Aktuelna izložba u Nacionalnoj galeriji portreta u Londonu prikazuje istoriju ove likovne forme sa iznenađujućim uvidima u emotivnu povezanost umjetnika i modela.
Izložba “Susret: Crteži od Leonarda do Rembranta” predstavlja 50 studija i skica, neke čuvenih žena i muškaraca, neke sasvim nepoznatih saradnika i stranaca, zahvaljujući kojima se vidi kako se razvijala istorija portretnog slikarstva u rukama starih evropskih majstora. Tu su Holbajnova predstava Henrija VIII, ali i skice obućara i šegrta koje nisu izlagane decenijama, Direrova studija izgubljenog portreta Henrija Parkera, Lorda Morlija, crteži iz Karačijevog ateljea u Bolonji i osam skica Hansa Holbajna Mlađeg.
“Neki crteži vjerovatno nikada nije trebalo da napuste umjetnikov studio, ali su među najupečatljivijim i najmoćnijim impresijama ličnog izgleda istorije umjetnosti”, rekao je Nikolas Kalinan, direktor galerije.
Svi eksponati su na pozajmici iz britanskih kolekcija. U XVII vijeku Velika Britanija je postala centar ove umjetničke fome, a nacionalna opsesija portretima ostavila je ogroman legat umjetnika iz cijele Evrope. Rezultati nisu uvijek laskavi niti im je to bila namjera. Ali, bilo da su rađeni kredom ili metalnom iglom, svi pokušavaju da spoje zamišljenu objektivnost sa umjetnikovim viđenjem te forme.
“Ovo nije ona vrsta ljudi koje ćete vidjeti na formalnim portretima. Neki crteži, poput onog Karla Dolčija na kojem je obućar, možda su nastali u zamjenu za popravku cipela. Kod skice Pizanela vidimo kako je iskoristio lice svog šegrta u pozi obješenog čovjeka. Peruđinova "Firentinka" otkriva kako je skica neformalnog modela omogućila umjetniku da stvori intimniju, manje idealizovanu sliku”, kaže kustos Tarnja Kuper.
Kraljevski portretista Majkl Nouks (83), svjedočio je promjenama trendova zvaničnih narudžbina u posljednih 60 godina.
“Portret nije ekvivalent biografije, jer imate manje vremena i nije vam to ni cilj. Ali vrlo često se ispostavi da je moj prvi utisak o nekome onaj koji na kraju i prevlada”, kaže Nouks.
Za portretistu Henrija Mija, opadanje narudžbina portreta je gubitak za istoričare.
“Ovo digitalno doba ostaviće malo tragova za naše buduće generacije. Neće biti prašnjavih kutija sa negativima, polarodima i nerazivijenim filmovima, premda će izvori o načinu na koji modeli danas razmišljaju o slikarima možda biti jednako važni za buduće istoričare, kao što je Gojina porodica Karlosa IV bila za nas”, kaže Mi.
Ovaj umjetnik, koji je slikao princezu Dajanu i kraljicu Elizabetu, smatra da je njegov zadatak da prikaže jedno iskustvo na platnu.
“Kada slika djeluje kao da ima auru i kao da osjećate prisustvo te osobe u sobi, onda je kompletna. Ključno je da prepoznate i razumijete osobu na slici. Portret nije mrtva priroda. On je posljedica vrlo složenog procesa”, smatra Mi.
Ključna emotivna veza između modela i umjetnika
Ova izložba održava se paralelno sa izložbom nagrađenih radova Nacionalne galerija portreta za savremeni portret, što nudi prikladni pokazatelj kako danas ta praksa izgleda. Ovogodišnju nagradu dobio je Bendžamin Salivan za sliku “Karlični porođaj” (Breech!), potret svoje supruge Virdžinije koja doji njihovu osmomjesečnu ćerku Idit.
Salivan je pobijedio u konkurenciji 2580 djela iz 87 zemalja i često slika članove porodice, vjerujući da je “emotivna veza između modela i umjetnika ključna za sve uspješne portrete”. Iako njegova slika predstavlja mirni trenutak koji nastane nakon uobičajenog perioda dezorganizacije novih roditelja, portret je nastajao tokom četiri ili pet nedelja, dok se Virdžinija oporavljala od vrlo teškog (karličnog) porođaja.
Izvor: Guardian
Bonus video:
