Književni program 31. Grad teatra, Trg pjesnika, koji su upriličili eminentni stvaraoci, poput Tonka Maroevića, Dimitrija Popovića, Ivane Dimić, Dušana Krcunovića, Jelene Pilipović, Balše Brkovića, završen je gostovanjem Bekima Sejranovića, jednog od najznačajnijih pisaca i angažovanih intelektualaca sa nekadašnjeg prostora velike Jugoslavije, koji posljednjih godina živi i radi u Zagrebu.
Prilika da upravo pisac koji uživa veliki profesionalni i lični ugled u regionu, kao što je Sejranović, zatvori Trg pjesnika, zaokružuje uspješnost i uzbudljivost ovogodišnjeg Književnog programa.
U tom dobrom duhu budvanske pjacete proteklo je i veče na kojem je Sejranović, u razgovoru sa beogradskim piscem Mićom Vujičićem govorio o svom književnom djelu, sa fokusom na posljednje knjige “Tvoj sin, Haklberi Fin” i “Dnevnik jednog nomada”, kao i o samoj žanrovskoj odrednici svog stvaralaštva i pitanju da li ono pripada romanesknoj produkciji.
“Mislim da je danas potpuno bespredmetno pričati, poslije postmodernizma, Borhesa i svega ostalog što se pojavilo u savremenoj književnoj produkciji, šta je roman. Roman je hibridna forma koja u sebe može da uvuče sve - i putopis, i esej, i kritiku, i mogu da se mjenjaju stilovi, teme… Jedan norveški pisac kaže da čim se nešto napiše, to je fikcija, roman, što znači da roman može biti i zbirka kratkih priča, poglavlja, bitno je samo da te priče budu povezane. I kad neko kaže da “Dnevnik jednog nomada” nije roman i da nema glavnog junaka, to nije tačno. Ima glavnog junaka, on prati čitaoce, iako se njegovo ime čak nigdje ne spominje. Ja sam birao šta ću da ubacim u taj dnevnik, to su zapisi od 2011. do 2016, neke jako bitne stvari iz mog ličnog života uopšte nisu spomenute, iz čistog razloga jer sam smatrao da im tu nije mjesto. Ne može se preslikati stvarnost u pisanu riječ. 'Dnevnik jednog nomada' istovremeno je putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom, koliko traumatičnoj, toliko i lijepoj. Ja, zapravo, mislim da se sva književnost može podijeliti na 'Ilijadu' i 'Odiseju', to su neka dva izvora. 'Ilijada' je borba, žrtva, pobjeda, da ne kažem državotvorna književnost. A u 'Odiseja' je priča o nekim zgubidanima, lutalicama, tu spada i Isus Hrist koji je išao kao lutalica i pripovijedao, do 'Don Kihota', Džejmsa Džojsa. Ja, naravno, pripadam Odiseju, a on je, kao što znamo, sedamnaest godina putovao i lutao, kao, nije mogao da nađe put do kuće. A zapravo, nije htio da ide kući, i vratio se onda kad je njegova žena htjela da se preuda”, ističe poznati pisac.
Roman “Dnevnik jendog nomada” pokriva period Sejranovićevog života od Ljubljane, preko Osla, do Zagreba i Brčkog, gdje je rođen. Tu čitamo zapise o jednoj ljubavnoj priči i njenoj propasti, o ocu koji gotovo svakog mjeseca putuje iz Osla u Ljubljanu da vidi mlađu kćer, jer se boji da će ga zaboraviti, dok ga starija kćer u Oslu naziva po imenu, dok očuha zove tatom. Čitamo o književniku koji istovremeno sudjeluje u hrvatskoj, bosanskoj i norveškoj književnosti, pratimo avanturu nastajanja romana koji autor pokušava paralelno da napiše na “našem” i na norveškom jeziku, slijedimo Sejranovića na brojnim književnim promocijama, festivalima i rezidencijama, pratimo njegove susrete s kolegama, prijateljima, ženama i ljubavnicama, čitamo o knjigama koje on čita, a gotovo sva imena u romanu pripadaju njegovom realnom životu.
“Mislim da je svaki roman autobiografski, jer čovjek da bi napravio neko djelo, mora da ima neku sirovinu, ne može da apravi nešto ni od čega. Meni kao piscu su potrebni život, ljudi, dijalozi, moram da vidim šta se dešava. I kad pišem, pokušavam da ne držim neke moralne pridike, nego da pričam ono što sam doživio. Nešto se malo mora dodati, čovjek kad pripovjeda mora nešto i da preuveliča, i to se zove umjeće pripovjedanja, mada se ne smije ni pretjerivati. Meni je cilj da ljudi vjeruju da se u mojim romanima sve o čemu govorim relano dogodilo, kao što vjeruju u ono kad gledaju neki film. Mi u kinu i u pozorištu želimo da budemo zavarani, pa tako i čitaoci knjiga”.
Autoironiju smatram najvišom stilskom figurom u umjetnosti
“Dnevnik jednog nomada”, sam Sejranović, kako je istakao, vidi kao nekakav napredak ili nazadak u odnosu na prethodne knjige.
“Vidim tu neke izmjene, razvoj u odnosu na vrijeme. Uvijek kažem da ne volim pisati o stvarima o kojima još nisam stekao autoironičnu distance, dakle, odbijam da pišem o stvarima ako sam još uvijek ogorčen, ako sam tek prebrodio nekakvu tešku krizu, ljubavnu, ovakvu ili onakvu. Jednostavno, mora da prođe neko vrijeme da se možeš sam sebi smijati. Autoironiju smatram najvišom stilskom figurom ne samo u književnosti, nego u čitavoj umjetnosti. Čak nekakvom čovjekovom vrlinom, ne mora neko biti umjetnik da bi bio autoironičan. Uzmite Muju i Hasu, oni su uvijek autoirionični. Kad možeš sam sebi da se smiješ i svojim najgorim problemima koje si prevazišao ili koji te možda još uvijek muče, onda ne može niko da te poništi. Moraš prvo sebe da izrežeš, sebe da seciraš, otvoriš, da budeš jako nemilisrdan baš prema samom sebi, da bi mogao bilo šta o nekome drugom da kažeš.
Nisam mogao biti ostrašćen, nisam mogao birati “strane”
Razapet između Skandinavije i Balkana, Sejranović u svom romanu ispisuje stranice o oba svijeta, i o sebi u njima i izvan njih, koje su jednako potresne, uznemirujuće i duhovite.
“Mnogo mi je lakše da pišem na 'našem' jeziku, nego na norveškom, mada zbog para moram da pišem i za skandinavske izdavače. Kad kažem 'našem' jeziku, mislim da je to taj jezik koji svi razumijemo, bez obzira kako ga sve danas neki nazivaju. Jer, pisati na stranom jeziku, to je kao kad tumaraš po mraku i tražiš neke boje, a tvoj jezik ti je tu, u stomaku, i osjećaš ga svom snagom. Ja se i dalje osjećam i Jugoslovenom, porodice iz kojih potičem toliko su izmiješane, da se nikako drugačije ne mogu odrediti, uprkos svemu što se dogodilo na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Zato i nisam mogao biti ostrašćen, i nisam mogao birate 'strane', mogao sam ostati samo ono što sam bio, Jugosloven”, komentariše pisac.
Bonus video:
