Po odobrenju vlasti Mletačke republike, 21. jula 1657. godine Peroj je naselilo petnaestak crnogorskih porodica, sa 77 duša i 300 grla stoke. Njegovo ranije stanovništvo uništila je kuga, koja je tu harala preko 100 godina. Naselje se zvalo i Pedroli, a bilo je više pokušaja njegovog naseljavanja i prije dolaska Crnogoraca. Doseljenici u Peroj su iz Crmnice, Ljubotinja, Njeguša i Primorja. Deset porodica doveo je Mišo Brajković a pet Mihajlo Ljubotina (prezime po mjestu iz kojega potiče). Svake godine pomenuti datum se obilježava kao Dan doseljenja pravoslavnih Crnogoraca u Peroj.
Najvažniji dokument u istoriji ove enklave jeste tzv. Perojska povelja, od 26. novembra 1657, kojom mletačka vlast crnogorskim doseljenicima dodjeljuje zemlju u trajno vlasništvo, zajedno sa pašnjacima i šumama. Perojska „čestica“ crnogorske dijaspore je pretrajavala u teškim prilikama i održala se sve do danas. Sličnih preseljavanja iz Crne Gore u Istru bilo je i ranije, čak i masovnijih. Ali vremenom, na žalost, te iseljeničke grupe nijesu sačuvale svoj nacionalni, vjerski i kulturni identitet. Peroj i perojski Crnogorci su zaista fenomen, po mnogo čemu jedinstven. Danas je sasvim sigurno da Crnogorci u Peroju predstavljaju i najstariju sačuvanu enklavu ukupne naše dijaspore.
Nakon što je 21. maja 2006. godine vaskrsla Crna Gora, istovremeno je postala slobodna i nezavisna država-matica za cjelukupno svoje iseljeništvo.
Doskoro se o Peroju i perojskim Crnogorcima relativno malo znalo, a i oni sami nijesu imali baš sasvim izoštrenu i jasnu predstavu o sebi, mada su preko tri i po stoljeća čuvali i sačuvali svoj crnogorski identitet, te ljubav prema postojbini svojih predaka. Centar za iseljenike Crne Gore je 2007. godine, povodom perojskog jubileja, 350 godina od doseljenja, izdao iscrpan zbornik tekstova, dokumenata i drugih izvora o toj crnogorskoj enklavi, što je korisna kompenzacija za nedostajuću monografiju o Crnogorcima u Peroju.
Uprkos svim teškoćama koje su perojske Crnogorce pratile, od njihovog doseljavanja do danas, ova crnogorska iseljenička kolonija je u najvećoj mjeri sačuvala crnogorsko biće, identitet i svijest o sebi i svome porijeklu. Na neki način, pored neminovnog i snažnog uticaja sredine, kod perojskih Crnogoraca se sačuvalo čak podosta toga što je i u samoj Crnoj Gori doživjelo promjene, ili je skoro ili sasvim nestalo.
Peroj je postao nezavisna opština, u odnosu na pulsku, 1850. godine. Perojci su svoga starješinu, u duhu tradicije, u početku nazivali knezom a kasnije županom. On je imao svoga zamjenika i pečat. Zanimljivo je da je nekada u Peroju postojala velika, razgranata Košćela, nalik na znameniti Brijest na Cetinju, ispod kojega su crnogorski gospodari „primali narod i dijelili pravdu“.
Postojanje perojske opštine je vrlo bitno, pogotovo u 19. vijeku, zato što je i to bio jedan od važnih faktora u očuvanju identiteta i nacionalnog bića Crnogoraca. Izuzetan događaj u tom kontekstu predstavlja i osnivanje škole, za koju su se, kao i za sve ostalo, jedva izborili 1840. godine. Sveštenici su istovremeno bili u učitelji. Đaci su učili ćirilicu i latinicu. Škola je zatvorena 1915. a ponovo otvorena tek 1925. godine. Uoči Drugog svjetskog rata postala je državna, za ratnih godina nije radila, ali je po njegovom završetku rad obnovljen, i traje sve do danas.
Za vrijeme Mletačke republike i Austrije, Perojci nijesu imali svoga predstavnika u vlasti koji bi zastupao njihove interese, iako je naselje imalo oko 600 stanovnika. Zato su uvijek imali dogovor s Hrvatima i glasali za hrvatskog kandidata. U Peroju su se borili i za življenje i za umiranje, a često i bez sveštenika i opijela, a teško su se izborili i za svoje groblje 1767. godine.
U životu su Perojci sačuvali mnoge crnogorske navike, osobine, običaje, predrasude, duhovne i moralne vrijednosti, kojih sad nema ni u Crnoj Gori, kao da su „konzervirane“, sasvim svjesni njihovog značaja za samoodržanje.
Da bi se odbranili od asimilacije, uveli su i pravilo da se žene samo između sebe. No, kad je zaprijetila opasnost da dođe do degenaracije potomstva, ženili su se đevojkama iz Crne Gore, Boke, Krivošija, Dalmacije i Hercegovine.
Kasnije su sklapani i mješoviti brakovi, ali je postojalo nepisano pravilo da nevjesta, ako je druge vjere i nacije, pređe u pravoslavlje. Čak i zet (domazet) koji je ostajao da živi u Peroju morao je promijeniti vjeru. U nauci su opisani perojski običaji: pogrebni, svadbeni i vjerski, kao i oni vezani za različite poslove i način života uopšte.
Narodna nošnja, muška i ženska, takođe je svjedočanstvo etničke pripadnosti Perojaca, ali i izraz kulturnih prožimanja i uticaja u novome zavičaju. I drugi elementi materijalne kulture perojskih Crnogoraca svjedoče o njihovoj prošlosti i identitetu. Posebno je interesantan njihov govor, odnosno jezik, koji je bio predmet ispitivanja i naučne obrade. Njegovo glavno obilježje je „ijekavska štokavština“, što ih odvaja od štokavsko-čakavske „ikavštine“. Izvori njihovog govora su Crmnica i podlovćenska Crna Gora. Svoj crnogorski govor, i pored brojnih jezičkih uticaja iz okruženja, dobro su sačuvali zahvaljujući tome što su pretežno, i zadugo, bili okruženi romanskim a ne slovenskim stanovništvom.
Očuvanju tradicije, kulture i afirmaciji Peroja doprinosi Društvo perojskih Crnogoraca 1657, osnovano 15. novembra 2001. godine. Tu je i biblioteka „Njegoš“, koja sadrži vrlo vrijednu i raznovrsnu bibliotečku građu.
Zaista, Peroj je jedinstvena čestica crnogorskog nacionalnog i kulturnog bića koja traje na radost domovine Hrvatske i na sreću Crne Gore - postojbine i otadžbine perojskih Crnogoraca. Oni su naučili da čuvaju sebe i ostanu ono što su i, zahvaljujući Ustavu hrvatske države, da njeguju svoju duhovnost i kulturu, jezik i običaje i, što je najvažnije, svijest o sebi i odlučnost da opstanu, dok ih vode imperativ postojanja i radost života, vjera njihova pravoslavna, duša crnogorska, perojska. A to će biti sve dok u Peroju žive Braići, Drakovići, Ljubotine, Popovići, Radulovići, Škoko, Vučerići, Vučetići, ali i spomen na Brajkoviće, Biliće, Markoviće, Babiće, Brčele i Maričeviće… a preci prenose baklju života potomcima, u buduća stoljeća!
Bonus video:
