Jedan od najznačajnijih slovenačkih pisaca nove generacije, Aleš Čar promovisao je preksinoć na Barskom ljetopisu roman “O podnošljivosti”, koji se već uveliko tretira kao jedno od ključnih djela savremene slovenačke književnosti.
Dr Gordana Leković je svojim pitanjima o tematskim i idejnim slojevima, poetici djela i stvaralačkom postupku vodila prisutne kroz analizu ovog inače zanimljivog i originalnog romana, koji je u vrijeme objavljivanja 2015. godine uzburkao slovenačku javnost. “O podnošljivosti” tematizuje istoriju jedne porodice, odnosno prati tri generacije koje žive u rudarskom gradu uz današnju slovensko-italijansku granicu, od tridesetih godina 20. vijeka, preko Drugog svjetskog rata i prekograničnog krijumčarenja u socijalističkoj Jugoslaviji, do naših dana. U središtu priče je stari otac, krijumčar i kontrabasista koji je u velikom ratu bio u četiri vojske i svirao četiri državne himne. Krijumčarenje kao jedna od problematizovanih tema, za koje je Čar u istraživačkom dijelu pisanja romana otkrio da je omogućavalo opstanak nemalom broju porodica, zanimljivo je što ono kod njega nije samo dio pojedinačnog i kolektivnog iskustva, već svojevrsni način razmišljanja, model po kome ljudi tada nesvjesno žive i promišljaju o životu.
“U Jugoslaviji smo pravni sistem poštovali na taj način što smo tražili rupe u njemu. Evropa je poštovala zakon, mi smo tražili rupe. To je vjerovatno normalno kad si manji narod, kad odlučuju negdje drugdje, a ti treba da preživiš, da ti preživi porodica, susjed…pa uradiš šta treba da uradiš. Ako treba da ideš iza zakona to ćeš i uraditi za porodicu. Ja bih to uradio i to je normalno. Ali, ako to radiš petsto godina to postaje neki instinkt, za koji i ne znaš da funkcionišeš po njemu”, objasnio je Čar.
Mehanizmi po kojima Čar ono konkretno u vremenu i prostoru, duh jednog perioda, način života uslovljen tačno određenim društveno-političkim uslovima uzdiže na nivo univerzalnog, razlozi su zbog kojih je ovaj roman prihvaćen i čitan u svim djelovima bivše Jugoslavije. Nema publike, primijetio je Čar, koju drugačije kulturološko podneblje navodi da pogrešno doživi i razumije roman. Doprinos toj univerzalnoj vrijednosti dao je i aspekt opšte potrage za identitetom - pojedinačnim i kolektivnim. Ilustrativan primjer su imena ćerki glavnog junaka, čiji su likovi svedeni na tipizirana imena - Nulta, Prva, Druga, Treća i Četvrta.
“U tom dijelu analize romana možda sam imao više sreće nego refleksije. Kada sam krenuo da pišem, tako sam ih postavio. Onda sam razmišljao da im dam druga imena, a u krajnjoj fazi to mi se učinilo u redu i da funkcioniše dodatno literarno. Tako je ostalo i iz toga su kasnije došle vrlo relevantne i tačne analize, koje možda nisam ni imao u glavi dok sam pisao”, dodao je Aleš Čar.
Za ovaj roman, tvrdi autor, veoma je važno to što je mnogo toga iskustvo iz života. Inače, prema njegovom mišljenju književnost i pisanje otvaraju prostor „stvarnije stvarnosti“, posebno kada se zađe u teme porodice i autobiografije kojima i najmanjim pokretom može početi da se nanosi bol ljudima. U tom slučaju se ono napisano apsolutno konstatuje kao realnije od realnog, jer „to sad jeste, to postoji među ljudima, u prostoru i u njihovoj intimi“.
Bonus video:
