Možda bi Feras Fajad danas bio jedna od mnogobrojnih bezimenih žrtava rata u Siriji, da nije jedne činjenice koja je obilježila njegov život.
Fajad, reditelj dokumentarnih filmova odlučan je u namjeri da sirijskim žrtvama da imena, da ih približi zapadnom svijetu. Vjerovatno je to jedan od razloga zašto je njegov posljednji dokumentarni film “Last man in Allepo” (Posljednji ljudi u Alepu) osvojio ovogodišnji Sundens film festival, dobivši nagradu za najbolji dokumentarni film. Priču o grupi hrabrih ljudi u Alepu pod opsadom, koji su se nazvali Bijelim kacigama, odlučnim u svakodnevnom spasavanju sugrađana biće u prilici da večerasu okviru UnderhillFesta, u vojnom objektu Zagorič u 22.30, pogleda podgorička filmska publika.
Nije Vam bilo lako da snimite ovaj film, ne samo zbog rata nego i zbog sugrađana. Rođeni ste u Alepu, u koji danas ne smijete da dođete?
Da. Tako je. Prije svega zbog protagonista koje pratimo. Jer da govorimo o normalnoj državi, sve što rade ljudi koje zovemo Bijelim kacigama, bio bi to normalni dio usluge jednog socijalno osviještenog društva. Usluga koju to društvo pruža sugrađanima.
Ali, ovdje ovi ljudi to čine iz osjećaja lične odgovornosti prema svom susjedu, riskirajući svoj život. Taj osjećaj odgovornosti navodi ih da zaštite i pomognu kad je potrebno. Od samih početaka rata u Siriji, ti ljudi su posmatrali kako sirijski režim počinje da baca bombe na civilna područja.
Tada, iz dana u dan, postaju grupa koja preuzima odgovornost da spasi koliko god može ljudi. Sve to kamerama su moji snimatelji i ja počeli da dokumentujemo, u želji da i sami shvatimo što ih tjera da to čine. Da svoje živote rizikuju, žrtvuju, da bi spasili živote drugih. Kada su im tuđi životi postali važniji od vlastitih? Ova su me pitanja vodila na početku snimanja filma jer su bila suprotnost svim zločinima koje sam vidio kao zatvornik Asadovog režima, i to samo zato što sam snimao film o slobodi govora u Siriji. Kada sam vidio zločine, skrivene iza zidina Asadovih zatvora, shvatio sam da ne smijem da odustanem od svog glasa. Od mogućnosti da učinim nešto. A kad sam vidio šta ovi ljudi rade, trčeći s mjesta na mjesto kako bi nekoga spasili, rizikujući svoje živote, shvatio sam značenje rata u Siriji. I tada sam odlučio - trčaću iza njih i pustiti da kamera sve to snimi. Kao i mnoge ratne priče, i ovdje niko izvan Sirije kao da ne želi da pomogne da rat prestane.
Ljudi svoj fokus prebace na velike teme, kao što su ISIL i Al kaida, jer to je opasno za njihov svijet. Opasno je i za Siriju. Ali, opasan je i Asadov režim. Kao što je opasno i svakodnevno rusko bombardovanje civilnih područja. Bez ikakvog razloga za ubijanje civila, osim rečenice da postoje znaci terorističkog kretanja u tim područjima.
A s kojim to rezultatom, od njihovog uključenja u rat 2015? Između 200 i 300.000 civila, koji su morali da napuste svoje domove.
U jednom od svojih intervjua rekli ste da su vaši sa svojim snimateljima krenuli tamo gdje je novinarstvo stalo u Siriji? Kolega koji je tada radio intervju s vama pitao Vas je smatrate li da su mediji zapravo ostavili vaše sunarodnike na cjedilu?
Zapravo, kada smo počeli sa snimanjem, nismo imali velike ciljeve. Nismo prvo htjeli da objašnjavamo zapadnom svijetu kako Sirijci ne žele po svom izboru da budu izbjeglice, da dolaze pred granice zapadnih država.
Pokušali smo da ispričamo priču o strašnim zločinima koji se događaju nad mojim sunarodnicima. To je bio cilj mojih hrabrih snimatelja, i mene kao reditelja. Mediji su u toj temi stali na granici na kojoj moraju da ostanu. Mi smo krenuli dalje, filmom koji to može da uradi. Tek onda se nametnulo pitanje o tome zašto Sirijci napuštaju svoju zemlju.
Sve strahote koje naše kamere bilježe istina su, i zbog toga oni napuštaju svoje gradove. Zločin protiv čovječnosti, zločin protiv međunarodnih zakona, to se događa u Siriji. Na to smo željeli da upozorimo, nadajući se stvaranju saveza, zakona koji će nas zaštititi. Sve smo to vidjeli kroz naše protagoniste, Kaleda i Mahmuda. Kroz njihove priče vidite značenje životnih odluka u ratnom okruženju. I njihovih posljedica. Rizika za vas, vašu porodicu. Djecu. Budući da je ovo usamljena, lična stvar, izuzetno je važno da smo to uspjeli da zabilježimo svojim kamerama.
Trenuci kada smo bacali kamere i pružali pomoć
Pitanje etičnosti u stvaranju ovakvog filma takođe je izuzetno važno. Kada kamera mora da stane, kada reditelj, snimatelj staje sa snimanjem, i takođe pomaže? Šta zapravo treba snimiti, a šta u završnici u montaži ostaviti da publika vidi?
To je pitanje vrlo važno, i o njemu sam kontinuirano raspravljao sa svojim snimateljima. Jer uvjereni smo da je čovječnost važnija od bilo kakvog snimka. Brojni su snimci od kojih smo odustajali, zbog opasnosti uprkos hrabrosti mojih snimatelja, ili zbog te humanosti. To su trenuci kad smo znali da bacimo kamere koje nismo kasnije imali, i pomagali. Jer to su i naši sunarodnici, to je i naša zemlja, a mi smo ljudi koji vole svoju zemlju. U takvoj situaciji, ako vidite da neko treba vašu pomoć, tu kameru, dakle, bacate i trčite prema osobi koja treba vašu pomoć. Jednostavno, ljudi smo, nismo mašine. Nije to bilo lako, jer zamislite kako je snimatelju kad snima djecu u trenutku dok umiru. A vaš ga protagonist drži u tom trenutku ispred vaše kamere? Jeste li učinili nemoralnu stvar ili ljudsku stvar?
Umjetnik kojeg su dugo mučili
Feras Fajad je sirijski filmaš i dobitnik brojnih nagrada. Prije dokumentarca o Alepu režirao je i montirao nekoliko filmova, što dokumentarnih, što fikciju. Film “Zadnji ljudi u Alepu” premijeru je imao ove godine na festivalu u Sandensu i odmah je osvojio nagradu žirija. Film prati dvojicu pripadnika Bijelih kaciga, kako se nazivaju ljudi koji rade u sirijskoj civilnoj zaštiti, dok lutaju devastiranim gradom i spašavaju živote. Kako je sam objasnio u brojnim intervjuima stranim medijima, dvaput je uhapšen na početku rata u Siriji, u decembru 2011. godine, nakon što je pokušao da snimi građanske nemire i proteste. Priznao je da su ga mjesecima nasilno mučili, te da su mu rekli da će biti dvostruko duže u zatvoru jer je filmaš.
Tražili su ga da im prizna da je špijun strane zemlje jer su znali da je studirao u Evropi. Nakon što je protjeran iz Sirije, primao je prijetnje da će ga ubiti i ponovno uhapsiti ako se vrati, a isto se dogodilo članovima njegove porodice. U jednom je intervjuu Fajad rekao kako se nada da će njegov dokumentarni film jednog dana poslužiti kao dokument pomoću kojeg će kazniti ratne zločince u Siriji.
Bonus video:
