Tačno 22 godine nakon svog prvog izlaska pred publiku Barskog ljetopisa, ugledni beogradski književnik Vladimir Arsenijević, jedan od najprevođenijih srpskih književnika svoje generacije, promovisao je preksinoć na ovom festivalu svoj posljednji roman “Ti i ja, Anđela“.
Na platou ispred Dvorca kralja Nikole, o ovom rimejku Arsenijevićevog drugog romana “Anđela” autor je razgovarao sa piscem, publicistom i novinarom Radio Bara Željkom Milovićem.
Na Milovićevo pitanje zašto druga verzija “Anđele” koja je “dobra i čitana knjiga”, Arsenijević je odgovorio da je doživio ogroman pritisak javnosti nakon NIN-ove nagrade za prvijenac “U potpalublju” 1995, zbog čega je nakon objavljivanja “Anđele” osjećao “intenzivno gađenje”.
“Kad vam se desi da budete nagrađeni za prvu knjigu, ljudi počnu da vas gledaju drugačije, dobijate loše energije, počinje bockanje… Imao sam 250 promocija 'U potpalublju' u 1994, a trebalo je i da pišem. Užasavala me je rečenica - kada će druga knjiga, proces pisanja bio mi je pakao jer sam morao da isporučim i završim drugi roman po svaku cijenu. Imao sam intenzivno 'gađenje' tim romanom i rekao sam sebi još tada: preradiću ga”, kazao je Arsenijević.
On je ukazao da je pod izmijenjenim naslovom dopisao stotinjak stranica “Anđeli”, iz koje je izbacio neka poglavlja, ostavivši iste likove i njihovu tragičnu životnu priču ranih devedesetih, započetu “U potpalublju”.
“Početkom užasa, ljeta 1991, bio sam u Budvi kada je krenuo rat u Sloveniji. Taj šok ostavio je na mene užasan utisak, tad sam počeo ponovo da zapisujem u sveščicu, i tad je krenulo 'Potpalublje'. Godine 1993. čitava domaća umjetnička scena se ponašala kao da se ništa od sveprisutnog haosa ne dešava, riješio sam da romanom odgovorim na to, bilo je pitanje da se govori o realnosti koja je grozmorna. Dakle, počeo sam da pišem sa 16, a objavio prvu knjigu sa 29 godina, tih 13 godina sam sazrijevao kao banane u mraku”, kazao je Arsenijević.
U komentaru beogradskog umjetničkog miljea u kojem se kretao krajem osamdesetih, a čije je sudbine protagonista docnije opisivao, autor je istakao da je čitavu dekadu, koju je inače započeo kao četrnaestogodišnji gitarista pank grupe “Urbana gerila”, pratio “tragediju zlatne beogradske omladine pokošene heroinom i AIDS-om”.
“U imenicima smo precrtavali imena onih koji su umrli, i onih koji su otišli napolje. Dolazilo je do toga da nemate koga više da pozovete više. Ono što je prethodilo razaranjima na širim prostorima, bile su lokalne (beogradske) tragedije, i u takvoj atmosferi mi dočekujemo devedesete. Bilo je mnogo loših navika, lične (ne)odgovornosti. U takvim okolnostima, susreti sa prijateljima, obična popodneva sa njima, bile su neobične i velike stvari, i naši životi i normalnosti su visili na tim intimnim detaljima”, kazao je pisac.
NIN-ova nagrada bila je veliko iznenađenje
Kada je žiri odlučivao o NIN-ovoj nagradi, radio sam kao turistički vodič agencije “Kon Tiki” u Grčkoj. Jednog dana, dolazi mi čovjek sa NIN-om u rukama i pita: ”Jeste li vi ovo”, a tamo moja fotografija između Đilasove i Vuka Draškovića, koji su takođe bili u konkurenciji. Nasmijao sam se, bilo je kao da sam isjekao svoju fotografiju i zalijepio je između njihovih. Ja pisce tada nisam poznavao, nisam znao ni šta je zapravo NIN-ova nagrada . Srpskom književnom mejnstrimu se više nikada neće dogoditi takva greška”, rekao je Arsenijević.
Bonus video:
