Možemo s pravom zaključiti da filozofija na neki način izvire iz pjesništva. Složeni odnos filozofije i književnosti u antičkom periodu, svjedočanstvo je da su prvi filozofi bili prerušeni pjesnici ili da su u ovom periodu pjesnici prikriveni filozofi. Time dolazimo do važnog pitanja: da li uopšte postoji proza koja nema metafizičku težnju za beskonačnim? Što je korijen metafizičkog pjesništava, ako ne čežnja za vječnošću. Umjetnost nije samo techne, zanatsko oblikovanje prema kanonima umjetničkog stvaranja, već kreacija, ex nihilo, nečeg novog, što prije ovog čina nije postojalo ni u jednoj formi, ni realno ni idealno. Filozofski tekst, prije svega je nastojanje da se logično odgovori u pojmovima, služeći se argumentima i dokazima. Zato je književnost više slika i imaginacija, fantazija i mašta, spiritualnost koja se služi mitom i simbolom u virtuelnom vremenu i prostoru. U bitnom smislu umjetnost je atemporalna. Sa Dostojevskim, Kamijem, Borhesom, moderna književnost postala je metafizička, baš kao što je sa Kjerkegorom, Jaspesom metafizika postala književna. Naročito približavanje književnosti i filozofije postalo je vidljivo u fenomenologiji i egzistencijalizmu. Vidimo da je književnost postala egzistencijalistička sa Dostojevskim. Zapadnoevropski roman, proza od Servantesa do Kafke, je pretresanje ljudskog stanja u svijetu iz koga je Bog odsutan ili se ozbiljno dovodi u pitanje. Književnost je postala velika priča o čovjeku, antropologija. Poetsko svjedočenje o čovjeku i njegovoj sudbini. Platon koristi mit da bi plastično objasnio svoju filozofiju, a pjesnici poput Hesioda i Homera, Njegoša i Dantea pišu zbog sjećanja na prvobitno bratstvo sa bogovima u idealnom Platonovom smislu.
Čovjek i svijet, dvojstvo sa težnjom za jednim. Nisu li filozofija, umjetnost i mit potraga za izgubljenim jedinstvom, način da damo smisao svijetu? Čovjek se osjeća pozvan da oimeni svijet i svoje mjesto u “unutarsvjetovnosti“ svijeta. U njemu progovara kako bi Levinas kazao - žudnja za beskonačnim. Ili kako je to kod Platona - ljubav prema ljepoti je ljubav prema istini. Zato što je “unutarsvjetski“ (Da sein) “Da“ znači ovdje, tu, u to vrijeme, “sein“ znači biti ili postojati, pa je čovjek u hajdegerovskom značenju tu-bitak. Prema ovom, čovjek je privilegovan zato što je slobodan od kauzaliteta prirode. On je homo ludens, onaj koji se igra. Šiler piše: “Čovjek je čovjek samo kad se igra“. Eugen Fink kaže slično: “Čovjek je homo ludens, onaj koji se igra“. Zato odnos mišljenja i pjevanja možemo označiti kao odnos misaonog i stvaralačkog. Umjetnik vidi formu, ideju, kreativnost a ne samo interesnost. Nagon za igrom nigdje nije tako vidljiv kao u umjetnosti, zato što se čovjek od pukog postojanja (Da sein) realizuje kao slobodno bivstvovanje. U umjetnosti se krije velika tajna bezinteresnosti. Moć da se opiše postojanje ne samo kakvo je ono u realnosti, unutar svjetskog postojanja, već da se uzdigne na viši nivo, do istine sopstvenog bića. Iz tih razloga umjetnost kao bezinteresna igra, nije lišena istorijskog i društvenog, filozofskog i duhovnog značenja.
Zašto pišemo? Šta je knjiga i kakav je smisao jezika u filozofiji književnosti? Na šta se odnose njihovi odgovori, na koju regiju postojanja? Da li se u romaneskim fikcijama dobijaju rješenja, odgoneta velika tajna života, otkriva njegov dublji smisao? Kako se estetsko, etičko i religiozno iskustvo prožimaju u umjetnosti, njenim slikama i metaforama, simbolima i predstavama u kojima se pro-izvodi umjetničko djelo? Kao čisti duh, um, svijest, čovjek kroz umjetnost i filozofiju zapravo nastoji da istraži Platonov univerzum ideja. Umjetnost pušta da izvire istina. Ili kako Hajdeger smatra, umjetnost je jedan istaknuti način kako istina postaje bivstvujuća. I to ne samo u Hegelovom značenju kraja umjetnosti kao optimalnog ospoljenja apsolutnog duha u formi klasičnog evropskog stvaralaštva, već u dubinskom shvatanju da je umjetnost u svojoj biti izvor, a pjesništvo stavljanje istine u djelo ili očulotvorenje istine u formi prijemčivoj za naše čulno shvatanje. Time se ukazuje da se istina uspostavlja na fonu vidljivosti, postaje čulno opipljiva, bivstvujuća.
Umjetnost je istorijska i istovremeno aistorijska, u vremenu i bezvremena, čežnja čovjeka ka istini bića. Mada je još Platon isticao da je umjetnost laž bića, njenu istinitost čuva njena potraga za otkrivenošću, prisutnošću. Ili izlaženje istine na svjetlost dana i skrivenosti kroz ljepotu i igru. Umjetnost je samootktivanje. Svijet uzdignut na tron samosvijesti, svjesnost da svijet treba uzvisiti u svijet duha.
Odlučićemo se, dakako za jedan koncept umjetnosti, koji smisao djela vidi u transcendenciji. Hindusi, Kinezi, dijelom i Grci, biblijski narodi, na početku civilizacije pisana djela shvataju kao svetinju. Intelektualno vrelo, potiče od logosa, kao onog prvobitnog prvouma. Priroda logosa nije fizička već metafizička. Istinsko značenje pjesništva je u njegovoj sprezi sa logosom. Na pitanje ko govori? - u velikom pjesništvu odgovaramo: Logos govori, misterija stvaranja razrješava se logosnim opredmećenjem u stvarovitosti djela. Logos je od odsutnosti postao prisutnost. Boginja Filija (prijateljstva) prema mudrosti u filozofiji je postala inspiracija logosom u pjesništvu. Zato je pjesništvo ne manje filozofično od proznog filozofskog zapisa.
U modernoj filozofiji Mišel Montenj piše Oglede, da bi svojom nepogrešivom intuicijom u jednom gotovo književno - esejističkom žanru tragao za prvobitnim jednim. Niče piše “Zaratustru“ da bi nam književnim jezikom dočarao viziji novog proroka. Kjerkegor u svom “Dnevniku zavodnika“ koristi ironijski govor, da bi pojačao dejstvo svog intelektualnog shvatanja estetskog stadijuma egzistencije. Sa ciljem da se istina kao neiskrivenost (aletheia) pokaže u svojoj otvorenosti; Prema tome, bez umjetnosti i filozofije istina ne bi bila pikazana u vidljivosti djela kao njena metafizička prisutnost.
Kant piše u “Kritici moći suđenja“: “Umjetnost je takav način predstavljanja, koji je sam za sebe svrhovit, i koji mada je bez svrhe, ipak unapređuje kulturu duševnih moći radi društvenog opštenja“. Iz toga zaključujemo da je estetski sud bez interesa, sam sebi cilj. Lijepo je ono što nam se dopada bez interesa, pa je u sudu ukusa čovjek prevazišao logiku prirode i nužnosti. Veza forme i materije, slobode i nužnosti, čulnosti i umnosti, posredstvom umjetničke djelatnosti uzdiže se do istine postojanja. Ne zaboravimo na obrazovni karakter umjetnosti o čemu je govorio Aristotel. Katarza, dejstvo, umjetnički doživljaj nije puki efekat, već konstitutivni dio tragedije. Za razliku od Platonovih stavova u državi, Aristotel je imao duboko povjerenje u odgojnu funkciju umjetnosti za vaspitanje našeg karaktera. U Periklovo doba, u vrijeme velikih Dionizija, tragičnim izvedbama prisustvuju svi građani, pa je tragedija istovremeno bila dio izmišljenog političkog i etičkog djelovanja. Umjetnost preobražava. Ona nije neutralna u odnosu na oplemenjivanje naših emocija, cjelovitije izgrađivanje ličnosti. Ukoliko književni tekst ne domašuje do univerzalnog smisla,filozofskih problema, utoliko je njegovo značenje površno i trivijalno. Ukoliko umjetnik ne koristi filozofske, religijske, kulturološke simbole, utoliko je njegovo djelo siromašno smislom. U našem vremenu o tome piše Umberto Eko u svojoj čuvenoj “Istoriji lepote“. Umjetnost je popstala spektakl, događaj, techne bez poiesisa, forma bez suštine, a time i bez većeg značaja za duhovno oblikovanje ličnosti. Na neki načoin prisustvujemo vremenu u kome je umjetnost postala umjetnost bez umjetnosti.
Da sažmemo, značaj filozofskog diskursa je racionalni odgovor na ključna pitanja postojanja. Smisao umjetnosti je vezuelizacija istine života u različitim i maštovitim predstavama i simbolima. Filozofija koristi pojam i intelektualne procedure uma, umjetnost, stvaralački um i uobrazilju, asocijacije i metafore. Ukršranjem filozofskog i umjetničkog jezika u praktičnom značenju rezultiralo je nekim od najznačajnijih filozofskih i književnioh djela čovječanstva. No, kako se filozofija obraća umnom dijelu ličnosti i onim umnim, a oni su uvijek manjina, djelovanje književnog teksta koji se obraća cjelovitije ličnosti, njenom intelektu, emocijama i raspoloženjima, ima veću prijemčivost odnosno širi auditorijum. Suštinski, filozofija podstiče naše saznajne moći, umjetnost uzdiže naše shvatanje života. Istina u umjetnosti i istina u filozofiji se razlikuju po formi, utoliko što je u prvom slučaju riječ o istini koja se uspostavlja svijetom djela, a u drugom slučaju istina je relacija među pojmovima.
Suštinski, riječ je o razlikama u formi, utoliko što je ono umjetničko u umjetnosti njena specifična estetska vrijednost, dok ono što je filozofsko u filozofiji jeste saznajna kategorija. Umjetnost djeluje formom, koja je istovremeno neodvojiva od sadržaja kako je to tvrdio Hanslik u pogledu muzike. Ili organizacija književnog teksta, njegova imanentna struktura neodvojiva je od njegovih duhovnih i estetskih značenja. U tom pogledu, filozofski tekst ima veću slobodu promjene unutrašnje strukture teksta a da se pritom ne naruši njegova misaonost i refleksivnost. Insistiranjem na formalnim karakteristikama umjetničkog djela ukazujemo na bitnu neodvojivost forme i sadržine, jezičkog izraza i smisla. Poremetite bilo koji slijed riječi u jednom književnom djelu i izgubiće se njegov estetski učinak. Prema tome, jezička organizacija i stil presudniji su za estetsku vrijednost umjetničkog djela, dok je za filozofski tekst važnija njegova ligičnost i konzistentnost. Filozofska djela ne pretenduju na estetsko dejstvo, osim ako nije riječ o djelima književno - filozofskog karaktera, dok književni tekst uvijek uključuje primalački akt i estetski doživljaj.
Primat forme, temeljimo na Kantovom estetičkom formalizmu, prema čijim stavovima je forma svrhovitosti neizrecivi nadčulni supstrat koji u našoj duši vrši kultivisanje moralne dimenzije. Od suda ukusa dolazimo do morala. Čovjek nedotaknut estetskom kulturom je ne-civilizivan, pa je u biti umjetnosti oblikovanje ljudske prirode. Prosec civilizovanja ljudskog bića kao proces njegovog izobražavanja, duhovnog i moralnog, moguć je kao put kojim se transformiše čulnost u duhovnost.
Međutim, umjetnost u našem dobu izgubila je auru duhovnosti, kako o tome piše Benjamin. Osim toga, mješavina žanrova književnih i vanknjiževnih kroz multimedijalne forme postala je izazov našeg vremena. Jedan broj umjetnika se multimedijalno izražava, pa je dominantna osobina savremene umjetnosti miješanje žanrova i stilova.
No, značaj filozofije i duhovnih disciplina, kao uporište humanističkog impulsa u filozofiji i književnosti, ipak se ne može temeljnije osporavati. Čak i umjetnost koja gubi svoj transcendentni smisao ne može opovrgnuti tezu o esencijalnom značenju humanizma. Upravo svojom prazninom, ljepotom spektakla svjedoči o dubljim poremećajima vremena u kojem živimo. Umjetnost kao ogoljena čulnost, vizuelnost postala je znak bez značenja, svjedočanstvo ravnodušnosti pred smislom. Tako preostaje da estetičko stanovište ponovo rekonstruišemo u temeljniju filozofsku teoriju estetske kulture. U potrazi za vrhovnim estetičkim formama, umjetnost treba ponovo da pronađe svoju suštinu, transformišući čulnost u natčulno iskustvo. Baš kao što filozofija kao estetika treba da se bavi ispitivanjem ovih vrhunskih formi umjetnposti. U poznatoj priči “Megalos mastoras“ Borislava Pekića, pisac je obrazložio stanovište o formi umjetničkog kojom se transformiše materijalni princip u svrhovitost, bremenitu estetskim smislom. Tako je uzrok umjetničkog - sama oduhovljena forma kojom se potencijalitet materijalnog uzroka posredstvom foprmalnog uzroka, svrhovito pojavljuje u vidu umjetničkog djela.
Da sažmemo, smatramo da u krajnjem istinska materija književnosti nije inspiracija, već filozofsko mišljenje i kontemplacija. Osloboditi književnost od duha filozofije, svesti je samo na tekst, strukturu, oganizaciju kako je to u brojnim strukturalističkim i poststrukturalističkim poetikama, znači redukovati njene mogućnosti, umanjiti njeno dejstvo na svijest posmatrača, na uspostavljanje duhovnosti u sopstvenoj savremenosti. Ne sa ciljem da se književnost potčini filozofiji, već da svojim jezikom ostvari u realnosti filozofske odnosno egzistencijalne istine. U tome vidimo, veliku misiju književnosti, da na estetski upečatljiv način ispriča veliku priču o čovjeku. A to svakako nije moguće bez refleksivnog promišljanja i spiritualnog zahvatanja u bitna pitanja života. Konceptualizujući ideju književnosti kao mjesta istine, ovoploćene umjetničkim dijelom ukazujemo da se u ovom aspektu nalaze u najbitnijem estetske vrijednosti, njena neprolazna vrijednost, podloga za produbljeno estetsko prosuđivanje. Naravno, onaj humanistički zadatak koji čini sam smisao umjetničkog djela. Prema tome, filozofske ideje neophodne su velikoj umjetnosti, kako bi na suštinski način odgovarila na važna egzistencijalna pitanja.
Bonus video:
