Za poeziju nijesu potrebne noge, već krila, stihovi su Radinka Krulanovića, čija druga zbirka poezije “Riječi koje ne dajem olako” promovisana u Nikšiću.
Govoreći o knjizi doc. dr Drago Perović kazao je da je zbirka “krštena imenom koje se ne odvaja od autora, već ga zalaže kao svog jemca”.
“Pjesnik ono tihovano, kao i ono jezikom i životom iskivano, jemči uzdahom i izdahom svojih krilolikih pluća, svojim sjećanjem i osjećanjem. Ovako pjesničko samozalaganje poziva nas da se i mi okuražimo i da ni mi svoju riječ, o ovoj zbirci, ne damo olako”, kazao je Perović.
I nije tako olako dao svoje viđenje druge Krulanovićeve zbirke poezije. Ta “krilata riječ kojom se može letjeti” nije isto što i “biti izložen strijeljanju stava ili sam strijeljati stavom”, jer pjesnik je “više” od čovjeka.
“Poezija nije klinč, već gard, pjesnik ne hvata ono neuhvatljivo u grif i menegele, već mu otvara srce i dušu, daruje stan. Da nije tako poezija bi bila isto što i ideološka konstrukcija, naučna teorija ili tehnološka mreža, ropstvo. Poezija traži da pjesnik sebe raskrije slobodom, da izađe ispred svojih pjesama raširenih ruku, otvorenih dlanova, da samog sebe razvlasti svake ovozemaljske moći da bi, povratno, bio vlastan da bude samo svoj, vlastan nad svim i ispred svih”, poručio je Perović i analizirao četiri autopoetičke pjesme koje se nalaze u “Prologu” knjige.
Krulanović pjesmama “upozorava” čitaoce da ako ne uživaju u poeziji, onda ne moraju ni da je čitaju, da im za nju “nijesu potrebne noge već krila”, da je potrebno da poete “povremeno puste krv i suze”, da stihovima liječe i sebe i druge.
“Umjesto pomilovanja, ovaj pjesnik traži samo jedan jedini revoltirani dan za sve nas, ‘da možemo pisati po njemu ono što smijemo i ono što ne smijemo’. Tako uživanje u krilatoj poeziji izrasta u odu slobodi i onom što nije na površini, što nije svačije, svakidašnje, što je tajna čovjekovog uzlijetanja i pogleda iznad i preko sebe”, kazao je Perović.
Autor se zahvalio svima koji su mu pomogli da “riječi ne daje tako olako”, kazao da neke pjesme određuju put, a da su dvije pjesme dio njegovog puta - “Matija, Crnjanski i Sondermajer” i “Šetačima jezika srpskog”.
Promociju knjige organizovala je Matica srpska - Društvo članova u Crnoj Gori, izdavač pomenute zbirke. Program je vodila Branka Zečević, koja je ujedno govorila stihove, ali i otpjevala nekoliko pjesama, uz muzičku pratnju gitariste Đorđa Mikavice, a stihove je govorio i prof. Svetozar Ćiraković.
Neprihvatanje osrednjosti i prosječnosti
Profesor i književnik Janko Jelić kazao je da su Krulanovićeve pjesme u pomenutoj zbirci raznorodne, a da naslov, sa njegove tačke gledišta, implicira na tri odnosa - prema poeziji, riječi i sudbini pjesničkog ja. Krulanović je, smatra Jelić, samim naslovom sebe stavio na “ivicu krize”, istakao da od sebe i riječi traži najviše, da ne prihvata prosječnost, mediokritetsku svijest, osrednjost.
“Samo najviše i samo najbolje, i samo pravu poeziju. Ako on traži najviše od svoje poezije, onda on traži najviše i od onih koji čitaju tu poeziju i koji je tumače”, kazao je Jelić i dodao da ako pjesnik tako olako ne daje riječ, kako tek onda da on olako da sud o zbirci koja je promovisana.
Zato se osvrnuo na opšta mjesta u zbirci, poput motiva i dramskog sukoba. Prema njegovom mišljenju riječ je o motivima ljubavi i to prema ženi i rodu, ne rodoljublje, već prema posebnom pojmu roda, koji je Krulanović napravio.
Bonus video:
