Njegoš je bio pjesnik među vladarima, vladar među pjesnicima. Po svojstvima svoga uma, pjesničkom umijeću, smislom za filozofiju nadmašio je sve što je stvoreno u našoj kulturi. Svjestan da ga je Bog ukrasio i duhom i tijelom, duboko zahvalan na tim izvanrednim darovima.
Najviši je domet našeg jezika i pojmovnika, načina mišljenja, njegovo književno djelo gradi naš identitet, kulturu i duh. Naša je slika u vremenu bezvremena, vrijednost i izvor vrijednosti.
Njegoš je tvorac jezika, proširujući njegove horizonte novim sintagmama i jezičkim rješenjima, jezikom eliotovske zatomljene emocionalne i intelektualne snage. Njegova kreativna imaginacija služi se u istoj mjeri poetskim simbolima koliko i filozofskim idejama.
Petar II potiče iz osobene porodice Petrovića, duhovnika i pjesnika; Sedam Petrovića kao sedam na nebu Vlašića, ta najmoćnija balkanska dinastija od kojih svaki ponaosob i svi zajedno čudo sačinjavaju baš kao što Njegoš kaže za čovjeka da "sam sobom čudo sočinjava". Birajući Lovćen kao svoje posljednje utočište učinio je lovćensku kapu svetilištem, hramom u kome svetkujemo ime koje je postalo najvažnije uporište naše sveukupne duhovnosti.
Nema velikog imena južnoslovenske misli, književnosti, umjetnosti i kulture da nije upisano u Njegoševu književnu bilježnicu.
Njegošev jezik je simbolički jezik, sadrži osobene lekseme i neologizme, poetsku i književnu izražajnost, estetska, etička, politička i istorijska značenja, filozofske i teološke ideje. Proširio je naše pojmove i shvatanje svijeta, tragajući za tajnom mikrokosmosa i čovjeka, ali i za suštinom bića svijeta, prvog uzroka i stvaranja vasione, prostora i vremena, uma i volje, kauzaliteta. Njegoš je najizloženiji pjesnik u kulturnoj istoriji Crne Gore, stvorivši otvoreno djelo podesno za različite oblike tumačenja. Upisati se u njegovo djelo postala je duhovna privilegija.
Niti se može više na više od Njegoša niti se može niže na niže bez njega.
Namjera mi je da pokažem da je Njegoš evropski intelektualac, pojavom, konverzacijom, duhom i duhovnošću, duhovitošću i obrazovanjem, manirima i stilom, po porijeklu, plemstvu i dostojanstvu. Po pjesničkom talentu, filozofskim idejama, estetskom čulu i smislom za ljepotu. Da korespondira svojim ukupnim djelom uključujući sva tri velika spjeva i sedamdesetak epsko/lirskih pjesama sa evropskom književnom i filozofskom tradicijom. Slojevitost njegovog književnog umjetničkog djela, moguće je tumačiti fenomenološki u estetici, koju zastupaju Hartman i Ingarden, kako bi se na osnovu različitih unutrašnjih segmenata objasnila unutrašnja složena struktura.
U analizi Njegoševog kompleksnog književnog djela, u knjizi "Njegoševa filozofija čovjeka", objavljenoj 2017. godine u izdanju Biblioteke "Radosav Ljumović", proučavala sam njegovu antropologiju vezano za tri stadijuma postojanja - estetskom, etičkom i religioznom. Uvažavajući njegovu temeljnu filozofsku poziciju o dualizmu spiritualnog i materijalnog svijeta, idealnog i realnog, nebeskog i zemaljskog plana, kroz deset definicija o čovjeku nastojala sam da definišem Njegoševu dominantnu misaonu poziciju. Čovjek je mišljen kao mikrokosmos, tajna, umno biće, tragično biće, religiozno biće, estetsko i etičko, političko i istorijsko, sa temeljnim određenjem dvojstva ljudske prirode od kojih duhovnoj strani i duševnoj luči pripada božanstveno porijeklo i besmrtnost, a tjelesnom čovjekovom sastavu, zemne strasti i smrtnost.
U analizi Njegoševe estetike temeljno je njegovo shvatanje fenomena lijepog. Osnovni principi njegove estetičke teorije vezani su za kompleksno shvatanje pojmova ljepote. Lijepo je najvidljivija od svih vrijednosti kako o tome piše Platon u "Fedru", čime Njegoš slijedi platonistički koncept. Zatim lijepo budi eros duše kao u Gozbi prema saznanju istine vodeći je od posmatranja pojedinačnih ljepota do sagledavanja idealnih suština ili ideja. Osim toga, za Njegoša je estetski doživljaj identičan religioznom doživljaju, neposrednom duhovnom opažanju nadiskustvene stvarnosti, ličnom susretu čije svjedočanstvo imamo u "Luči mikrokozma". Ljepota je kao i za antičke mislioce: srazmjera, harmonija, proporcija, obuhvata istovremeno ono što je vidljivo i nevidljivo, dobrotu, pravdu i istinu. Njegoševa estetika istovremeno je njegova etika i religija. Pjesnik slijedi srednjevjekovnu estetiku izloženu u djelima svetog Tome Akvinskog, prema kome se svjetlost uzima kao najviši oblik spiritualne ljepote. Osim toga, Njegoševo obuhvatno poimanje ljepote moguće je proučavati sa stanovišta modernih estetičkih teorija, u prvom redu estetike recepcije kod Hansa Roberta Jausa, koji pomno ispituje zakonitosti estetskog doživljaja, kao i sa stanovišta Hajdegerove misli o umjetnosti po kome je ona mjesto na kome se uspostavlja istina.
Njegoševa misao o kategoriji lijepog integralno je dio njegove normativne i primijenjene estetike. Sadrži teorijske stavove vezane za proučavanje temeljnih estetičkih kategorija: stvaranje, umjetničko djelo i doživljaj, ispitivanje dva estetička akta, produkcionog i receptivnog. Takođe, sadrži i čitav katalog estetskih kategorija koje su uvijek date u svojim suprotnostima i protivvrijednostima, kao što su: lijepo - ružno, komično - tragično, svjetlost - tama. U svojoj primijenjenoj estetici kod Njegoša je vidno istaknuta njegova misao o poeziji i posvećenost odgonetanju tajne umjetnosti. Najzad, Njegoševo estetsko čulo svjedoči o njegovom urođenom i odnjegovanom estetskom ukusu, što se može veoma jasno pokazati na književnim djelima koja su služila kao njegova pjesnička inspiracija.
Bonus video:
