Grad teatar ugostio je i ovog ljeta Vidu Ognjenović, književnicu, dramatičarku, publicistkinju, pozorišnu rediteljku, predsjednicu Srpskog PEN centra, i jednu od najangažovanijih intelektualki u regionu, čija pozorišna i dramska ostvarenja čine i onaj najbolji dio istorije budvanskog festivala. Jedina laureatkinja obje prestižne nagrade koju dodjeljuje festival - priznanja "Grad teatar" za doprinos pozorišnoj umjetnosti, i "Stefan Mitrov Ljubiša" za književno stvaralaštvo, stigla je pred budvansku publiku sa režijom studentske predstave “Međuigre”, u kojoj je predstavila svoju klasu mladih glumaca sa Akademije lepih umetnosti i multimedija iz Beograda.
Ističući sve one duhovne i kulturne vrijednosti koje Grad teatar tokom tri decenije postojanja daje ne samo Crnoj Gori, nego i čitavom regionu, to je utoliko značajnije, kako je istakla u razgovoru za “Vijesti”, što on uprkos svemu što se u našim društvima događa, opstaje u svom idejnom konceptu, u svojoj elitističkoj i angažovanoj misiji, i po tome iz godine u godinu postaje sve važnije mjesto.
- U javnosti najčešće čujemo kako je kultura zapostavljena, a zapravo izgleda kao da je na snazi čitav jedan projekat nipodaštavanja kulture, počev od malih budžeta koje države na ovim prostorima izdvajaju za kulturu, pa do raznih drugih manipulacija. Znači li to da se današnje vlasti plaše kulture?
Kad su čuvenog ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama prognali iz Moskve u neko Zaporožje, putujući vozom u to daleko mjesto on je rekao svojoj ženi: Nađenka, oni se nas boje, oni se boje poezije, boje se pjesnika. Možemo biti srećni, jer to znači da nas čitaju. Danas se političari ne boje pjesnika i ne proganjaju ih zbog poezije, proganjaju ih zbog njihovog političkog mišljenja. Ako ih proganjaju, to je zato što su u drugoj partiji, ili drugog mišljenja, ili ih kritikuju. Hoću da kažem da kulturu ne može da razvijati, odvajati novac i pažnju za nju i procjenjivati njene vrijednosti neko ko nema kulturnu potrebu. A kulturna potreba se vaspitava, s tim se počinje u osnovnoj školi, u zabavištu, djecu učite da postoji nešto izvan jela i pića, da postioji jedna nadgradnja kojom se razumijeva svijet. Svijet nije matematički jasan, i nije predstavljen u formulama, nego ima svoje tokove koje morate poznavati i razumjeti, čemu inače služi kultura, literatura, umjetnost uopšte, kao i nauka. Kad kažem da se mladi ne vaspitavaju kulturi, pa neko će reći toliko ima umjetnika, a ima, i postoji jedan kulturni sloj, ali ja mislim da ovdje postoji i jedan ozbiljni faslifikat, trenutno svjetski faslifikat.
- U čemu se sve sastoji taj naš lokalni i globalni falsifikat kulture?
U tome što se vulgarna zabava takođe proglašava za umjetnost i za kulturu, i mislim da je tu politika odigrala jednu opasnu ulogu. Doslovno je shvatila ono “hljeba i igara”, da su igre zabava, a ne da je igra umjetnost, nadgradnja. I onda obezbjeđujuje jednu ekonomsku podlogu, daje ljudima mogućnosti da se zabavljaju i da budu zabavljani bez granica. Tu je na široko otvorena vrata ušao kič svake vrste, ušla je pornografija, ušla je loša muzika, sve ono što odvlači pažnju, prvo od ozbljnih problema, političkih, društvenih, moralnih problema, a kulturu potpuno zagušuju. I zato kad se desi jedan fini kulturni događaj, kao što se desio prije nekoliko večeri na Trgu pjesnika kada je gostovao Balša Brković sa svojom novom kjjigom pjesama, moji studenti i ja imali smo pozorišnu probu, ali smo jeprekinuli i otišli da ga čujemo. Razgovarali smo poslije o tome, rekla sam da je to jedan mali predah od digitalizacije, kiča, od urlanja kojim smo okruženi, od decibela koji zaglušuju i poriču pamet. I zato je to veče bilo toliko posjećeno i toliko uzbudljivo.
U Srbiji vidimo pravi obračun vlasti sa kulturom - umjesto, recimo, izabranog upravnika Narodnog pozorišta po svim zakonskim procedurama, Božidara Đurovića, vlast je na tu funkciju imenovala čovjeka iz vrha svoje stranke, Dejana Savića, a mnogim “nepodobnim” umjetnicima ukidaju se scene za igranje. Kuda to vodi?
Svaka politička diktatura ućutkuje kulturu, odnosno, kultura je sama po sebi, i čitava umjetnost, sinonim slobode, otvorenosti, stalnih pronalaženja inovacija. Svaka politička diktatura bi htjela da joj kultura bude karanfil u reveru, da bude djelom propaganda, a djelom da nikako ne ide protiv nje, da ne ukazuje na njene greške, druge mogućnosti. Taj sukob kulture i politike u razvijenim zemljama je manje vidljiv, jer kulturne institucije ne zavise toliko od države i od politike, nego postoje neke zaklade, neke zadužbine, sponzori, darodavci, a kultura se nekako i sama izdržava na izvjestan način. Ulaznica, recimo, za dobru operu u evropskim gardovima košta od sto do tri stotine eura, a u Beogradu od pet do deset, tako da nije toliki pritisak politike na kulturu. On svakako postoji, recimo, u Turskoj, to je već pogrom, pogromaštvo koje apsolutno guši i zabranjuje kulturu, zato što se Erdoganova politika strašno plaši kulture. A taj sukob je uvijek latentan, i svi primjeri govori o tome da se kultura, iako je muči politika, zabranjuje, guši i ometa, uvijek preživi, a politika ne.
- Šta je strašnije - cenzura ili autocenzura na koju su ljudi ucijenjeni iako, naravno, mnogi nemaju moralni problem sa samocenzurom, jer je pravljenje marketinga vlasti uvijek unosan posao?
Smatram da je autocenzura uvijek mnogo strašnija, zato što je cenzura vidljiva i protiv nje se mogu boriti pojedinci, ogrupe, a autocenzura je nevidljiva, autocenzura je samopovređivanje čovjeka, i upravo autocenzura čini cenzuru mogućom. Ako cenzurišu jedne novine, taj tekst ipak ostaje, on se danas može publikovati na društvenim mrežama, objaviti samizdatom, može se slati na mejl, može se usmeno prepričavati, ali ako tog teksta nema, ako je autiocenzurisan, onda je široko polje političarima i političkoj cenzuri.
- Šta je danas sa Srbijom, ako je u svojoj istoriji doživjela i taj momenat da joj predsjednik bude neko ko je bio prodavac pogrebne opreme?
Pričao mi je doktor Dragoljub Mićunović kako su se mnogi Česi, ali i Evropa pitali kako je Antonjin Novotni mogao da bude predsjednik države. A jedan Čeh je objasnio - u našem ustavu piše da svako može biti predsjednik naše zemlje, pa i Novotni.
Demokratsko društvo ne trpi surovi kapitalizam
- Šta je sa Demokratskom strankom, čiji ste člna od osnivanja, čini se kao da se bori da povrati tlo pod nogama i da se vrati da bude onaj najautentičniji i jedini izlaz iz mraka autokratije?
To je jedina stranka koja je ujedinjena oko ideje demokratije, demokratskih principa, ljudskih, društvenih, političkih prava, društvenog morala. Drugo, to je stranka koja je zahtijevala ako ćemo biti pravo demokratsko drtuštvo, onda ne možemo imati tako surovi kapitalizam na djelu, i da nije toliko važno da imamo investitore, nego da imamo poštene investiture koji će poštovati sindikalna prava, radna prava, da se ne vraćamo u robovlasnički sistem, da onaj koji ima novca uloži u fabriku, a ne da postaje vlasnik radnika. Ta Demokratska stranka okupljena oko ovih ideja normalno opstaje, ona je i danas tamo, možda je malo manje brojna, jer su se u međuvremenu desili politički preokreti. Na djelu je otvorena partokratija - ko nije sa nama, on je protiv nas, i nije dovoljno da imate diplomu, doktorat, objavljene radove, da ste visoki stručnjak za elektrotehniku, morate biti član Srspke napredne stranke da biste dobili posao, i da biste mogli da radite. DS protiv toga može samo da se buni, koliko je sjajnih stručnkaka naše stranke smijenjeno, koliko je otišlo u inostranstvo jer više nisu mogli da rade. Dakle, DS je kao politička stranka jedina formirana oko ideja, a ne oko vlasti, svu drugi su se borili ili za neki premoć naciona, ili za vlast i za opstanak na vlasti, kao recimo Socijalistička partija koja nije u stnaju da sprovede ništa od onoga što obećava građanima. Ja sam ušla u DS samo zato što smatram da društvo u kojem živim treba i mora da se bori za ljudska i radna prava, društveni moral, vrhunsko zdravstvo i vrhunsku naobrazbu. Nisam ušla u stranku da pravim karijeru i budem predsjednica nečega, poslanica - imam svoju profesiju, ali smtaram da ono što radim, i ono što drugi ljudi rade, mora da rade u državi koja je zasnovana na nekim demokratskim i časnim principima, ako ta riječ časno nije suviše epska.
Evropska unija stalno ponavlja vlasti da oslobodi medije
- U vrijeme kada je sadašnji predsjednik Srbije bio ministar informisanja, posebno 1999, surovim novčanim kaznama uspio je da zatvori mnoge slobodne medije. Od dolaska na vlast prije pet godina, kako vidimo, opet je na djelu “ćišćenje” medija. Hoće li ozbiljni mediji koji nisu marketinške agencije vlasti, a to su sada samo dnevnik “Danas”, TV N1, NIN, preživjeti?
To je ta ucjena - ili ćete nas hvaliti, ili nećete postojati. Ta ucjena je pogubna i strašno opasna, Evropska unija neprestano ukazuje na to, stalno govori vlasti da mora da oslobodi medije. Političari se brane praznim floskulama tipa kad sam ja zabranio, naravno, oni to ne radi tako što pošalju pismo uredniku i novinarima, nego vrlo često i sami mediji volontiraju da bi zaslužili opstanak, volontiraju tu vrstu povlađivanja vlasti. Ako podrška političke strukture znači opstanak nekog medija, onda je razumljivo da će je oni dati, jer u redakciji nije jedan čovjek, tu je grupa ljudi kojoj je ugrožena životna egzistencija, i da naravno da će paziti da ne objavljue nešto što je nepoćudno.
Bonus video:
