Bosiljka Pušić (1936) je završila studije književnosti u Beogradu. Do penzije je radila kao profesor književnosti u srednjoj školi. Susreti i druženja sa znamenitim ljudima; književnicima i slikarima su imali veliki uticaj na njen književni put. Na podstrek velikog estetičara i književnog kritičara Branka Lazarevića počinje da piše poeziju koju objavljuje u mnogim tadašnjim književnim časopisima. Prvu knjigu poezije “Krila iste ptice” objavljuje 1970. godine a onda slijede: “Privid igre”, “Pelin u reveru”, “Rukom prema snu”, “Druga voda”, “Dobošari na trgu”, “Svođenje reči”, “Pepeo i krik”, “Baršunasti glasovi - haibuni”, “Privid sunca”. Paralelno sa poezijom objavljuje po časopisima kratke priče, te slijede zbirke pripovijedaka: “Kavez”, “Otapanje”, “Izlet u Žanjice”, “Kako preživeti brak”. Više izdanja doživio je i njen prvi roman “Otvaranje lutke”. Potom: “Naranča i nož”, “Narančin cvat”; a sa trećim romanom “Naranča i žeđ” kompletira trilogiju “Naranče pod šlemom”, “Knjiga o Vojinu”, “Hodnik”, “Stimadur”, “Ispod žižule”, “Tondo”, “Kumborski vijađ”, “Hvatač snova”, “Balada o Itani”. Podstaknuta pričama svojim unučićima počinje da objavljuje knjige za djecu: “Hercegnovske čarolije” i “Koga boli uvo kako ja rastem”, “Ružičasti delfin”, “Žabilijada”, “Doživljaji magarčića Magića”, “Kobajagična putovanja”, “Plavojko”, “Ko te šiša”, “Kralj koji je pojeo i sebe”, “Bašta od papira”, “Žabilijada”.
Po odlasku u penziju Bosiljka Pušić počinje i da slika. Do sada je imala petnaest samostalnih izložbi, tridesetak grupnih i izlagala na tri međunarodne žirirane izložbe. Bila je učesnik više likovnih kolonija. Dobitnica je brojnih nagrada za književost.
Kako je nastajao roman „Eva“?
Kada je Grafički zavod (Podgorica, 1970) objavio moju prvu knjigu Eva je (sestra moga muža) rekla da bi bilo mnogo bolje da sam napisala roman o njenom životu nego što sam pisala poeziju. Nijesam obraćala pažnju na njeno insistiranje da pišem o njenom životu mada sam i tada znala, po njenim kazivanjima, da je njen život bio izuzetno dramatičan. Ali, godine su prolazile a u mom pamćenju su se skoro pola vijeka utiskivali, djelić po djelić, isječci iz njenog života. Tek je jedan usputni događaj, moj televizijski intervju bio inicijalna kapisla da čvrsto odlučim da napišem roman o njenom životu. Zapravo, kamera, kojom je sniman taj intervju, me toliko nije voljela da sam ja kod najave istog intervjua, gdje je bio emitovan samo jedan isječak, shvatila kakav je jad u duši kada shvatiš koliko nedostataka ima tvoj izgled. Upaničeno sam tražila od dotične novinarke da poništi taj intervju nezadovoljna svojim izgledom.
Ona me je ubjeđivala da pretjerujem i da je on zapravo vrlo dobar po onome šta i kako govorim. No, taj moj izgled obasjao mi je do tančina Evin jad kroz koji je prolazila od ranog djetinjstva, od trenutka kada je gorjela kao živa buktinja. Zapitala sam se prvi put kolika joj je snaga bila potrebna da prihvati samu sebe sa onolikim ožiljcima, vidljivim, a i onim koje je pokrivala garderoba. I tada sam odlučila da opišem njen život. Posložila sam u glavi ono što sam iz njenih kazivanja znala i počela da zapisujem. Za neke stvari sam je zvala telefonom da provjerim kako je šta bilo. I tako je nastao roman.
Koji istorijski događaji oblikuju sudbinu vaše junakinje?
Njen život su protkali mnogi bitni istorijski događaji. Ubistvo kralja Aleksandra u Marselju, italijanska aneksija Boke Kotorske, pogibija njenog oca, pad Italije, njemačka okupacija, Oslobodilački pokret, dioba življa na partizane i četnike, oslobođenje, hapšenja po Infonbirou...
Koliko ova knjiga odslikava moć ljubavi?
Ljubav kao najdublje ljudsko osjećanje (osim straha) je svemoguća. Ona daje ljudskom biću osjećanje ispunjenosti i ostvarenosti, divovsku snagu da se vine iznad svih nedaća kao što neuzvraćena ili iznevjerena ljubav može survati biće u najmračnije dubine. Ljubav je zamajac sveukupnog života. Ona je koheziona snaga koja svijet drži da se ne bi raspao u paramparčad. Ljubav je svjetlost koja omogućava cvjetanje i plođenje. Bez nje bi se sveukupni život ugasio.
Kako lične i porodične nesreće koje je Eva doživjela djeluju na njen kasniji život?
Traume oblikuju ljudsko biće te neko ostane čitavog života „sasječen“. Neko se kao Feniks podigne iz sopstvenog pepela i ponovo uzleti. Postavši pozorišna glumica Eva se podiže iz sopstvenog jada i obožavana publikom stiče samopouzdanje i nadu da će život u budućnosti donijeti još mnogo srećnih trenutaka kao što se i desilo.
U romanu „Eva“ prisutna je stigma okoline prema djevojci koja privlači pažnju na sebe, ona je jaka ličnost i izražen individualista. Kako to tumačite?
Ljudi su mahom vrlo surovi prema onima koji su obilježeni nekim fizičkim nedostatkom. Postoje pogrdni nazivi za takve: cotavi, gobeško, ćoro itd. Takav odnos vjerovatno proističe iz nedostatka empatije, sposobnosti da se osjeti i drugo biće, ali i iz neukosti i nedoličnog domaćeg vaspitanja.
Može li se ova knjiga čitati u feminističkom ključu?
Ne. Nema tu nikakvog feminizma. To je knjiga o jednom neobičnom ljudskom životu kao što su moji romani “Knjiga o Vojinu” i “Stimadur” o neobičnim životima dvoje autentičnih muškaraca. Bilo bi nepristojno i ne bi odgovaralo istini kada bi pisac dijelio svijet na muški i ženski.
Boka Kotorska je nezaobilazna pozornica vaših knjiga, pa i ove. Šta za vas predstavlja ovaj makrokosmos?
Boka Kotorska je za mene čitav kosmos. Ne morate putovati od Grenlanda do Ognjene zemlje da biste (u vrijeme interneta!) upoznali ljudski život. Potrebno je da samo imate izoštren sluh i vid i iznad svega otvoreno srce za ljudsku radost, patnju,strah, nadu i beznađe a ne da prolazite kroz život zatvorenih očiju. Boka Kotorska ima vrlo burnu istoriju ali ja nijesam pisac koji voli da zaranja u prošlost zamišljajući kakav je život tada bio. Volim da pišem o onome što mi je blisko i dobro poznato. U bajkama puštam mašti na volju mada se bez nje ne može pisati ni o pukoj realnosti.
Boka Kotorska je za mene čitav kosmos. Ne morate putovati od Grenlanda do Ognjene zemlje da biste (u vrijeme interneta!) upoznali ljudski život
Prva ste žena član UKCG. Decenije pisanja su iza vas. Kako je iz vaše pozicije izgledalo biti spisateljica u Crnoj Gori prije pola vijeka, a kako danas?
Razlika je ogromna. Kada sam se skoro prije pola vijeka objelodanila kao pisac bilo je negodovanja od mnogih. „Pobjedin“ tekstopisac rubrike „Izlog knjiga“ napisao je vrlo pogrdan tekst o toj mojoj prvoj knjizi poezije „prorokujući“ da nikada neću postati pisac. A neki sugrađani, i to obrazovani, komentarisali su taj događaj ovako: „Sram je bilo! Udata je i ima dvoje djece, a piše poeziju“. Ah, koliko sam tada priželjkivala da na sjednicama Udruženja bude prisutna bar još jedna žena! Srećna sam što je danas veliki broj talentovanih i pjesnikinja i proznih pisaca i što ima i vrlo uspješnih dramskih pisaca kao što je Marija Čolpa. A dramu je najteže napisati. Tenesi Vilijams je rekao da je pisanje drame fiskultura mozga.
Eto, sada sam ponosna što sam bila „ledolomac“, što sam, zapravo, poslije Jelene Balšić premostila pet vjekova ženskog pjesničkog i spisateljskog ćutanja.
Željela bih da mojih pet drama ožive na pozornici
Nikada vas nijesam pitao o književnim uzorima i djelima kojima se vraćate? Koji su to pisci i djela?
Dostojevski, pa Dostojevski i Dostojevski.
Spisateljica ste prefinjenog smisla za detalje, ljude, događaje, vrijeme i poziciju čovjeka u njemu. Šta vas je najviše oblikovalo kao pisca?
Mislim da me je najviše oblikovao sopstven život- trnje i srča preko kojih sam morala da prođem, ali i druženje sa ljudima prefinjenog uma. Moram pomenuti prije svih gospodina Branka Lazarevića, filozofa i estetu. Od njega sam naučila više nego na fakultetu. On je bio putujuća biblioteka. O svemu je znao ponešto a o umjetnosti veoma, veoma mnogo.
Imate li nekih neispunjenih želja?
O, da! Želim prije svega da započete knjige (ima ih desetak!) dovršim kako ne bi čamile u kompjuteru. Za to je potrebna i snaga i volja a i uvjerenje da činite nešto što će drugima pričiniti čitateljsku radost. Teško je bacati se u nov projekat ako vas nije ogrejala povratna informacija da je ono što ste već objavili dobro. Takođe bih željela da mojih pet napisanih drama ožive na pozornici mada sve one izuskuju doradu za koju sada nemam snage.
Treba pisati o ljudskoj patnji, jer je mnogo onih koji pate
I vaš prethodni roman „Balada o Itani“ bio je roman o sudbini žene. Šta vas je privuklo sudbinama ovih dviju žena i nalazite li neku sličnost među njima, jer su savremenice?
Privukla me je dramatičnost tih života a i neke podudarnosti iz mog života. Počele su patnje tih žena da me obuzimaju, da slike iz njihovih života. Nijesam mogla tek tako da se oslobodim tih slika koje su se iz dana u dan množile i rasplamsavale u mojoj svijesti. Oslobodila sam ih se napisavši ta dva romana, prvo o Itani a potom o Evi.
Postoje čitaoci koji ne vole da čitaju o ljudskoj patnji. Oni traže da ih knjiga razveseli, zabavi. Ja mislim da treba pisati o ljudskoj patnji jer je mnogo više paćenika na ovom svijetu od onih kojima sve ide kao po loju. Mislim da pisac treba da bude i vidar koji pričom o svojim junacima vida rane čitatelja tješeći ih da nijesu sami te da se ne smiju osjećati, pored jada koji ih je snašao, poraženo. Smatram da pisac, sem toga što ukazuje kako se može prevazići jad, ne smije da se udvara nedopečenim čitaocima i da zbog popularnosti ili profita piše tračerki kako bi udovoljio needukovanoj većini. Ali isto tako ne smije biti dosadan jer je njegov zadatak, po mom shvatanju, da piše tako da ga svako može razumjeti i čitati sa lakoćom. Naravno, knjiga, po mom uvjerenju, ne samo da treba da bude utješiteljica već i da stvori nadu kako se svaki jad i nesreća mogu prebroditi. A za to ima mnogo načina. Najučinkovitije je poučiti čitaoca da je TVORENJE najučinkovitije. Stvarati bilo šta što obogaćuje ljudski život - od uzgoja pčela, živine, bilo koje voćke ili žitarica, do spravljanja hrane ili tkanja i pletenja odjeće koji nijesu manje vrijedni od onoga što čine svi umjetnici.
Bonus video:
