Dorćol Platz, nova angažovana i atraktivna kulturna scena u Beogradu, prvi put se predstavila na festivalu Grad dramom “Prometejev put” Dejana Dukovskog, u režiji Milana Neškovića, sa Slobodanom Beštićem, Cvijetom Mesić, Tamarom Krcunović, Vanjom Ejdus, Milanom Čučilovićem, Vladimirom Aleksićem, Aleksandrom Srećkovićem i Vajom Dujović u likovima glavnih junaka.
Priču o tragičnom, gorkom putu Prometeja naših dana, koji ulazi u borbu i pokušava da pobjedi korporativni sistem koji nam je stigao sa zapada, ali je na ovim našim prostorima još strašniji, jer počiva na potpuno kriminalizovanim društvima, budvanska publika ispratila je višeminutnim ovacijama. Tako se Dorćol Platz na Grad teatru pokazao i kao najuspješniji producent u Dramskom programu koji je izveden od početka ovogodišnjeg festivala. Za to su zaslužni, kako ironična, aktuelna, iskrena i oštra drama Dukovskog, tako i sjajna glumačka ekipa, i Neškovićeva rediteljska postavka koja je podsjetila publiku na zlatno doba Grad teatra - gledaoci su tokom predstave šetali od scene do scene (od Jadranske straže do Terase između crkava), a u funkciji su bili i krov crkve Santa Marija, zidine oko ovog prostora, drveće…
Kao glavnog junaka, koga Dukovski opisuje kao mogućeg Hamleta koji umjesto da razmišlja djeluje u jednoj utopijskoj melodrami, vidjeli smo Slobodana Beštića, jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih dramskih i filmskih umjetnika, koji je od samih početaka Grad teatra dio njegove istorije. Prometej naših dana, iliti mogući Hamlet, u predstavi je Aleksandar, Mara, šekspirolog po zanimanju, čovjek kome banka zbog neisplaćenih dugova za kredit oduzima kuću…
“Divna je bila scena u Budvi, odlična publika, a posebno, najprijatnije iznenađenje je to što nije bilo muzike, koja inače godinama ometa izvođenje predstava na Gradu teatru. Ovdje igram od 1987, kada je Ljubiša Ristić napravio Kotor Art, i čini mi se da su ambijent i tišina prvi put tako dobro iskorišćeni, kao na izvođenju “Prometejevog puta”. Prošle godine smo igrali 'Aveti' na sceni 'Vještice', i to je zbog buke bio veliki skandal. Sada vidimo da se u Starom gradu ipak može bez muzike dok se izvode predstave, i to je sjajan pomak”, kaže Beštić.
Svaki čovjek koji potiče iz građanske srednje klase mogao bi da se prepozna u ovoj priči o korporativnom sistemu, koja je u predstavi ispričana na tarantinovski način, ali to ne umanjuje strašnu poruku o društva u kojima živimo. Koliko bi ona trebalo zaista da nas plaši?
Ova predstava otvara novu temu, to je situacija koja se danas tiče svih nas - znam poimence i svoje kolege koji su uzeli kredite od banaka, pa ne mogu da ih vrate i u ogromnim su problemima. Kapitalizam i korporativni sistem su strašna pošast ovog vremena, do sada smo, više od dvadeset godina, igrali u predstavama koje govore o ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Ono što je pred nama je ulazak u sistem koji je potpuno nepravedan, i postavlja se pitanje kao će običan, pošten čovjek egzistencijalno uopšte da preživi.
Vaš Mara je tragični junak, bori se za pravdu tako što uzima pištolj i ubija one koji uništavaju ova društva. Znači li to da su svaki bunt i borba poštenog čovjeka protiv sistema unapred osuđeni na neuspjeh?
Nisam optimista, kada je riječ o toj borbi, mislim da sistem vrlo dobro funkcioniše tako što dâ ventil ljudima, umjetnicima da se malo bune, da malo šetaju po ulicama, bez ikakve reakcije vlasti, i to ignorisanje države je najbolji način da se sa nama izađe na kraj. Možemo ovako javno da razgovaramo, neko će da napravi predstavu o onome što živimo, neko film, neko će da demonstrira nekoliko dana, ali u našim društvima nema nikakvog pomaka od toga. Ne mogu da imam nadu u neko bolje sutra, jer nemam na čemu da gradim svoj optimizam. Devedestih godina smo gledali u neku budućnost i smatrali da ti strašni režimi, ratovi i haos ne mogu vječno da traju, a ovaj korporativni sistem može da traje i sto - dvije stotine godina, jer je opšti, globalni problem, kod nas još jeziviji jer je uronjen u naša duboko kriminalizovana društva. U svijetu ima mnogo predstava i filmova sa ovom temom, i cijela ta slika čovječanstva danas vrlo je depresivna i pesimistička.
U predstavi vidimo da čovjek koji ima hrabrosti da se upusti u borbu ne može, a da se i sam ne isprlja i ne odustane od svojih životni načela. Gdje je onda u realnosti taj Prometejev put?
U jednom period bio sam okružen ljudima koji su odlučili da uđu u politiku, kao, nećemo više da protestujemo na ulici, idemo u system, u političku partiju. I onda su se potpuno promjenili, jer je političar, po definiciji, neko kome je najvažnije da dobije vlast i da je sačuva, nije mu važno stvaranje pravednog, humanog društva. Zbog toga ne možemo da ostanemo čisti, sistem je taj koji te tjera da uđeš u manipulaciju. To je još Makijaveli opisivao, igrao sam u njegovom “Dijalogu u paklu”, gdje je on savršeno opisao te manipulacije države u odnosu na građane.
Svih ovih godina, od 90-ih do danas, i sami ste javno bili vrlo angažovani. Šta vam je donio taj bunt?
Ništa, osim ličnog osjećaja da sam bio na pravoj strani u nekim strašnim vremenima, i premora. Umoran sam od ličnog angažmana, ali i dalje igram predstave koje su hrabre, kritične, provokativne, kao što su “Rodoljupci”, “Moje nagrade”, “Protejev put”… Ali, priznajem da sam se uželio umjetnosti, volio bih da radim Čehova, nešto što je za moju dušu, što ne pripada angažovanom pozorištu. Mislim da je i publika željna tih intimnih, potpuno ličnih priča, nekih romantičnih, bajkovitih predstava, zbog kojih će na sat i po-dva, zaboraviti na svoju svakodnevicu. To je takođe legitimno u pozorištu, ali, valjda zato što sam tako buntovan I što me pogađa sve to što nam se događa, onda nekako najviše eneregije dam upravo kada reditelj traži angažman u predstavi, i kad igramo takve tekstove.
Devedesetih godina pozorište i film u Srbiji, pa čak i mediji, ipak nisu bili pod tolikom cenzurom, umjetnicima su bili uglavnom slobodni u stvaranju. Danas se čini da se u Srbiji cenzuriše svaki segment društva, pogotovu mediji i kultura.
Miloševiću su kultura i umjetnost bili nebitni, znao je da pozorište i film nemaju snagu da zaustave ratove, a paradoksalno današnjoj situaciji je i to što je u vrijeme njegovog režima i budžet za kulturu bio veći. Danas, ta cifra od nula jedan odsto iz državnog budžeta, dovoljno govori o tome kako su novi diktatori odredili gdje je mjesto kulture. U Srbiji danas nemamo otvorenu cenzuru, ali je na snazi vrsta autocenzure, jer se buntovni pojedinci odmah kažnjavaju. Vrlo je jasna, dakle, poruka za one koji bi da se bore i protestuju zbog kršenja zakona, duhovnog ambijenta koji je danas potpuno zatrovan prostaštvom, vulgarnošću, rijaliti programima, zastrašujućim tabloidima, jer ljudi iz vlasti upravo to afirmišu. Nama, recimo, nigdje van Beograda nisu dozvolili da gostujemo sa predstavom “Moje nagrade” - ili kažu da nemaju prostor,ili ne mogu tehnički da nam omoguće, ili je problem sa strujom… Šta je to nego cenzura? Ono što sam vidio po svetu, pogotovu u Njemačkoj gdje sam igrao, tamo se rade veoma angažovane predstave i vrlo savremena tumačenja klasičnih djela. Mi u našim predstavama ne kažemo ništa što se ne događa u relanom životu, i što se ne može pročitati u novinama. Pa svjedoci smo gotovo svakodnevnih okršaja, ubistava i obračuna kriminalaca na ulicama. U novinama i na televizijam ima čak i gorih stvari, i po čemu je to onda pozorište provokativno, kad je život ovdje postao mnogo provokativniji i nadrealniji.
Sve što nam se događa posljedica je nerazmišljanja i zaborava
U “Prometejevom putu” vidimo da su obični ljudi kao ovce koje bez razmišljanja idu za vođama i diktatorima. Da li je najstrašnije upravo to što smo pristali da živimo u ovakvim društvima, da imamo te naše vođe, diktarore, kriminalce koji kontrolišu ta društva, kao na nešto s čim se treba pomiriti i prihvatiti?
Mislim da je sve što nam se događa posljedica jednog strašnog nerazmišljanja i zaborava. Ljudi u Srbiji su jako brzo zaboravili ko su devedesetih godina bili ovi koji su sada na vlasti, i kako je Srbija najveću sramotu u svojoj istoriji doživjela upravo sa njima. Oni su se u međuvremenu presvukli u odjela evropejaca, ali samo u odijela, a jako su daleko od onoga što evropjestvo zaista suštinski jeste u civilizacijskom, vrijednosnom i kulturnom smislu. Kada sam bio u Njemačkoj mene je fasciniralo i imponovalo mi je kada sam osjetio kod običnih ljudi njihov odnos prema nacizmu. Kod njih je ta denacifikacija zaista izvršena. Mi nemamo taj slučaj, naša stvarnost je mnogo komplikovanija, a posljedice toga su mnogo strašnije. Ova vlast, recimo, na sve načine guši umjetničku slobodu i na taj način što na mjesta raznoraznih direktora kulturnih centara, festivala, upravnika pozorišta po Srbiji postavlja “podobne ljude” koji su im bitni.
Propadamo veoma dugo - decenijama
U Srbiji se sada na “mala vrata” uvodi cenzura čitave kulture, i to pričom da su kultura i umjetnost skupi, da država za to nema para, i da umjetnost mora da izađe na tržište. Šta to, zapravo, znači?
Uzmimo za primjer nedavni skandal na Sterijinom pozorju, ja ga doživljavam kao politički čin. Mislim da iza svega toga ne stoji samo prepotencija i arogancija žirija, nego i jedna vrsta instrukcije da se kultura u Srbiji svede na najniži nivo da bi se u kulturu još manje ulagalo. I onda da privatni sektor dobije novac za snimanje kojekakvih rijaliti programa, da neki ljudi iz vrha SNS- a u vlasti pokupuju pozorišta, kao što su, recimo kupuili Studio B, ili “Avala film”. Vlast ne zanima da li će propasti Jugoslovensjko dramsko pozorište ili Atelje 212, nju zanima samo da ima poslušne glasače koji ne misle svojom glavom I razumom, i ne vjeruju sopstvenim očima. Kapitalizam, recimo, na Zapadu postoji decenijama, i taj sistem je veoma jak, on ubija ritičko mišljenje, ali ljudi tamo imaju moćne sindikate, sami se organizuju i nalaze načina da se odbrane. Mi ovdje nemamo ništa, nemamo čak ni svijest o tome da treba da smislimo svoj način odbrane, i u tome je naša najveća tragedija. Nedostatak svijesti da smo u živom blatu, i da čak i ne razmišljamo o tome kako da nađemo način da se iz njega izvučemo. Koliki procenat ljudi u Srbiji razmišlja o buntu najbolje su pokazali nedavno predsjednički izbori - za Vučića nije glasao samo “krug dvojke”, kako se u Beogradu kaže za ljude građanskog, urbanog vaspitanja. Mi propadamo, i to propadamo jako dugo. Decenijama. Ova faza propadanja je po meni jako opasna jer je dugotrajna. Dok je bio rat mi smo se bunili, bile su vanredne okolnosti, ali smo znali da će da prođe. Ali, ovo neće tako lako da prođe.
Bonus video:
