Jedan od vrhunskih umjetničkih događaja upravo završenog 31. festivala Grad teatar svakako je bio koncert Borisa Kraljevića, najnagrađivanijeg crnogorskog pijaniste, koji je više od dvije decenije svjetski priznati virtuoz i pedagog.
Njegov nastup je bio ekskluzivan, već samim izborom da se ovog ljeta predstavi bravuroznim izvođenjem Klavirskog kvinteta Bele Bartoka, djela koje je prepoznato kao izuzetno zahtjevno za izvođenje svake dionice pojedinačno, ne samo klavirske, a koje se do sada nije izvodilo u Crnoj Gori.
- Kada se u životu stvari dešavaju tako intenzivno, da čovjek, baveći se svojom profesijom, ne mijenja samo države, nego i kontinente, vrlo je moguće da se, zbog brojnih obaveza, potisnu neka vrlo dragocjena sjećanja, poput mojih koncerata na Gradu teatru. Na tom sam Festivalu nastupao sedam puta, a u ljeto 1998. u okviru elitne selekcije “Pijanisti sa pet zvjezdica”. Učešće u toj prestižnoj grupi pijanista, divno prihvaćeno od strane publike i kritike, i kasnije je za mene bilo veliki podsticaj. Kada sam prije ovogodišnjeg koncerta sa kvartetom “Ars Longa” sjeo da probam klavir u predivnoj akustici crkve Santa Marija, svega sam se odmah sjetio, i to me je dodatno motivisalo za još jedan uspješan koncert u Budvi.
Stalno se govori da kultura globalno nije zanimljiva korporativnom sistemu, kapitalu i političkim centrima moći. Da li su ulaganja u kulturu zaista sve manja i u zemljama Zapada?
- To je samo djelimična skica nekakvog globalnog trenda. Ali, razvijene države Zapada, a takođe i Azije, upravo one sa najvećim kapitalom i visokim životnim standardom, su ponajviše svjesne značaja kulture i obrazovanja i shodno tome dosta novca ulažu za podsticaj ustanovama koje se time bave. Mene kao konzumenta kulture malo zanimaju finansijski izvještaji, ja samo želim da sa svojim znanjem, iskustvom i sa svojim umjetničkim potrebama budem zadovoljan boravkom u jednoj sredini. To može biti Herceg Novi, Budva, Pariz, Tokio, Moskva… Mene zanima da se osjećam bolje i bogatije poslije boravka koji planiram da bih, recimo, pratio neki festival. A pratim ih dosta, u uređenim društvima oni izvrsno funkcionišu. Možda velike korporacije manje zanima gdje će poći njihov novac koji daju opštinama ovdje, ali slušaju signal onih koji vode grad. Ako je potreban koncertni klavir, recimo, onda novac ide za to. Ne bavim se detaljima drugih manifestacija, ali sam od upućenih saznao da je za prženje ribe izdvajana zapanjujuće velika suma... Radi se o tome da mi uvijek tražimo alibi za sve slabosti i neorganizovanost našeg društva, a sada se još i maše navodnim globalnim trendom kako na Zapadu nije važna kultura, pa ne mora biti važna ni kod nas. Na našim prostorima je odavno, a pogotovu danas, drugi problem - ovdje se političari plaše kulture, žele da je kontrolišu, jer samo kultura, umjetnost i obrazovanje grade svjesnog i angažovanog građanina kome se ne može baš tako lako prodavati "magla” - laž, krađa, manipulacija... Nisu isto biračko tijelo na političkim izborima ljudi koji slušaju kvalitetnu muziku i oni koji konzumiraju rijaliti programe. Zato se kod nas vulgarna zabava poistovjećuje sa kulturom, a politika je u tome odigrala bitnu i opasnu ulogu.
Koliko te manipulacije kulturom i masovne proizvodnje prostačke zabave ima u svijetu?
- Ima je i u svijetu, ali ne gospodari kao kod nas, nije mejnstrim, ne vaspitavaju se nove generacije na prostaštvu takve zabave. Na ovim našim prostorima trendovi unazađivanja ljudi daleko su agresivniji i opasniji. Ovdje su siromašna društva, ne tako davno izašla iz krvavih međusobnih ratova, koji su, po meni, proizašli upravo iz sloma građanske, civilne, urbane kulture, koja jeste postojala u velikoj Jugoslaviji, ali još nije bila čvrsto utemeljena, kao što nisu bile čvrsto utemeljene ni prave vrijednosti građanskog društva. Ljudima su ovdje oduvijek usađivali pogrešnu svijest - da treba da se dodvoravaju vlasti i državi, da jedino kao podanici i poslušnici mogu da obezbijede egzistenciju, da napreduju u karijeri, da se usavršavaju, i da vlast ima moć nad njima. A zapravo je sve obrnuto - država je servis koji treba da uslužuje građane i najveću moć imaju upravo oni. Od njihovih glasova zavisi svaka vlast. I umjesto da koriste tu ogromnu moć da svaku vlast natjeraju da služi njima, da radi za dobrobit naroda, kako bi se izgradila pravna država, oni se plaše da javno pokažu nezadovoljstvo što više nije važno koliko si stručan, koliko znaš, šta možeš u profesiji, nego koliko si sposoban da se umrežiš sa centrima moći. Ta pogrešna svijest je naša najveća tragedija, pogotovu danas kad nam je stigao najstrašniji neoliberalni kapitalizam. To je razlika između zemalja bivše Jugoslavije i razvijenih zemalja - gdje su građani svjesni svoje moći, organizovani su kroz razne sindikate i djeluju.
U čemu se sastoji taj naš lokalni falsifikat kulture?
- Ovdje je doslovno primijenjena metafora “hljeba i igara”, i kroz širom otvorena vrata ušle su horde koje sa sobom donose kič, vulgarnost, lošu muziku, tabloidne medije sa najprostačkijim jezikom, razni pornografski sadržaj, sve ono što uništava pravi sistem vrijednosti u jednom društvu, a što odvlači pažnju od ozbiljnih ekonomskih, političkih i moralnih problema, i što zaglušuje kulturu. U Singapuru, gdje živim, a takođe i u okolnim državama u kojima često boravim, da neko pola sata emituje na televiziji neki od rijaliti programa vulgarnog sadržaja koji se najnormalnije i u svako vrijeme ovdje prikazuju na nacionalnim frekvencijama, tvrdim da bi odmah završio u zatvoru. I to ne na kratko. Dakle, šta sa našim uništavanjem kulture ima korporativni svijet? Taj svijet u svojim zemljama dobro zna da bez kulture i obrazovanja nema civilizacije, pa dobro organizovane države i društva i ulažu u kulturu, znajući da to čini temelj na kome se gradi država, ali i bazira opstanak naroda. A na ovim prostorima, kao da se sprovodi projekat uništavanja obrazovanja, da ljudi nemaju potrebu za učenjem, usavršavanjem, umjetničkim i duhovnim vrijednostima, da nemaju želju da čuju koncert kvalitetne muzike, pogledaju dobru pozorišnu predstavu, izložbu..., jer se sa ljudima koji ne misle, koji nemaju kritičku svijest da budu demokratski korektiv u svojim društvima, najlakše manipuliše. Kao jednu od najstrašnijih manipulacija vidim to što se javnosti često prezentuje da narod želi te prostačke zabave, što apsolutno nije istina.
Bonus video:
