Nije kolonijalizam, kako smo učili u svojim gimnazijskim udžbenicima, najviši stadij kapitalističkog poretka. Niti je postindustrijsko društvo predvorje pravog pakla, informatičkog odsustva čovjeka. Nego ovaj živući, neprestani, iz-samog-sebe beskrajno generičan novi-stari nacionalizam.
Ne prestaje postojati u novijoj povijesti baš nekako od građanskih revolucija. Možda i prije engleske, u nešto starijoj nizozemskoj revoluciji. Dopuštam analogiju i istodobnost s vjerskim novim, s Reformacijom. Najprije u njemačkom, anglosaksonskom i flamanskom protestantizmu koji mijenja crkvu. Suštinski ne i vjeru građanina.
Nastavlja se u Evropi duhom revolucije društva i r/evolucijom Crkve. S francuskom napoleonskom prvotno univerzalističkom pohvalom građaninu. I reinstalira u gotovo svakoj od pogubnih četrdesetih ili sedamdesetih godina XIX ili XX stoljeća.
Difamiran jednom svjetskim ratovima, najprije Velikim pa potom i Drugim, tragičkim ishodom i porazom u Španiji 1936. internacionalizam će postati naizgled paradoksalno, janusovsko lice, izvrnuta posuda sage o ljudskoj slobodi, jednakosti, bratstvu ili pravu. S pojavom fašizma i nacionalsocijalizma, početkom 20ih i 30ih godina XX stoljeća u novim velikim silama Evrope, Italiji i Njemačkoj, stvorit će nepojmljive drastične historijske posljedice.
Aristotel je shvaćajući bit povijesti naznačio: Nitko ne može učiniti nepostojećim ono što se dogodilo. Rekli bismo danas, ne mogu se nijekati činjenice evidentnog zla koje su fanatizmi svih fela i vjera učinili u novijoj povijesti, ili čine našoj suvremenosti.
Imperijalizam je politikom globalizacije dobio prividno mekše i umivenije lice. Ne zavaravajmo se, saga o globalnoj povezanosti samo je provincijska zamka da se zaštiti vlastito dvorište od novih barbara. Odrediti druge barbarima znači najprije govoriti s pozicije patricijske, građanske ili nacionalne stvarne ili samozvane elite. Dalje, to znači i pretpostavljati i uvjeravati druge da postoje ne-barbari. Bili oni kasni Rimljani, rani kršćani ili novi križari. Ovisno o tome s koje strane granice, točke gledišta ili djelovanja govorite. Ideološka pozicija primijetili ste, nerijetko je povezana s dubinom džepa ili količinom osobnih dokumenata.Onako kako je J. P. Sartre govorio o slobodi. Da se osjeća slobodan samo s par tisuća franaka i putovnicom u džepu.
Rijetko se suvremeni intelektualci Zapada i Istoka pitaju zašto i gotovo neprekidno, više od jednog stoljeća traju svjetski ratovi. Je li samo riječ o nevoljama s instalacijom trećeg staleža, kad je srednja klasa u evropskom potkontinentu bila nešto brojnija nakon građanskih revolucija.
Ili se počela uzburkavati nakon otkrića Indija, odnosno Amerika? Dakle, ovaj svem svijetu tako omiljeni euro-mediteranski prostor, postaje ne samo polje studija arheologije, antropologije, povijesti i umjetnosti, prostor iskopavanja i istraživanja.
On je poodavno jedno opće mjesto žudnje za novim prostorima. I ranim arapskim osvajanjima Španjolske, i s Karlom Velikim i njegovom protoidejom o Velikoj i ujedinjenoj državi. Danas to shvaćamo kao potrebu za jedinstvenom i velikom evropskom kršćanskom državom.
Je li ovaj kralj htio vidjeti svoje zemaljsko kraljevstvo do Konstantinopolisa, ili još dalje, kao njegovi drevni mediteranski prethodnici?
Imamo li prava govoriti o nacionalizmu već tada, kad ideja ujedinjavanja nije drugo nego izgovor za osvajačke, krvave ratove protiv onih koje je dotad samo helenizam zvao barbarima, jer njihov jezik, jednostavno, nije razumio?
Ili će baš jezična praksa jedinstvenoga obvezujućega propisanoga u svim provincijama jezika, biti najjače “kulturno” oružje Rimljanima, Grcima, Hebrejima, da ne idemo dalje i u dublje, ka starijim iskustvima jezične i književne tradicije?
Nije li Petar Veliki, na istočnoj strani Evrope, utemeljivši svoj grad postavio temelje novoj, tzv. modernoj Rusiji? Znatno udaljenoj od Moskve i Kijeva, starih prijestolnica? Otad se ne govori o Rusiji matici slavenstva, o kojoj su i rani Križanić i noviji Krleža sanjali svoje političke utopije?
Grk nije o sebi mislio kao o čovjeku Helade. Bio je građanin ili rob, filozof ili retor, ribar ili vinar, ratar ili graditelj. Periklov ili Aleksandrov vojnik. Bio on prethodno i Aristotelov učenik. Trčao je svoje svoje maratone, žrtvovao bogovima vatru ili jarčeve glave, povaljivao hetere ili dvorkinje. I tkao s mnogim pjesnicima epove ili tragedije.
Nije dočekao svoje barbare s odvratnošću presitih, kao Rimljanin; naprotiv, širio je svoj koine ili dimiotiki cijelim Jugom potkontinenta, zavidno širokog balkanskog ili prednjeazijskog, italskog ili sicilskog...
Tamjan cvjeta i zanosnije miriše u Smirni, na Cipru ili Tormini nego sjevernije. Do engleskih pjevanja ili njemačkih arheoloških iskapanja, do francuskoga eskapizma, Grci i ne postoje nego u pjesmi, u rijetkim putopisima. Ili kao obezglavljene statue po metropolitanskim muzejima. I premda vremenski daleki Homer, Sofoklo ili Kavafis bliski su svojim smislom za uzvišeno. Ono je daleko od samilosti i uskrsnuća, uzačašća i okajavanja kršćanskih mistika.
Rimljani su slični suvremenoj civilizaciji i u načinu organiziranja velikog centralnog državnog poretka, Imperiuma, koji je navodno podjednako snažan u sekularnosti države i u mogućnostima potčinjavanja i držanja pod kontrolom drugih, manjih naroda.
Kruha, igara, rike, lavova, mesa i krvi, bakanalija i masovnosti, spektakla i monumentalnosti, to je ono što živimo svakodnevno, već od prvoga fin de sieclea, onoga s kraja XVII stoljeća, kad su napoleonske vatre upalile naizgled neminovnu vatru revolucija. I koje se sve do pariške Komune ne prestaju gasiti. I plamte i dalje sve do Velikog Oktobra, koji i nije drugo nego neodgodiva konzekvencija povijesnog nadolaska poniženih i uvrijeđenih. Oni će, dakle mi ćemo, kažu prvi komunari i socijalisti, dokinuti potrebu za nacionalnom državom.
Ipak, suzdržimo se egzaltacija. Nisu su li pucnji s Aurore i uspostava Weimarske republike gotovo istodobno i ujedno nehotična priprema za novi nadpovijesni nadolazak natčovjeka? Koji je započeo svojim italskim rimskim maršem 1922, nastavio se paljevinom Reichstaga 1933, a nesmiljenim se sredstvima i neznatnim unutarnjim preobrazbama čitavo stoljeće valja u potonjoj balkanskoj klaonici. Ili bliskoistočnim i srednjeistočnim ratovima opetuje skoro svakog, moramo li reći, arapskog proljeća?
Tri su internacionale, navodno, htjele ujediniti čovječanstvo. Da ga ujedini cinično stvaran i zbiljski Četvrti Reich kome smo suvremenici i protagonisti. Najprije svojim pervertiranim idejama o Drugome. Kojem navodno daruje ono što ovaj već ima. Ljudska svojstva. Pravo, zakone, jezik. Potom, potvrđuje se i ozbiljuje u neprekidnom nametanju ideje novoga poretka u novim kolonijalizmom pokorenoj Novoj Evropi.
Toj smo himeri ne samo protagonisti i svjedoci, i žrtve i proroci, i meso i duh. Kad su već tako ženerozno tzv. Velike sile nakon Prvoga rata dopustile nagli, ubrzani oporavak rekonvalescenata - gubitnika (uzmite samo Njemačku i Japan) jasnije nam je kako se mogao tako brzo - nakon samo dva desetljeća mira, od 1918. do 1939.- razmahati u svakom obliku mašinerije, od propagande, štampe do ratne industrije novi svjetski rat. Ekonomska kriza je bila samo isprika. Zapošljavanje tolikih nesretnika u njemačkoj industriji diljem Evrope, samo dobar trik. Da se smire duhovi ljevice. Poraz španjolskog građanskog rata, osvajanje etiopskih i abesinskih prostora od talijanskog imperijalizma, bili su uvertira u najgori genocid čovječanstva, II svjetski rat.
Desetljeće poslije njega smo rođeni mi, djeca cvijeća i svijeća. Djeca grobalja i masovki. Djeca koje ako i neće svoje očeve, hoće svoje pendreke, svoje stare režime s novim maskama demonkracija.
Bonus video:
