Estetika je filozofska disciplina koja ispituje lijepo ili vrijednosti u umjetnosti. Aesthetis znači opažajnost ili čulnost. Kao nauka se konstituiše kod Baumgartena (1762) koji je prvi upotrijebio termin estetika u značenju čulna spoznaja.
Od Platona i njegove metafizike lijepog do Aristotelove poetike i poimanja svjetlosti u estetici srednjeg vijeka do idealističke filozofije Kanta i Šelinga, zatim Hjuma, Šaftsberija i Hačesona koji uvode načelo ukusa u estetiku, ona se kao ozbiljno proučavanje umjetnosti razvijala u nekoliko ključnih pravaca u XX vijeku.
Tako su fenomenologija, teorija informacije, teorija recepcije, strukturalizam i poststrukturalizam, simbolička estetika dominantni odgovori moderne epohe koji nude različite ključeve za razumijevanje suštine umjetničkog.
Sudeći po Njegoševim pjesničkim idejama, njegova normativna estetika predstavlja zaokružen koncept zasnovan na njegovim temeljnim filozofskim stavovima. Za njega je stvaranje poiesis, ontološka zakonitost svijeta.
U "Luči" Bog kaže: "Ja sam jedan koji stvarat mogu / i koji sam svemogućstvom vjenčan". Za Njegoša tvoračka sila sadrži umjetnički impuls, pa je sam Bog kod njega zamišljen kao vrhunski umjetnik: "Svemogući na tron sjedijaše, tajanstvenom ukrašen porfirom / tvoritelnom zanjat poezijom / k prestolu mu svijetlome mirovi, / iz mračnoga carstva iznicahu". Vidimo da pjesnik zamišlja najviši oblik stvaranja kao poeziju, pa je za njega čitav svijet zamišljen kao poetsko djelo: "Što je skupa ovo svekoliko do opštega oca poeziju".
Za Njegoša Bog je mirosjatelj, mirodavac, on stvara mirobitije, održava lanac mirodržni, logos svijeta, jer je svemoguće slovo Stvoritelja u pjesničkom zanosu stvorilo postojeći svijet. Takvu ideju izlaže i u "Gorskom vijencu" u kome se vladika Danilo obraća riječima: "Bože dragi koji svem upravljaš / te mogućim zažižeš pogledom sva svijetla kola u prostoru / ti te knjigu držiš mirobitnu".
Tvorac je u neprekidnom stvaralačkom zanosu prosvetljenja svijeta, smislom, harmonijom i pravdom: "Ah, preblagi oče besmrtija - reče Bogu arhangel Mihail / besprestano tvoj um presvijetli / tvoritelnom blista poezijom".
Ako za Boga važi stih: "Što sveštenom mišlju plan bitnosti stvori / i reče mu budi i rodi se biće", onda je izvjesno da se njegova apsolutna moć pretače u vidljivi kosmos posredstvom stvaralačke energije. Njegoš zamišlja čitav svijet, gotovo u skladu sa Borhesovom projekcijom kosmosa kao Biblioteke odnosno knjige. On je vječno otvorena knjiga koja ima božanskog autora.
U pjesmi napisanoj u Trstu marta 1844. godine posvećenoj filozofu, astronomu i poeti "Radi čovjek sve što radit može" on kaže: "Ja sam predan sluga matere prirode / njezina je knjiga tajne punana / radi moga oka vječno otvorena". U "Luči" čitamo o čežnji pjesnikovoj da mu svod plavetni neba sveštenoga otkrije neizrecivu tajnu, ali je Velika knjiga otvorena da bi čovjek sa nje iščitao znake "prekomjernog ništavila svoga".
Ideja lijepog kod Njegoša je ontološki utemeljena: "Druga bješe prozračna ideja / izvajana na kristalni šator / svemoguća poezija Tvorca / okrunjena krunom tvorenija / sve krasote koje biće ima / um Tvorca sjajni bespredjelni / koje vidi u carstvu svjetlosti / po tom krunom bjehu okrunjena / na tom licu bjehu izražena / u sjajnosti svetog soročenstva."
Njegoš izlaže svoju metafiziku lijepog smatrajući da se sam čin stvaranja odvija prema konceptusu ideje ljepote koja je vječna, nestvorena i apsolutna. Prema ovom, sve što je stvoreno istovremeno je lijepo, dobro i istinito, posjeduje estetski i etički sklad. Sva duhovna bića uključujući i čovjeka posjeduju ljepotu kao "znak Višnjeg", pečat Božjeg stvaranja: "Na svakome licu angelskome / sovršenstvo blista Stvoritelja".
Iz tih razloga Njegoš uzima da je cijeli kosmos oduhovljen božanskom energijom, apsolutno savršen, lijep, matematički i geometrijski sređen, sadrži vizuelnu i auditivnu harmoniju. O tom neizrecivom iskustvu božanske ljepote kaže: "Pogledi se u prelesti tope, a jezik se od čudestva mrzne". U estetskom smislu kruna stvaranja predstavlja svesvjetlosnu harmoniju koja je opisana riječima: "Sad nas evo u carstvo svjetlosti / na valove tihe beskonačne".
Estetski doživljaj i božanski ukus zaslužni su za harmoniju i poredak kao što je demonski ukus uzrok mračnog carstva i estetike ružnog. Estetski doživljaj kod samog Tvorca vrhuni konačnim ishodom stvaranja kada će on sa besmrtnom dovoljnošću gledati sve stvari srećom okrunjene ili "Kad svi kraj zaplamte svetlošću / tad će miri i prostori strašni slatkoglasnom grmjet armonijom / vječne sreće i vječne ljubavi".
Njegoševa eshatološka vizija predstavlja svesvjetlosnu harmoniju, likovno sređenog kosmosa, muziku i melodiju u planetarnom sistemu u kome i sam Tvorac neopisivo uživa.
Opisujući sa nesamjerljivom poetskom i filozofskom snagom sistem vasionskog ustrojstva kaže: "Plan nebesa premudrost je vječna / svojom vještom rukom sočinila / svekolike nebesne ravnine pokrite su / cvjetnim livadama / maj vječito na njima caruje / boja cvijeća vječna i prozračna".
Usklađenost boja, oblika i formi, spiritualnog i duhovnog načina postojanja obiluje neposrednim doživljajem kosmičke ljepote: "Oko gore prestolodržeće / četiri su gore od almaza / previsoke u pravilnom redu / iz njih biju četiri fontane / sa živošću plamtećijeh luča".
Živost, pokretljivost u kosmičkom prostranstvu, ti savršeni smaragdni i zračni rubini, nebeske fontane iz kojih se izlivaju čestice svjetlosti, plamteće luče koje lete na sve strane predstavljaju jedan od najživopisnijih opisa vasionskog beskraja: "Čujem glase besmrtne muzike / i nebesnu njenu armoniju / glas njen moju dušu zabunjenu / božestvenim streca elektrizmom".
Trijumf duhovne energije kosmosa pokazuje se u muzici. Njegoš čuje melodiju kosmosa. Ona ga iznutra preoblikuje, preobražava. U pitagorejskom duhu on unutrašnjim sluhom čuje natčulnu harmoniju, njene božanstvene tonove.
Bonus video:
