Danas kada se obilježava 170 godina od objavljivanja Gorskog vijenca razumljiv je pojačan interes za ovo, po opštem mišljenju, najbolje i najpopularnije Njegoševo djelo.
U ponovnom iščitavanju značenja pjesnikovog rodoljubno-alegorijskog spjeva, svih njegovih misaono poetskih kvaliteta, našu pažnju zaokuplja ono što na izvjestan način provokativno obogaćuje siže djela i baca zanimljivo svijetlo na tragični lik crnogorskog pjesnika. U tom nas smislu zanima delikatno pitanje što se odnosi na onu intimnu stranu Njegoševe ličnosti. Zasigurno nije bilo lako uspostavljati „tužnu armoniju“ između prohtjeva tijela ili naslada puti i dostojanstva duhovnog autoriteta vladike što podrazumijeva apstinenciju profanih zadovoljstava. U kolikoj su mjeri stihovi erotskog sadržaja odraz Njegoševih lascivnih fantazama, a u kolikoj odraz vlastitog ljubavnog iskustva transponiranog u literarnu formu? Na ovo pitanje je teško dati decidiran odgovor. Ali upravo nam to daje za pravo da formiramo mišljenje koje se bazira na nekim delikatnim pojedinostima iz pjesnikove biografije i evidentnog erotskog naboja njegovih stihova. „Pustinjak cetinjski“ je bez sumnje živio intimno raspeće svoga bića.
Poznate su spekulacije o njegovoj ljubavnoj vezi iz Perasta, 1844. godine koja je po nekima inicirala pjesmu „Noć skuplja vijeka“, zatim javno izražavanje otvorenih simpatija prema slavnoj plesačici Flori Fabrin iz Trsta, što je takođe rezultiralo pjesmom (“Tri dana u Triestu“), te na kraju boravci u Veneciji, Beču i Napulju ukazuju na delikatne okolnosti u kojima se nalazio vladika crnogorski. Ova delikatnost u kontekstu intimnih problema ima posebno značenje obzirom na činjenicu da je Njegoš prvenstveno bio pjesnik. Rođen je kao istinski poeta, a sticajem okolnosti je postao vladika. U tom smislu je njegov senzibilitet po prirodi stvari bio posebno izražen u odnosu na žensko biće. Zbog svog pjesničkog dara i društvenog statusa duhovnog i svjetovnog poglavara, Njegoš je kao hrišćanin morao biti svjestan stimulativnog djelovanja zabrane.
„Za čovjeka se zabrana, kako kaže Žorž Bataj, nikada ne javlja bez otkrića zadovoljstva, niti se zadovoljstvo javlja bez otkrića zabrane (...) unutrašnje iskustvo erotizma traži od onoga ko ga doživljava da u istoj mjeri osjeća zebnju na kojoj se temelji zabrana i želju koja vodi njenom gaženju“.
Pouzdan način oslobađanja unutarnjeg konflikta rezultirao je bogatom poetskom formom Njegoševe stvaralačke osobnosti. Upravo nam pjesnikovo djelo, u ovom slučaju „Gorski vijenac“, otkriva složenost Njegoševog erosa, upućuje na specfičnost vladičinog libida.
Posebno je zanimljivo Mustaj kadijino divljenje lijepoj Fatimi. To se divljenje ostvaruje inventivnim metaforama iznimne izražajnosti poput one „usne su joj ružom uždene“. Arhaična riječ „uždene“ gotovo idealno izražava pjesnikovu strastvenu prirodu. Crvene usne gore od mirisa što raspaljuje požudu. Da li je Njegoš u Mustaj kadijinom divljenju lijepoj Fatimi projicirao sopstveno divljenje rafiniranom istočnjačkom erosu, ljepoti hurija, pitanje je oko kojeg su se razilazila mišljenja tumača pjesnikovog djela. Ono što je posebno zanimljivo u opčinjenosti zanosnom muslimankom, dokazuje da je i Njegoš imao svog „anđela bizarnosti“. Klimaks divljenja prema Fatiminom tijelu izražen je završnim stihom: „Blago odru na kome počine“. Sa aspekta psihoanalitičkog tumačenja ovoga stiha mogu se naći zanimljive interpretacije. Zašto je pjesnik izabrao odar? Zašto zavidi odru? Je li prožimanje erosa i smrti neizbježno, bolje reći nužno? Da li Njegoš do te mjere osjeća ljepotu ženskog tijela da se (ne)svjesno želi poistovjetiti s odrom? Njegovo se biće projicira u odar, jer neposredno želi osjetiti tijelo žene. Nakon pokopa Fatiminog tijela ostaje sjećanje na iskustvo sjedinjenja. Ostaje snažno osjećanje tijela kao zanosna uspomena koja će vječno živjeti u odru, u pjesniku kao odru vlastite neutažene žudnje. Toliko je lijepa da je i mrtvu želi.
U lijepoj Fatimi položenoj na odar adoracija ženstva dovedena je do paroksizma. Na taj je način sprega erosa i tanatosa u “Gorskom vijencu” izražena na osebujan način. Sagledano kroz kontekst potisnutih želja i zatomljenih nagona odar može biti i projekcija pjesnikovih nerealiziranih žudnji. Ne daje li nam Njegoš za pravo da pomišljamo i na fenomen „pogrebnog fetišizma“? Odar može poprimiti i značenje korotne postelje na kojem će ležati Fatimino tijelo. Pjesnik sugerira u svijesti čitatelja morbidnu sliku afektivnog naboja. Završni Njegošev stih o zanosnoj Fatimi nije samo neumitna spoznaja o neminovnosti smrti, nego i dokaz da se smrt nadilazi, nadživljava erosom poezije. Smrt je u funkciji privlačne snage erotizma. Vladika je svjestan da tragična realnost življenja kroz poeziju ulazi u metafizičke dimenzije u kojima se izražava njegova neuništiva potreba za ljepotom erosa.
Fenomen erosa i smrti u “Gorskom vijencu” ogleda se i u liku Vuka Mandušića. Njegoš ga prikazje kao oličenje ratničke hrabrosti i junaka meka srca kojem ženska ljepota može zavrtjeti svijet oko glave. Ali neustrašivi junak će izraziti prema ženi i agresivni karakter svoje prirode. U protivrečnosti svoga bića Mandušić se ipak suzdržava o prestup. U tome ga sprečavaju moralne skrupule. Da nije, kako kaže „devetorostruki kum“ s banom Milonjićem „bi mu mladu snahu ugrabio“ i s njom bježao po svijetu. Da li se presmjelo pitati je li kumstvo poetski supstitut za mantiju? Da Njegoš nije poglavar crkve „ugrabio“ bi Milicu Stojadinović, Srpkinju, kao što je jednom prilikom izjavio: „Da nijesam vladika eto knjeginje Crnoj Gori“.
U kontekstu hrišćanskog poimanja ženskog tijela demonska dimenzija erosa je na djelu. Mandušića upravo „đavo jednu veče nagna“ da noći u kolibi Milonjića. I ovdje Njegoš efektno sprovodi pjesničku strategiju. Radnja se događa u tajanstvenom okrilju noći. Mandušićeva opčinjenost ženskom ljepotom sagledana je takođe u kontekstu smrti. I ovdje se smrt javlja kao glavni motiv koji afirmiše eros. „Noć je mjesečna“, pred zoru „vatra gori nasred sjenokosa”, stvarnost opisanog djeluje poput sna puna fine simbolike. Zanosna snaha sjedi pored vatre i češlja niz grudi dugu raspuštenu kosu što joj pada „niže pojasa“. „Tuži mlada đevera Andriju“. Junak, voajer, zadivljen je ženskom ljepotom. Riječi ga njene za „srce ujedaju“. Opčinjen njome „plače ka malo dijete“. Ljepota žene je toliko moćna i toliko zavodljiva da Mandušić zavidi Andriji što je poginuo, jer: „lijepa li ga usta ožališe, lijepe li ga oči oplakaše“. Njegošev erotski ekstrem dovodi do perverznog izražavanja opčinjavajuće moći erosa. Živi Mandušić zbog ljepote žene zavidi mrtvom Andriji. Atributi ženine ljepote vrijedni su Andrijine smrti ne samo za Mandušića nego i za bana Milonjića.
Ali, crnogorski vitez nije samo slab na ženske čari. Prema svojoj snahi, koja je bila opsjednuta đavolom, izražava sadističku prirodu svoga bića. Mandušić nema Isusovu moć da može osloboditi ženu vlasti demona kao Mesija Mariju Magdalenu. Kako ni molitve po manastirima nijesu pomagale egzorcizmu junakove snahe Anđelije, Mandušić primjenjuje krajnje surov način „ozdravljenja“. Fizičko kažnjavanje tijela pokazalo se efikasnim. “Te ja uzmi trostruku kandžiju, uženi joj meso u košulju“. Na ovakav način sofoklovskog smisla za surovost i sirovost poetskog detalja, Njegoš pokazuje sadističku osobinu svoje fantazije. Čitatelju se snažno sugerira nanošenje fizičke boli opsjednutoj ženi kojoj su meso i košulja u krvi sjedinjeni u bolnom tijelu. Psihoanaliza bi u ovom detalju našla desadovsko uživanje u nanošenju bola zlostavljanoj ženi. (Isidora Sekulić povodom detalja kažnjavanja navodi maliciozno da je to „crnogorski način“, kao da pripadnici drugih nacija ne ispoljavaju agresivnost prema ženama).
Na kraju ovog sažetog osvrta treba reći da je Njegoš imao apsolutne sklonosti prema ženama koje su u pjesničkoj formi izražene u rasponu od lirskog zanosa do grubijanskog iživljavanja.
U pjesnikovom tragičnom biću erotizam pomiruje svoje suprotnosti. Rade Tomov i Petar II su dva lica iste osobnosti. “Gorski vijenac” je poetsko ogledalo u kojem se nenametljivo ali snažno zrcale fatalna lica erosa.
Senzualnost i požuda u sjeni smrti
Treba reći da proces stvaranja pjesme uz nadahnuće uključuje i pjesnikovo racionalno biće. Dakle, osim intuitivnog i smišljeno oblikovanje djela. (O ovome nam je Edgar Alan Po ostavio dragocjeno svjedočanstvo). Prema tome odar je kao predmet svjesno izabran.
On je predmet pasivnog posredovanja pjesnika s predmetom njegove želje, ili kako bi se psihoanalitičarskim rječnikom kazalo „transfer ega na predmet“. Žena je za pjesnika lijepa i u smrti. Sumnjamo da je u ovom slučaju riječ o Njegoševim nekrofilskim sklonostima. Njegoševa poetska strategija u kontekstu erotskog je iznimno efikasna. Bazirana je na potenciranom kontrastu. Umjesto lirskog završetka u nizanju metafora Njegoš poentira bizarnim ekstremom.
Senzualnost, požuda i strast egzistiraju u domenu smrti. Zavodljiva ljepota erosa transferira se u nekrofilno.
Bonus video:
