Drame Kćerke i Oca, drama pjesnikinje, drama mlade ljekarke, drama poliglotkinje Ane Pižurice...
Bilo je to 9. juna 2016. godine u Kolašinu. Rjetkost je u crnogorskom tragizmu da Kćerka i Otac izaberu smrt kao zajedničko utočište iz nekog unutarnjeg i samo njima znanog pakla. Zajedničko utočište iz života!
„Odlučili smo da zajedno idemo u smrt.“ To je rečenica iz oproštajnog pisma supruzi i majci Olji, bratu Milanu i đedu dr Krstu Pižurici, poznatom crnogorskom književnom istoričaru, analitičaru i kritičaru.
Sve Anine životne činjenice govore ubjedljivo protiv smrti: Ana je doktor medicine, pedijatar, rođena pjesnikinja s dvije objavljene knjige poezije: “Još uvijek je hladno” i “Pismo tebi”.
Treća knjiga poezije ostala je u Aninom kompjuteru, porodica će je uskoro objaviti. Trebalo bi da se neko od crnogorskih izdavača zainteresuje za taj poetski rukopis i objavi ga. To bi bilo drugo rođenje Ane Pižurice.
Dr Ana Pižurica je govorila četiri jezika: njemački, francuski, italijanski i španski! Dr Ana Pižurica, kakve li sudbine obožavane kćeri, nije mogla sama da u smrt ode. Otac Dragan u 64-oj godini života nije dozvolio da njegova obožavana Ana sama ode na taj put bez povratka, da se preseli u vječne zabrane tame u 29-oj godini života.
Kako je postignut taj kobni dogovor i ko je bio inicijator, Kćerka ili Otac, najvjerovatnije Kćerka, ostaće vječita tajna i kobni detalj iz njene pjesničke biografije, koja tek počinje. Ta tragična drama jedne ugledne porodice dogodila se bez simptoma koji bi nagovijestili da nešto tajanstveno i tragično spaja Kćerku i Oca!
Ni rečenica iz oproštajnog pisma: “Odlučili smo da zajedno odemo u smrt”, ne ukazuje na mogući motiv ubistva i samoubistva, na fanatičnu zaljubljenost u smrt kao jedini izlaz iz životne drame koju su živjeli i koju više nijesu mogli živjeti. Tragična drama dvoje najbližih srodnika, Kćerke i Oca, i dalje je velika tajna jedne porodice: Otac je bio penzioner, a kćerka ljekarka, ostala bez posla, i zaista darovita pjesnikinja s dvije objavljene knjige.
Teško je, čak nemoguće ući u motiv ubistva i samoubistva Kćerke i Oca. Po nalazima policijskih vještaka Ana je ubila Oca, pa onda sebe. Pištolj je pronađen i kod Oca i kod Ane. Samo je iz Aninog pucano!!!
Pretenzija ovoga temata nije da uđe u srž sudbine, u tajnu, u tragičnu dramu Kćerke i Oca! Postoji pismo i u njemu rečenica: „Odlučili smo da zajedno odemo u smrt“.
Dr Ana Pižurica je bila rođena pjesnikinja. U njenoj drugoj knjizi “Pismo tebi” postoji pjesma s naslovom NIŠTA NIJE KAO ŠTO IZGLEDA. U toj pjesmi Ana se pjesnički i ljudski ispovijeda:
Ništa nije kao što izgleda,
Ali kako da sakrijem ljubav prema Montenegru,
Veliku kao Daher –el-kodib,
Što gleda na stubove baalbečke akropole.
Kaži mi kako, stari Bejrute?
Na drugoj Aninoj knjizi “Pismo tebi”, na potkorici piše SAVREMENA CRNOGORSKA POEZIJA. Knjiga je objavljena u Podgorici 2015. godine. U knjizi se nalaze pjesme nastale od 2008. do 2014. godine. Sudeći po ovoj drugoj knjizi može se reći, čak i ustvrditi, da je Ana Pižurica bila crnogorska pjesnikinja izuzetnog dara! Vjerujem da budući antologičari crnogorske poezije neće moći zaobići poeziju ove tragične pjesnikinje. Uz Dubravku Velašević, Darinku Jevrić i Tanju Bakić, Ana Pižurica će biti ubrajana u najznačajnije naše pjesnikinje!
Zato čitaocu predlažem čitanje dvije pjesme ove istinske pjesnikinje...
MOLITVA
Puna sam radosti i sreće
Mislim na mladost i zdravlje
I činjenicu da sam živa
Svaki je tren novi život
Bez opterećenja onim što je bilo
I bez brige o onome što će biti
Sakupljam dobrotu u sebi
Ona me održava poniznom pred ljubavi
Dušu hranim dobrotom
Koja se umnožava
Ni najmanje nije bitno odakle potiče
Tragom za ljubavlju
Oči se smiju
Glas je jasan i glasan
Onima koji se nijesu dugo radovali uputim osmijeh
Zaljubljena u život,
A.P.
VASPITANJE
Moj đed naučio me je
da mu nikada ne odgovaram
sa neću i ne mogu.
Bila sam u trenucima nesrećna
Jer đetetu nije bilo lako
ustati prije sedam
namjestiti krevet
pa otići po vareniku.
Na putu ka kući domaćice
Koja je muzla kravu
i ostavljala vareniku
u plastičnim bocama
Na stepeništu
jako sam se plašila psa.
Kad bi se vratila đedovoj kući
dobijala bih pohvalu
i najukusniji doučak
sa bratom i sestrom.
Nikada me majka i tata
nijesu umjeli vaspitati
kao đed.
Morao se znati red
pod đedovim krovom
i moralo se imati poštovanja
prema starijima.
Sada nailazim na ljude
raznog kova
ama još uvijek mislim
da su svi oni vrijedni
istog poštovanja
kao oni ljudi
koji su navraćali
kod moga đeda.
Bonus video:
