri groša i toliki drugi. Naši učitelji su bili ponosni što je zvanični poziv potpisao Rudolf Penka, nekoć mladi Brechtov prijatelj kom je majstor pred smrt navodno zavjetovao već slavni ansambl.
Igrali smo u Istočnom Berlinu na sceni Schauspielhaus koju je vodio gospodin Penka. Iako je imala šta da kaže, jedna umjetnička trupa iz Praga ne bi se nikada, prije pada Berlinskog zida, obrela u Zapadnom Berlinu; ne što ne bi htjela, ili imala razloga, nego je režim ne bi pustio da ode - ali nama je i pola Berlina bio Berlin, zvali smo ga, po Fassbinderovoj filmskoj adaptaciji Döblinovog romana,
Berlin Alexanderplatz. Ako sam priznao da je Ludvik Kundera označio snažan zaokret prema njemačkoj književnosti, priznaću, sa istim naglaskom, zaokret koji je napravio prof. Alois Bejblík prema Elizabetincima i engleskoj književnoj misli. Pan Bejblík je znao da zaludi slušaoca kako je intonirao elizabetinski kosmos; preminuo je 23. juna 1990, istog dana kad sam branio svoj magistarski rad Kultura smijeha u doba totalitarizma, izdahnuo je u saobraćajnoj nesreći na praškoj ulici, a uspomenu na divnog učitelja mi smo oživjeli komemoracijom na Karlovom univerzitetu.
Dva Berlina
Pola Berlina - četvoro očiju!
O, Dante, pjesniče blagi, pjesniče čistiji od suze, poranio si čitavih sedamsto godina!
Komunističko utvrđenje od pola Berlina bilo je najkompletnije leglo doušnika na svijetu. Rođak je uhodio rođaka, gazda je potkazivao podstanara, sestra je denuncirala brata, šminker je špijunirao šefa ansambla, mladoženja je denuncirao mladu, otac je potkazivao sina, unuk je denuncirao djeda, klijent je uhodio kurvu, kovač je denuncirao konja, zmija je denuncirala pacova, doušnik je denuncirao doušnika… Svijet je postao savršena mašinerija, i sve se to zvalo jednim imenom - Stasi.
Nakon pada Zida u decembru 1989, u kom sam asistirao onako voajerski i kukavički neslavno, tapkajući smrznut u masi i misleći na Faulknera (Ja na svoje djelo gledam kao na kamenčić koji drži vasionu, jer bi se ona srušila u prah i pepeo bez mog kamenčića u svom temelju!), i, najzad, izgubio jedno poglavlje rukopisa Zrele Herte u onom stravičnom metežu u berlinskom metrou, zvanično je objavljen najteži bračni zemljotres u istoriji: nacija se razvela. Milion brakova u Istočnoj Njemačkoj rasturen je nakon otvaranja tajnih dosijea Stasija, pošto je žena vidjela na svoje oči šta joj je muž radio u toku braka, dojavljivao žbirima iz dana u dan, i muž se uvjerio crno na bijelo da ga žena denuncira decenijama!
Ko je vidio film Životi drugih, priču o praćenju privatnog života jednog pisca (potpisuje ga Florian Henckel von Donnersmarck, dramatičara Sebastiana Kocha igra Ulrich Muche), taj odlično zna o čemu pričam, taj neće imati sumnje da je moguće uhoditi milionsko građanstvo, naći smisao života u doušništvu, denuncirati jedan narod, čovjek po čovjek, žena po žena kroz utrobu sa četvoro očiju i ušiju… Šta sam radio tih petnaest dana u utrobi Berlina, u prašini Alexanderplatza, posutoj po naherenim stambenim zgradurinama nalik napolitanki, u hotelčiću sa polupanim namještajem, u prostranom foajeu Komische Opere, po ofucanim ulicama, po barovima gdje smo se uzaludno tiskali da dopremo do dramatičara Heinera Müllera, šta sam radio? Samo sam sanjao Pariz, u koji je on upao jedne noći nakon pada Berlinskog zida i doviknuo taksisti:
“Vozi me u teatar!”
“U koji, gospodine?”
“U bilo koji, svima sam potreban!“
Šta su moje oči radile na sceni Berlinera, dok smo gledali Buđenje proljeća Franka Wedekinda, i u pozorišnom klubu gdje me je Barbara, djevojka iz Rostoka, s nekim nibelunškim prezimenom i plastom kose na šiji uzalud zajahala da joj valjano oposlim one stvari?
“Isti si kao njemački momci”, vrisnula je pred svima, “obična pizda!”
I šta su mi oči radile na piščevom grobu, gdje smo Michal i ja sa užasom našli natpis na ploči koja pokriva prah Bertolda Brechta: JUDEN RAUS!!! (Jevreji napolje!) - oči su sanjale onaj drugi Berlin, granični prelaz Friedrichstrasse kuda je srce Evrope razbucano kao jagnjeća koža i ti zapucaš pravo u Pariz.
Bonus video:
