Roman Čedomira Ašanina “Klinika za alkoholičare” je zanimljiva i žanrovsko-motivski raznolika priča o doslovnom i metaforičkom putovanju junaka kroz prostore grijeha - od pada u alkoholizam do svih onih poroka u koje su ga uvodile društvene promjene, istorija i vlastita literarna praksa. Zbog toga se roman čita kao metafora opšteg pada društva u teške bolesti zavisnosti od ideologija, vladajuće politike, endemske poltronerije i jalovog čojkanja, od raznih oblika korupcije, počev od ekonomije do umjetnosti i zabave. Na sličan način treba razumjeti i metafizičko osjećanje stida koji razdire junaka nakon posljednjeg i najstrašnijeg opijanja, poslije kojeg će konačno pristati na liječenje. Na posredan način, Ašanin nas podstiče da i sami osjetimo stid zbog „alkoholizma“ - zbog sukoba i mržnje, ratnih zvjerstava i dozvoljene pljačke, zbog potkupljivosti i pristajanja na najrazličitije oblike društvenog poniženja društva i pojedinca. Nenametljivo, a istrajno, autor nam “podmeće” ogledalo u kojem se vidi ružno lice grijehovima izbrazdanog društva koje je politika navodnog liberalnog progresa čerečila i raščerečila do neprepoznatljivosti.
Autor se opredijelio za unutrašnju fokalizaciju kojom vodi čitaoca kroz fragmente stvarnosti posrnulog intelektualca, uz to i pisca, koji je izgubio povjerenje u sve pa i u sopstvenu literaturu. Njegovi košmari i preispitivanja otkrivaju pandemonijum devedesetih i “trulež Balkana”, ružnu tranziciju, ali i mnoge slojeve prošlih istorijskih zala kojih se teško ili čak nemoguće osloboditi. Reference na neposrednu stvarnost čine ovaj roman posebno zanimljivim i komunikativnim, ojačavajući realističku motivaciju junakove potrage za izbavljenjem i smislom. Posebnu vrijednost čine brojni fragmenti koji odgovaraju žanru kratke priče ili kratkog narativa-medaljona, koji poput blijeska otkrivaju lica i naličja društvenih pojava i karaktera, ali i bogati duhovni svijet i čitalačko iskustvo autora.
Doveden u neobičnu kliniku za alkoholičare, sa povezom preko očiju, junak romana Aleksa će biti prepušten svom Vergiliju, zagonetnom vidaru kojeg zovu Kec. Kec pamti čitavih devet decenija, od Aleksandrove Kraljevine do “Milove tranzicije” koju, kako kaže, neće nadživjeti. Kroz tri cjeline romana, odnosno liječenja, Aleksa će proći kroz sve ono što je ostavio napolju, kroz poniženja i “znoj duše”, kroz ljubavi, prijateljstva i alkohole, kroz svoje i tuđe priče i pjesme. Kec će ga svojim lijekovima pretvoriti u svojevrsnog “sveznajućeg naratora” koji sam sebe provodi kroz Purgatorijum. Njegovo ime će Aleksa otkriti tek na kraju liječenja, kad ga Kec dovede do nadgrobne ploče koja čeka godinu starčeve smrti.
Aleksina životna drama je uvjerljiva, bez obzira što neobična klinika za alkoholičare i vidar Kec imaju obrise fantastičnog i pomalo idealizovanog narativa. Na samom kraju romana, autor će i to pokušati da integralno realistički motiviše, ne odolijevajući ipak snažnom porivu da tužno putovanje kroz pakao mnogih zavisnosti okonča najavom nade u boljitak.
Valja naglasiti da je priča o Aleksi “prelomljena” kroz njegovu biblioteku, da kazivanje najčešće nastaje kao refleks literature na junaka. Uostalom, Aleksa i kreće na liječenje sa izborom knjiga. Tako se i književnost, ne manje od stvarne klinike, preobražava u “kliniku”, makar kao fiktivni prostor patnje i spoznaje bez realnog bola i ožiljaka.
Na taj način roman Čedomira Ašanina podrazumijeva značajnu intertekstualnu i metapoetsku dimenziju. Činjenica da je narator ujedno i pisac, uvodi u roman pitanja suštine i svrhe literature, pitanja smisla piščevog angažmana odnosno izopštavanja iz društvene prljavštine (makar i u teška opijanja), kao i pitanja literarnih uzora i stvaralačke originalnosti. Zbog toga je Aleksino liječenje od alkoholizma i svojevrsno “liječenje” njegove literature kao transpozicije društvene stvarnosti i ličnih doživljaja.
Pitanje angažmana pisca uvijek vodi do čuvene razdjelnice da li slijediti poetiku ili po-etiku. Jer, kada se na jednoj strani nađu sve društvene zavisnosti i otrovi kojima se ono dugo i oporno opija, pitanje je koliko svemu tome doprinosi pisac, bilo svojim povlačenjem u bezbjednu “kulu od slonovače” ili svojom pozicijom “pjesnika na predsjedničkom brodu”. Zbog toga se povremeno stiče utisak da je roman prikriveno suđenje literaturi i piscu, za rečeno i neizrečeno, za intelektualni kukavičluk ili za jalovu otmenost patnje.
“Klinika za alkoholičare” je zanimljiv roman koji obuhvata barokno mnoštvo doživljaja i iskustava jedne svijesti prisiljene da se suoči sa paklom u sebi i oko sebe. Čak i više nego vodećim narativnim tokom, roman plijeni bogatstvom detalja i slikovitih uvida u suštine pojava. Tako je ovaj roman još jedna potvrda da u literaturi nema centra i provincije, nema Podgorice i Šavnika. Postoji samo dobar pripovjedač sposoban da zarobi pažnju i intelektualnu radoznalost čitalaca.
Bonus video:
