Malo je onih koji dobro poznaju svoju zemlju. Čak i ja, koja godinama obilazim skrivene kutke nevelike nam države, nerijetko budem iznenađena. Od kad pišem blog povremeno mi se javljaju čitaoci. Neko me pohvali, neko pokudi, neko nešto priupita, a poneko i da predlog za novu šetnju. Odavno sam dobila predlog da obiđem “selo duhova” Vališta. Pročitala sam tekst i odgledala video sa portala Boka News i čekala povoljan momenat za realizaciju ovog pohoda. Mislila sam da je jedina mogućnost dolaska do sela uspon iz Ljute, što mi je djelovalo prezahtjevno. Kad sam na mom omiljenom blogu Vrhovi Crne Gore pročitala da se do tamo može stići i iz unutrašnjosti, samo sam čekala da okopni snijeg. Sa Cetinja smo ka Njegušima krenuli novim putem, kojim smo se provozali premijerno. Na raskrsnici na kojoj se putevi granaju ka Njegušima i Čevu, odabrali smo Čevo. Put više nije bio nov, nego uzak i izlokan, ali je njime saobraćaj veoma rijedak, pa je vožnja podnošljiva. Prateći instrukcije sa stranice Vrhovi Crne Gore stigli smo do skretanja koji nas je odvelo u krajeve u koje do tad nismo nikad ranije zalazili.
Poslije dva kilometra uskog, ali asfaltnog puta, stigli smo do sela Uba. U selu nekoliko kuća i nekoliko njiva u fazi pripreme za sjetvu. U njemu se živi, pa makar i povremeno. Kontrast između kamene okoline i zelenila livade djelovao je veoma privlačno. Bar onome ko je tuda bio u prolazu.
Tu smo se oprostili sa asfaltnim putem. Nadali smo se da će nas narednih 4,5 kilometara do sela Jezer, kao i mnogo puta do tada, odvesti naš Yaris. Međutim, na jednom mjestu je voda toliko uništila put da nismo smjeli da rizikujemo. Parkirali smo auto neposredno prije sela Dragomi do i odatle se uputili pješke. Stigli smo u ove krajeve početkom proljeća, neposredno pošto se snijeg istopio. Pretpostavljam da zelena boja rijetko kad ima ovako intenzivnu nijansu. Bili smo privilegovani. Put ide ivicom doline. Kuće su smještene iznad i ispod puta.
Ima i u ovom selu stanovnika, ali im je život, sa naše tačke gledišta, više nego težak. Struje nema, vodu skupljaju u bistijernama, a i na put ne mogu previše da računaju ukoliko nemaju terensko vozilo. Ipak, dovijaju se kako znaju i umiju. U ovom kršu konji i dalje imaju ulogu kakvu su imali u nekim davnim vremenima.
Makadamski put do sela Jezer nam se baš odužio. Uglavnom je išao po ravnom, širok i u solidnom stanju. Da smo prešli onu prepreku na početku, možda bismo i do Jezera stigli bez problema. No, to nismo mogli da znamo. Kad nam se već učinilo da idemo predugo i da je do sela već trebalo da stignemo, prvo smo čuli lavež pasa, a onda i ugledali dio sela koji, sem jedne kuće, čine same ruševine. Po njima se samo može naslutiti koliko je selo bilo nekada.
Sa lijeve strane puta se čulo bijesno lajanje pasa. U oboru su odmarali jarići. Ljude nismo sreli.
Prateći instrukcije prošli smo kroz selo i zaputili se pastirskom stazom. I tu se javlja vječito pitanje neobilježenih ruta: kako ne zalutati?
Iako smo prvobitno planirali da stignemo do Malih Zalaza, činjenica da smo morali da pješačimo nekoliko kolometara koje smo planirali da se provozamo nam je revidirala plan. Sad nam je jedini cilj bio selo Vališta. Pošto staza nije obilježena, a pojam “pastirska staza” veoma fleksibilan, mi smo uspjeli da dođemo do cilja, ali dužim i težim načinom. To smo shvatili tek u povratku kada smo našli mjesto gdje smo skrenuli sa staze. To nam može koristiti samo ako ponovo pođemo Valištima u pohode. Hodajući po ljutom kršu, prilično smoreni po nenadano vrućem danu za sredinu aprila, uspjeli smo da stignemo u Vališta. Pošto sam gledala video prilog, znala sam šta me očekuje, ali sam i pored toga bila iznenađena položajem i veličinom nekadašnje naseobine.
Prvo smo ugledali gornji dio sela, pa smo se ka njemu i uputili. Nigdje ni jednog krova, samo zidine gusto naseljenog seoceta. Kuće su sve građene od kamena, što je i normalno jer im je taj građevinski materijal bio na dohvat ruke, u neograničenim količinama.
I u sred te gomile kamenja iskrsava jedan zid. Na njemu ugravirana ptica, sat, neki ukrasi ili možda znaci . Tek, ostajem zatečena. Već sam bila pripremljena na ono što u selu mogu da vidim, ali uživo sve izgleda mnogo bolje i sugestivnije. I nevjerovatnije.
Pročitali smo da se idući par stotina metara prema zapadu dolazi do vidikovca sa kojeg se pruža pogled ka zalivu. Odokativnom metodom smo izabrali najveće uzvišenje i uspentrali se na njega. Pošli smo pravo od ostataka kuća u gornjem dijelu sela. Uspon je bio kratak, ali naporan i zahtjevan jer je kamenje bilo prilično oštro i puno škrapa. Svaki korak se morao dobro odmjeriti. A kad smo stigli, ćorak. More je bilo predaleko, a mi na vrhu uzvišenja sa kojeg se trebalo spustiti.
Dobacili smo mi pogledom do zaliva, ali to nije bio vidikovac koji smo tražili. Jedina dobra stvar trenutnog položaja je bila što smo privukli pažnju osobe koju smo ugledali u daljini. Stvorio se kod nas u oka treptaju.
Ispostavilo se da je riječ o medijskoj zvijezdi, Raduloviću iz sela Jezer koji je u emisiji Seada Sadikovića “Bez granica” iz mjesta uskakao i iskakao iz bureta. Mislim da je njegov skok i dio špice te emisije. Kad smo to saznali, bila nam je jasna njegova lakoća koraka po ovom ljutom kršu. I on je nas pohvalio. Prvo se nije mogao načuditi kako smo se našli tu gdje smo se našli. Jer na gore mjesto… Onda nas je pohvalio da se, bogme, dobro držimo. :) Uz njegovu asistenciju smo se spustili i pošli do pravog vidikovca. Tad smo shvatili u čemu smo pogriješili. Trebalo je da se spustimo u donji dio sela. Odatle do vidikovca vodi staza koja je čak i markirana. No, mi smo već navikli da do svega dođemo na teži način. Dobra nam je osobina što ne odustajemo lako.
Konačno smo se našli okomito iznad mora i ugledali padinu kojom ide staza od mora, a koju mještani zovu Stube. Nekad je ova staza život značila. Ona je omogućavala susret Boke i Stare Crne Gore. Njome su se na konjima donosile potrepštine za stanovnike Vališta. Neposredno ispod se nalazi naselje Ljuta. Desno smo ugledali Vranovo brdo i na njemu tvrđave Sveti Andrija i, malo dalje, Šanik. Na tren smo se prisjetili te avanture u kojoj nam je Yaris bio mnogo bolja podrška.
Nema mnogo podataka o selu Vališta. Smatra se da je napušteno još sredinom prošlog vijeka. Postoje teorije da su ove kuće pripadale mještanima sela Mali i Veliki Zalazi koja se nalaze nešto dalje i više. Ovo su bile pomoćne kuće, a selo je imalo ulogu katuna. U ravnici ispod sela su bili pašnjaci i njive. Još uvijek su u funkciji bunar i pojilo za stoku.
Fino smo se podružili i proćaskali sa mladim Radulovićem, koji se uživio u ulogu vodiča. Oko stada koza koje je paslo u okolini nije imao nikavog posla. Kad smo istražili svaki pogled i ostatak kuće, krenuli smo nazad. Donji dio sela je bio u nešto očuvanijem stanju. Čak smo primijetili i guvno koje je nekada sigurno bilo mjesto okupljanja seljana.
Bilo nam je žao da krenemo, ali nas je do auta čekao još priličan komad puta. Kao što to obično biva, povratak nam je pao daleko lakše od dolaska. Prije svega, nismo promašili stazu, a i tačno smo znali šta nas čeka. Valište, skriveno selo, izgubljeno u vremenu i prostoru, čeka neke buduće naraštaje da mu udahnu život. Bar tokom ljetnjeg perioda.
Izvor: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
