U knjizi “Kuća vidjela i sjenke” Nikolasa Grifina prepliću se istorija, mit, medicina i magija u zanosnoj priči o častoljublju, obmani i o tome koliko ranjiva ljubav može biti. Savremeni Edgar Alan Po, Nikolas Grifin, nam predstavlja uzbudljivu sliku Londona s kraja XVII i početka XVIII vijeka. Mladi i častoljubivi Džozef Bendiks, poslije studija u Parizu, uništen glasinama o vezi sa francuskom koketom, odlazi u London i postaje šegrt brilijantnom hirurgu ser Edmundu Kalkraftu. I dok Kalkraft pokušava da lijek za različite bolesti nađe u tijelima mrtvaca, Bendiks je ubijeđen da bolesti i zaraze imaju psihosomatsko porijeklo. Dodatni motiv Benediksovih istraživanja je i sve veća ljubav koju osjeća prema Kalkraftovoj kćerki koja boluje od posebne vrste sljepila. Dvojica ljekara prestupaju granice morala u vrtoglavoj potjeri za naučnim napretkom. Taj izazov ih odvodi u mračne igre Londona koje su van svakog zakona. Od zatvora do ludnica, od anatomskih laboratorija do zimskog vašara na zaleđenoj Temzi, njih dvojica počinju jedno nadmetanje i glavom i srcem... Knjigu “Kuća vidjela i sjenke” objavio je Vulkan.
Nikolas Grifin rođen je u Londonu, ali je pola svog života proveo u Americi. Pored tri knjige, koliko je do sada napisao, Grifin je sa svojim bratom scenaristom Tedom Grifinom napisao i scenario za film sa Nikolasom Kejdžom u glavnoj ulozi.
Poput mnogih Engleza iz Londona, gdje ste rođeni i odrastali, preselili ste se u Ameriku. Tu ste osnovali porodicu. Da li je postojao poseban razlog za prelazak u SAD? Možda želja da se ostvari onaj čudesan “američki san”?
- Iako sam odrastao u Engleskoj i govorio engleskim naglaskom, moja majka je iz Njujorka. U džepu sam uvijek imao plavi američki pasoš. Kada sam imao 18 godina, napustio sam London. Moj otac Englez znao je koji je član porodice još od 1698. godine više volio čaj, a koji kafu. Moja majka Amerikanka nije znala imena svojih čukunbaba i čukundjedova. Mislim da je Amerika bila otvorenije mjesto za mene da postanem pisac.
Oženjeni ste Venecuelkom, sa kojom imate kćerku i sina, pa vjerovatno znate koliko je istinita tvrdnja nekih pomoraca da su Venecuelanke najljepše žene na svijetu?
- Postoji mnogo mitova o venecuelanskim ženama. Da li su najljepše na svijetu? Muškarci iz Venecuele uvijek kažu, da. Jer inače su u dubokoj nevolji.
Otkrili ste da su neki vaši preci bili pirati. Šta to tačno znači za vas (kao pisca)? Da li je dobro ili loše?
- Očigledno da skandalozna porodica nije dobra stvar, posebno ako su te porodice tvoje majke i tvog oca. Ali pošto se većina loših stvari u mojoj porodici dogodila prije nekog vremena, smatram da je fascinantno znati koliko je prevaranata bilo u mojoj porodici. Prije nekoliko godina sam uradio test DNK i krivio sam američku stranu moje majke što je imala toliko članova porodice koji su završili u zatvorskom sistemu. Samo uz malo istraživanja, otac i ja smo otkrili da je engleska strana imala još gore ponašanje! Ali moj predak nije bio impresivan gusar. Plovio je pored snažnog kapetana, ali ga je uhvatila britanska mornarica i kada je bio veoma mlad, star oko 21 godinu, bio je obješen. Srećom Britanci su opsesivni čuvari zapisa, tako da možete pronaći mnoga sačuvana suđenja.
Istorija, mit, medicina, magija prisutni su u vašim knjigama. Neki kažu da ste savremeni Edgar Alan Po. Koliko je to, po vama, tačno?
- Nekada sam pisao puno istorijske fikcije. Volio sam istraživanje - što sam više istraživanja obavio, manje sam morao izmišljati zaplet. Istorija je opterećena apsurdnim i groznim. Možda zbog toga više ne pišem puno fikcije - čini mi se da je moja najnovija dokumentarna knjiga bizarnija i od moje sopstvene mašte. Mislim da kada pišem o ovakvim stvarima, onda likovi koji doživljavaju te stvari, a koje u to vrijeme nijesu bile razumljive, mogu izgledati čarobno. Čitalac će ih, nadam se, vidjeti iz novih, svježih perspektiva, što znači da će ući u cipele ljekara iz 18. vijeka ili putnika.
Vaša knjiga “Kuća vidjela i sjenki” je zanosna priča o častoljublju, obmani, ljubavi... Dočaravate uzbudljivu sliku Londona s kraja 17. vijeka. Zašto baš Londona, zašto ste radnju romana smjestili u tako davna prošlost?
- Bio sam dugo vremena fasciniran ovim periodom Londona. Tada su zaista postojala dva Londona. London Engleza, koji je imao sav novac i najprodorniji glas, zatim London emigranata, koga je samo novinar poput Danijela Defoa dobro poznavao. Bio je pun francuskih Hugenota, Njemaca, Mavra i Španskih Jevreja. To je bilo fascinantno mjesto - polovina je bila dobro pokrivena od strane novinara, a druga polovina nije imala nikakav glas. Želio sam da pišem o nekom međuprostoru, o prostoru između.
U knjizi “Maskarada”, vi ste zaronili u prošlost, na sami početak 18. vijeka. Intrigantna priča, puna prevara, počinje na obali Ligurije. Englezi, kad god negdje dođu, vole da istražuju trag svoje kulture i svog prisustva na tim područjima. U ovom vrlo inteligentnom romanu, sa velikim brojem istraživanja, opservacija, misterije i iznenađenja, vi se bavite nečim drugim, bavite se Italijom i njenom kulturom. Možete li nam to objasniti?
- Da, Englezi su čudna mješavina samopouzdanih ljudi i radoznalaca. Ne zaboravite koliki su uticaj imali Rimljani na naše ostrvo. Svaki grad koji se završava sa sufiksom “čester” kao što je Mančester ili Vinčester, ima rimsko porijeklo. Mislim da su u 18. vijeku mnoge engleske aristokrate mislile da putuju u Italiju kao u zajednicu sa davno izgubljenim precima. Postojao je i dodatni začin religije. U teoriji, tada je Engleska bila protestantska zemlja, ali bilo mnogo katoličkih simpatizera i prije nego što se papa smatrao stvarnom prijetnjom.
“Rekvijem ajkula” je roman bogat istorijskim detaljima u kojima govorite o Vilijamu Vilijamsu, mladiću prisiljenom da služi na brodu. Koja je paralela između vremena iz ove priče kada je ovaj lik živio i nekog lika iz sadašnjeg vremena, nekog “današnjeg Vilijama”?
- Vilijam Vilijams je jedan od mojih omiljenih likova. Uvijek sam mislio da imam puno zajedničkog sa njim. Mogao je izmisliti vrlo složenu priču kako bi opisao svoje siromašno porijeklo. Zar to nije ono što svi radimo? Stvoriti jednostavnu priču kako bi smo doveli red u naš svijet? U “Rekvijemu ajkula” Vilijams je vrsta roba, ali na kraju knjige, on je kriv koliko i muškarci koji ga napadaju u prvom poglavlju.
Negdje sam pročitao da ste vrlo aktivni i u politici... Kako komentarišete najnovija dešavanja u Velikoj Britaniji, Americi, Rusiji?
- Ha. To je veliko pitanje. Moja posljednja knjiga bila je dokumentarna, ima naslov “Diplomatija Ping Ponga”. Riječ je o preuređivanju svijeta 1971. godine, kada su Mao i Nikson reformisali odnose i šokirali sovjetsku Rusiju kroz mnogo toplije odnose tokom hladnog rata. Mislim da sada ulazimo u mnogo dramatičniji oblik preuređenja. Skoro svih institucija koje smo formirali nakon Drugog svjetskog rata. Moć se sada više raspršuje. Mislim da će Kina - vrlo sporo - na svojoj hemisferi uzeti ono što želi. Ne mora da bude učinjeno sa krvoprolićem. Ono što zemlje žele je rast. Da li Kina može da održi svoj sopstveni rast i relativan mir kod kuće, a da ne podigne svoje komšije na oružje? Mislim da će to biti veliko pitanje u narednih dvadeset godina.
Ko je danas najveća prijetnja miru u svijetu?
- Na kraju, bojim se da je to nedostatak obrazovanja. U istoriji ima puno ljudi koji su bili dovoljno iskreni da pišu o svojim greškama, svojim strahovima. Bar neka budu naše sljedeće greške nove.
Dvije različite priče sa Kavkaza
U knjizi “Kavkaz” govorite o fascinantnom sukobu različitih religija. U obliku putopisa pišete o sukobu između pravoslavnih Rusa, s jedne strane i muslimana sa druge strane. Radnja se opet dešava u dalekoj prošlosti. Šta vas je inspirisalo da sa tako jakim osjećajem i za humor i za ironiju istovremeno, napišete vrlo uznemirujuću knjigu? Da iznalazite paralele između lokalnog islamskog gerilskog lidera iz 19. vijeka i islamskog gerilskog vođe iz 20. vijeka?
- Imam dragog prijatelja koji je puno putovao po bivšim sovjetskim republikama.
Već godinama sam slušao njegove priče. Zajedno smo odlučili da kreneno prema Kavkazu.
On je snimao dokumentarne filmove, a ja bih pisao knjigu. Izgledalo je da su iz Kavkaza 1999. godine izašle dvije različite priče. Sa jedne strane, Čečeni su predstavljeni kao borci za slobodu. Sa druge strane, oni su bili teroristi. Želio sam da saznam izvor odakle su došle ove dvije priče. Znao sam tako malo o ruskoj invaziji na Kavkaz u 19. vijeku, ali to je počelo da objašnjava psihologiju onoga što se dešavalo u Čečeniji 1999. godine. Još uvijek se bavimo sličnim situacijama, 18 godina kasnije. To je bila jedna od tema knjiga, ta diplomatija je bila izvoženje problema u budućnost. Ostavljamo našim unucima te borbe koje mi nikada nijesmo riješili.
Bonus video:
