Muzika je za multiinstrumentalistu i kompozitora Veljka Kuzmančevića oduvijek bila njegov svijet. Međutim, osim što je strastven umjetnik u muzici, Kuzmančević je pokazao talenat i za slikarstvo. Njegova izložba, pod nazivom “Sve moje žene”, koja je bila u beogradskoj galeriji Nikole Radoševića, pružila je ljubiteljima slikarstva priliku da uživaju u njegovim intimnim portretima.
Na ovoj izložbi, autor je prikazao žene koje vidi kao savršena bića - majke, balerine, umjetnice, ljepotice... muze. Kuzmančević je kroz svoje slike odao počast ženama u njihovim različitim ulogama, prikazujući ih kao inspiraciju i ideal.
U razgovoru za Vijesti ističe da je žena imala najveći uticaj na umjetnost, a osvrnuo se i na činjenicu da su danas pripadnice nježnijeg pola uglavnom predstavljene kao seksualni objekti kroz popularnu kulturu.
Veljko, znamo Vas kao muzičara - kompozitora, multiinstrumentalistu, međutim nedavno ste promovisali kroz grafike i izložbu “Sve moje žene” još jedan Vaš talenat vezan za slikarstvo. Otkud interesovanje za ovu granu umjetnosti?
Moj tac Lazar je bio akademski slikar koji je do svog posljednjeg dana živio umjetnost i slobodu. Odrastao sam u ateljeu uz miris termpentina i uljane boje, i valjda čovjek sa godinama preispitujući sebe sve više se vraća korijenima tražeći odgovore. Slikarstvo, kao način za vizuelizaciju, je možda i najkonkretniji izraz u umjetnosti jer je djelo materijalizovano u potpunosti. Ono je tu, vidljivo svakom a ostavlja posmatraču prostor za građenje vlastitog osjećaja i emocije.
Dosta je muzičara koji su svoju kreativnost izražavali i kroz slike. Tako je recimo Djevid Bouvi slikao nadrealizam, Bob Dilan pejzaže, Džon Lenon karikature, Majls Dejvis apstrakciju. Vi ste za motiv odabrali ženu. Kako biste opisali odnos između muzike koju stvarate i slikarstva kada je u pitanju prikazivanje žene?
Moja muzika je u osnovi suptilna, nježna, a istovremeno u sebi nosi jedan ton ponosa, osjećaja snage i neprolaznosti vremena, pa i drskosti, što su odlike svake prave i suverene žene. Violina je ženskog roda, viola, violoncelo…ti instrumenti su i oblikom slični ženskom tijelu. Praktično, ako dublje razmislite skoro svi duvački i gudački instrumenti koji sviraju u visokom registru, koji vode moleodiju i koji su solistički uglavnom su ženskog roda. U mojoj simfonijskoj muzici melodijsku temu započinju violine, obgrli ih violončelo a onda ih preuzimaju drveni, (klarinet, fagot, rog..). To vam je primjer najsuptilnijih tonskih dodira, baš kakav je i moj odnos prema platnu dok slikam te ‘’moje žene’’.
Žene su oduvijek umjetnicima bile muze. Tu su recimo Gala i Dali, Klara Šuman bila je muza Robertu Šumanu, takođe još jedan poznat par i čuvena muza Džona Lenona bila je Joko Ono, dok je Peti Bojd inspirisala čak dva muškarca - Džordža Harisa i Erika Keleptona. Mnogo je takvih primjera kroz istoriju, međutim koliko je uloga žene kao muze oblikovala način na koji je umjetnost predstavljena i doživljena?
Mislim da je žena kao muza možda imala i najveći uticaj na umjetnost. Od dječačkih dana kad želiš da impresioniraš svoju simpatiju i budeš cool u društvu, prvo što naučiš je da sviraš gitaru. Kada ne znaš kako da joj kažeš, ti počneš da pišeš, pa da ne bi bio banalan onda se malo potrudiš pa nastane poezija, književno djelo… U biti muškarca je da osvaja ženino srce i dušu, jer ne postoji snažnija energija u kosmosu od ljubavi koja je najveće nadahnuće i Sveti gral umjetničkog stvaralaštva. Zato je jako važno da žene ostanu nedodirljive, suverene i da ne liše ovaj svijet borbe za njihovu ljepotu, za njihovu naklonost…što mislim da se upravo dešava danas u savremenom svijetu koji nas okružuje.
Na Vašim slikama žena je ogoljena, ali ne na vulgaran način. Potrudili ste se da žene na Vašim slikama ostanu mistične i nedodirljive. Koliko je bilo teško ne preći tu liniju, već kroz grafike prikazati tu ljepšu, nježniju stranu žene?
Žena je prije svega tajna i ako je vi potpuno osvijetlite i ogolite ona postaje vulgarna. Tajna je u sjenkama, u suptilnoj igri svjetla, u koži i toplini pokreta. I koliko god one danas bile dostupne, gole na društvenim mrežama, i predstavljene kao seksualni objekti kroz popularnu kulturu, uvijek će vas prije zaintrigirati tajna jedne žene koja stoji sa strane i sve to posmatra. Tako je i sa mojim slikama, kad je gledate vi se pitate kako miriše njena koža, a ne koji broj grudnjaka nosi i koje marke su joj gaće.
U umjetnosti, prikazivanje golih žena ima bogatu i složenu istoriju, koja se proteže kroz različite epohe, kulturne i društvene promjene. Tijelo žene bilo je i ostalo predmet interesovanja umjetnika, ali način na koji je ono prikazivano i tumačeno mijenjao se kroz istoriju. Recimo tokom renesanse gole žene su često predstavljene kao boginje, mitološke figure ili simboli plodnosti i ljepote, dok je u današnjem modernom slikarstvu golotinja postala predmet kontroverzi, kritike i analiza. S obzirom na to da je negdje umjetnost odraz društva u tom trenutku kad nastaje kad smo od boginje žensko tijelo počeli gledati kao nešto vulgarno i skandalozno?
Pretvaranje žene u seksualni objekat je najprije doprinos popularne kulture, holivudskih filmova i potrebe za novcem. Novac i seks su jako povezani, u biznisu, u polugama moći, vlasti… To je jeziva zamka u koju neke žene upadnu i onda same sebe stavljaju u ‘’katalog’’ koji je sada svima dostupan u vidu društvenih mreža. Takođe, umjetnici su u današnjem vremenu u krizi kreativnosti pa je tada najlakše skandalizovati tijelo žene ili muškarca da bi se skrenula pažnja na samo ‘’djelo’’ koje stvaraju. Mi generalno živimo u vremenu gdje je skandal jedini način da pažnja opstane, pa makar i na kratko, u ovoj električnoj i virtuelnoj medijskoj mašineriji.
Mislim da je žena kao muza možda imala i najveći uticaj na umjetnost. Od dječačkih dana kad želiš da impresioniraš svoju simpatiju i budeš cool u društvu, prvo što naučiš je da sviraš gitaru. Kada ne znaš kako da joj kažeš, ti počneš da pišeš, pa da ne bi bio banalan onda se malo potrudiš pa nastane poezija, književno djelo… U biti muškarca je da osvaja ženino srce i dušu
I sami ste naznačili da postoji poveznica između Vaše muzike i slikarstva. Muzika je počev od izbora do onoga što stvarate uvijek odraz raspoloženja. Šta slušate dok slikate i koliko se Vaše raspoloženje i emocije mijenjaju od onog prvog poteza do završetka slike?
Uvijek slikam sa slušalicama na ušima i slušam uglavnom instrumentalnu muziku, ali sam primijetio da šta god da slušam vrlo brzo više nisam svjestan muzike jer sva moja pažnja je na slici i na modelu. I kao kad pišem muziku, jako rijetko se vraćam da nešto doradim ili da ispratim. Kada sam siguran u svojoj glavi kako želim da je naslikam, uzimam i slikam dok je ne završim, uz potpuno odsustvo o protoku vremena i koliko to traje.
Nekome je muzika, nekome slikarstvo bijeg od stvarnosti i neka vrsta psihoterapije koja nam je u današnje vrijeme neophodna. Šta Vama više pomaže da procesuirate emocije, boje ili note?
Muzika je moj kanal za pražnjenje emocije. Sva akumulirana iskustva u tom procesu se oblikuju u muziku, a slikarstvo je potpuno odsustvo svijesti i smirivanje. Jedno vanvremensko putovanje.
Ako vi već godinama nudite priču koja nema jasno i konkretno utemeljenje na samom djelu, onda ste kao umjetnik apsolutno krivi jer publika ne želi da od njih pravite budale. Savremena umjetnost je donijela sa sobom dosta dobrih stvari, ali je isto tako udaljila ljude od emocije svojim ‘’djelima’’. U savremenoj umjetnosti, djelo koje nastaje je svrha samom sebi i tu je čovjek u startu izostavljen
I dok je muzika za široke mase, slikarstvo je i dalje na neki način elitistički vid umjetnosti, jer mnogi će otići na koncert makar jednom, ali na izložbu ne. Koliko su i sami umjetnici krivi što je umjetnost danas tu gdje jeste i što je umjesto za široke narodne mase i dalje “samo za odabrane”?
Ako vi već godinama nudite priču koja nema jasno i konkretno utemeljenje na samom djelu, onda ste kao umjetnik apsolutno krivi jer publika ne želi da od njih pravite budale. Savremena umjetnost je donijela sa sobom dosta dobrih stvari, ali je isto tako udaljila ljude od emocije svojim ‘’djelima’’. U savremenoj umjetnosti, djelo koje nastaje je svrha samom sebi i tu je čovjek u startu izostavljen. Vrlo često ono ne komunicira sa posmatračem ili slušaocem već se samo od sebe događa u nekakvom čudnom prostoru, a to daje prostora kritičarima koji se kriju iza autoriteta (češće zvanjem a ne znanjem) da o djelu raspredaju nebuloze, pa je prosječnom čovjeku često lakše da ode na koncert gole pjevaljke nego npr. u neku galeriju. Ljudi se ne uče o kulturi i umjetnosti objašnjavanjem već direktnim kontaktom sa djelima koja će u njima probuditi neka osjećanja, jer samo na taj način djelo može biti umjetničko.
Koliko će Vas slikarstvo “odvući” i može li Vas uopšte išta odvući od muzike? Ima li nešto na čemu sad radite?
Muzika je moj svijet, a slikarstvo izlet i šetnja u prirodu po lijepom danu. Najveći dio svog vremena provodim u muzici pišući trenutno za nastavak serije ‘’Krunska 11’’ u produkciji Zillion filma, Lazara Ristovskog sa kojim evo već drugu godinu uspješno i lijepo sarađujem. U septembru prošle godine sam izveo na Novosadskom filharmonijom novo djelo, a nadam se da ću imati mogućnosti da i ove godine ponovo napravim koncert. Zahvalan sam i zadovoljan jer mogu da živim i radim ono što volim.
Bonus video:
