Veliki uspjeh koji je Kraljevsko pozorište “Zetski dom” sa Cetinja zabilježio prošle godine na festivalu Grad teatar, predstavljajući se angažovanim ostvarenjima “Let iznad kukavičjeg gnijezda” Kena Kejsija, u režiji Diega de Brea, i “Leptir - vježba rađanja” Aleksandra Radunovića, a u režiji Andraša Urbana, nastavio se i ovog ljeta predstavom “Dokle pogled seže”, autorskim projektom Arpada Šilinga, koja je sa scene Terase između crkava ispraćena ovacijama.
Sjajna glumačka ekipa - Varja Đukić, Srđan Grahovac, Dušan Kovačević, Nada Vukčević, Dejan Đonović, Jelena Simić, Aleksandar Gavranić i Zoran Vujović, donijela je na scenu dvadeset pet različitih karaktera - likova, među kojima su radnici koji su ostali bez posla i sada su socijalni slučajevi, ljudi koji su korupcijom i kriminalom preko noći postali ministri, tajkuni, moćnici i “novi biznismeni”...
Varja Đukić, koju budvanska publika decenijama poznaje po bravuroznim glumačkim ostvarenjima u brojnim festivalskim produkcijama i koprodukcijama, laureatkinja Nagrade “Grad teatar” za doprinos pozorišnoj umjetnosti, izjavila je da je izvođenje predstave na otvorenoj sceni bilo malo rizično, jer se ona igra na sceni - kutiji, gdje pokazuje svoj puni kapacitet.
“Željeli smo da dođemo na Grad teatar, iako smo znali da će igranje na otvorenom biti avantura, ali smo pomislili da ova drama, nastala iz glumačkih improvizacija, nekako ovdje u Budvi baš stoji 'jedan na jedan', sa svim temamam koje nosi i o kojima govori, i čini mi se da je publici zbog toga bilo jako dragocjeno da je vidi upravo ovdje. Često dolazim na festival, i često sam u publici. Dopada mi se ova borba za prostor, i nadam se da će u tom smislu biti uspješna - da će se opet pokrenuti priča o cjelini, o Budva Grad teatru kao o konceptu jednog grada koji zaista ima pretenzije da bude kulturna prijestonica ovog dijela Mediterana, što je u jednom nizu godina zaista i bila. Vuku me ovdje razne uspomene, brojna publika koja neprekidno posjećuje festival, upornost kojom se svi oni koji se bave kreiranjem i produkcijom Grad teatra bore da ovaj festival i dalje bude dobar, i svake godine sve bolji. Eto, ove godine je konačno dobijena borba da u Starom gradu tokom izvođenja predstava ne bude muzike, što je već ogroman uspjeh koji sebi može da ubilježi ovogodišnji festival”.
Budvanska publika Vas poznaje iz brojnih ostvarenja koja pripadaju upravo najboljim dometima savremenog pozorišta. Ove godine je to “Dokle pogled seže”, uzbudljiva i provokativna “glumačka predstava”. Koliko ste i njeni autori?
“Teško je razlučiti, u svakom slučaju, ova inspiracija za glumačku improvizaciju potekla je od Arpada Šilinga. Znači, svaka situacija u kojoj smo mi kao glumci kroz improvizacije kreirali naše likove, on je vrlo štedro opisivao šta želi od nas, a mi smo to radili, i one su zaista bile vrlo zanimljive i mnogobrojne, a on je od tog materijala uspio da poslije deset dana napravi ovu cjelinu. Ta predstava, se, čini mi se, uvijek iznova otkriva, i meni je zanimljivo kao glumici koja je igra, da iz nekih prikaza, komentara, poslije igranja u Zagrebu, Ljubljani, Subotici, Italiji, da iznova otkrivam strukturu njene priče. Jer, ona zaista uvijek može, kao i svaka predstava, da se nadograđuje, a glumac nekada i ne vodi računa kako se u cjelini ona prati, i zato kažem da je nabijena struktura jako zanimljiva.”
“Dokle pogled seže” daje nam svakidašnjicu koju poznajemo i koju živimo, i koja nam djeluje još potresnije, tragičnije i pesimističnije kada se sve te “slike” naše društvene i moralne truleži i blata poređaju na sceni. Kako vi to doživljavate?
“Sve se svodi na neko pitanje ukupnosti ambijenta u kojem živimo. Ne vjerujem da je taj neko ko ima danas 'kule i gradove' zaista srećan i nekim svojim ličnim životom, uvijek se to sve bazira na nekoj maloj, mikro priči, na odnosu među ljudima, koji naravno ne može da egzistira bez onog što su egzistencijalni osnovi i uslovi.
Kvalitet života je jako ugrožen, na razne načine, i mi smo se upravo time bavili. Između ostalog, to je bio i cilj ove predstave - da se otvore te neke zapretene, skrivene ili kroz medije nedovoljno vidljive situacije koje, nažalost, uglavnom vidimo iz crnih medijskih hronika, što je zaista potpuni paradoks. Jer, mi javno nikako ne otkrivamo onu suštinsku stranu uzroka za takve stvari, i onda smo mi u predstavi pravili priče vezane za ljudski poriv da uvijek nađe izlaz iz situacije koja može izgledati beznadežno. Potraga za izlazom, potraga za nalaženjem modela ne preživljavanja, nego opstanka tog ljudskog u čovjeku, onog osnovnog, humanog, kada te nešto što te sa strane pokoleba, ugrožava, uslovljava, dovodi dotle da zaboraviš to ljudsko i među najbližima. U predstavi su zaista teške teme, a bave se bukvalno i upravo se tiču svih ekonomskih i socijalnih odnosa na svim relacijama u državi - odnosa vlasti, privatne i društvene imovine, zakona, potrebe da se generacijski sačuva ideja o prostoru i sukobu generacija, i zaista je sveobuhvatna.”
Citadela, mjesto koje u sebi nosi čitavu istoriju Grad teatra
Šta je sve potrebno da bi se ostvarila ta priča o cjelovitom konceptu Grad teatra?
“Ja sam jedan od dobitnika prestižne nagrade ovog festivala, što znači da imam hiljadu sutuacija sa budvanskih scena i prostora, i pamtim ne samo one divne predstave u kojima sam igrala, nego i one koje sam gledala. Zato se ja stalno i vraćam na priču o Citadeli, jer je ona u samom znaku ideje o Grad teatru. Citadela je jedno stožersko mjesto ovog festivala, a svi drugi prostori su na neki način drugi, prosto su više izbor. Ne govorim sada o predstavama koje se mogu igrati u prirodnim ambijentima kojima Budva raspolaže, tu je i ranije bilo predstava koje su specijalno pravljene za neki prostor, za plaže recimo, koje nudi sam grad. Ali, uvijek je prisutno pitanje pozicije scene. Kako zbog okolne buke koju ima svaki ambijent i koja se ne može potpuno smanjiti za onu tišinu koju zahtjeva pozorište, tako i zbog toga što Citadela nosi u sebi čitavu istoriju Grad teatra, dvije decenije u kojima smo na toj sceni igrali sjajne predstave, gledali fantastična ostvarenja iz inostranstva, aplaudirali rediteljskim i glumačkim velikanima koji su simbol vrhunske pozorišne umjetnosti ovog prostora. Zato je Citadela u samom znaku ideje i duha Grad teatra, zato mu ona prirodno pripada, i trebalo bi da se pronađe način da mu se vrati.
Bonus video:
