(Uz treće, dopunjeno izdanje Razgovora u Parizu Branke Bogavac Le Comte; Kulturni centar Bar, 2016)
„Gospodine Borhes, kada su Vam predavali italijansku svjetsku nagradu „Cino del Duca“ koju ste primili u Parizu, Žan d’Ormeson, član Francuske akademije, Vas je pozdravio ovim riječima: „Ko je Borhes? Najslavniji, najznamenitiji, univerzalno najpoznatiji među metafizičkim i poetskim tajnama. Vi niste samo sfinga današnje literature - VI STE ŽIVI MIT... čije knjige gutaju u tišini desetine hiljada obožavalaca po cijelom svijetu. Homer je bio veliki pjesnik - Borhes takođe. Vi ste jedan od najvećih, ako ne i največi pjesnik ovoga doba.“
Ovo prvo obraćanje Branke Bogavac Horheu Luisu Borhesu, koji je „veliki kao Homer“, a što je konstatacija izrečena u svečanom trenutku sa važne akademske adrese koju personifikuje Jean Bruno Wladimir François de Paule Le Fèvre d'Ormesson - otvara jedan antologijski intervju, u nizu izuzetno značajnih koje su zabilježili pero i magnetofonska traka, a sačuvala privatna arhiva Branke Bogavac Le Comte - i istovremeno uvodi čitaoca u vrijedno dokumentarno-književno-publicističko djelo Razgovori u Parizu, čiji uspjeh nesumnjivo ovjerava i fakat da je knjiga doživjela čak treće, sada dopunjeno izdanje. Kada je riječ o znamenitom d’Ormesonu i njegovom slovu koje je inspirisalo početak ovog razgovora, ustvrdićemo da ono dodiruje samu suštinu fenomena zvanog Horhe Luis Borhes. Brojne asocijacije se množe i opravdavaju povučenu paralelu, a počinju i završavaju se signifikantnom sintagmom „slijepi pjesnik“ i pojmovnom relacijom sljepilo - slava - poezija. Uostalom, d’Ormeson je izgovorio ključni pojam u rečenici: „Vi ste živi mit.“
Na pitanje intervjuera koliko je „najveći pjesnik u ovom vremenu“ morao da uloži, kakvu žrtvu da podnese kako bi zaslužio ove riječi, Borhes jednostavno kaže: „Žan d’Ormeson pretjeruje.“
Razoružavajuća prirodnost ovog iskaza čini da uzvišeni registar govora o velikoj poeziji ustupi mjesto najjednostavnijoj formi ljudskog razgovora - ali bez izgleda na običnost, jer sagovornik nije neko običan. Izjavljuje kako ne voli da piše „barokno“. Pa ipak, čitalac se sve vrijeme pita - ima li zagonetnijeg, tajanstvenijeg pisca, ima li teksta sa bogatijim značenjima - kojem s pravom pripada određenje „magični realizam“ - a da proizilazi iz tako „jednostavne“ sintakse i tako „obične“ leksike. Priznaje da je u životu čitao samo ono što voli, a na opasku intervjuera da je bio i univerzitetski profesor, odgovara: „Ja sam predavao ljubav prema literaturi.“ Veličina Borhesova nalazi potvrdu u svakom segmentu intervjua, ali isto se može, sa druge tačke gledišta, ustvrditi i kada je riječ o onome (ili - onoj; u nastavku riječi kongruiraju sa sintaksičkim članom ispred zagrade - Branka se neće ljutiti) ko razgovor vodi, čuva mu osnovnu nit i oblikuje intervju, i to ne kao novinarsku nego kao književno-dokumentarnu vrstu.
Ovdje se radi o pravoj literarnoj vrsti (Dokumentarliteratur), „ozvaničenoj“ u teoriji književnosti, vrlo aktuelnoj posljednjih decenija i (naročito) godina. Po neusiljenosti i koheziji kojom zrači svaki intervju, bogatstvu ideja koje se tiču literature i poetičkih kategorija uopšte, ovi sabrani razgovori s pravom su doveli do knjige, do forme teksta koja je po nekim osobinama zaista bliža poetskom nego publicističkom stilu.
Knjiga Razgovori u Parizu (treće, dopunjeno izdanje) objavljena je 2016. godine i obuhvata intervjue sa književnim velikanima. Pored Borhesa, tu su još Klod Simon, Česlav Miloš, Milan Kundera, Ežen Jonesko, Emil Sioran, Nadin Gordimer, Umberto Eko, Mario Vargas Ljosa, Horhe Amado, Ismail Kadare, Margerit Dira, Orhan Pamuk, Pol Oster, Gao Singđijan, Adonis, Filip Begbede...
Nalazimo odlično stilizovane dijaloške tekstove, osmišljene razgovore koje intervjuer oblikuje i usmjerava pravim pitanjima, citatima i zapažanjima.
Međutim, ono što je posebno važno istači jeste upravo razlika u odnosu na prvo izdanje ove knjige. Razgovori u Parizu iz 2016. godine dopunjeni su intervjuima sa crnogorskim piscima. Zanimljivi su i nadasve potrebni upravo ovi razgovori, jer stavljaju značajne savremene crnogorske pisce u kontekst svjeske književnosti, i to one vrhunske, velike literature našeg vremena.
Treba istaći da je Branka Bogavac sa jednakim entuzijazmom radila za svoju Crnu Goru i na taj način što je u oblasti kulture uspostavljala prijateljske veze i sa drugim zemljama i narodima, o čemu svjedoči i njen sagovornik, bosanski i hrvatski intelektualac i višestruko darovit stvaralac - Predrag Matvejević. Ovo je posljednji Brankin intervju sa Matvejevićem, u kojem on kaže:
„Drago mi je kad vidim da smo ovako i na isti način razgovarali prije deset, dvadeset godina, te da jednako razgovaramo danas. Vjerujem da nismo jedini Južni Slaveni koji tako mislimo, da je tako bolje nego okretati glavu jedno od drugog. Ima ih još dosta, bez obzira što nisu u istoj državi, koji su kadri prići jedni drugima kao braća!“
Najzad, cjelokupno stvaralaštvo Branke Bogavac Le Comte predstavlja trajni doprinos kulturi Crne Gore, ujedno njenoj velikoj afirmaciji u Evropi i svijetu. Branka Bogavac je mnogo puta dokazala iskreni patriotizam prema rodnoj Crnoj Gori i podarila joj djelo trajne vrijednosti - bogati publicistički ali i književnoumjetnički opus u žanru intervjua i književne esejistike. Dakle, modernu žanrovsku formu eseja, prikaza i intervjua, onu koja posjeduje i umjetnički kvalitet te stoga i slovi kao književnost - prepoznajemo u autorskom djelu Bogavac Le Comte, koja je ove godine ponovo predložena za najveće crnogorsko državno priznanje - Trinaestojulsku nagradu.
Godine 2013. njena druga domovina, Francuska, ukazala je Crnogorki Branki Bogavac izuzetnu čast dodjeljujući joj veliko priznanje - Orden Viteza umjetnosti i književnosti. Prava je prilika da država Crna Gora na dostojan način odgovori na francuski orden.
Bonus video:
