Uspomeni profesora Blagote Raičkovića
Grigorij Alesandrovič Potemkin (1739-1791), ruski državnik i vojskovođa, svjetsku slavu nije stekao ni dalekosežnim reformama, smjelim projektima, uspješnim opsadama turskih tvrđava, širenjem državnih granica “zemlje ruske”... Ime neumornog graditelja i proslavljenog ratnika najčešće se povezuje za frazemom “Potemkinova sela”, koji se i danas upotrebljava u značenju “lažnog bljeska, koji sakriva neuspio sadržaj nečega”.
Slavni ratnik, ljubimac carice
…Osamdesetih godina 18. vijeka Griogorij Potemkin na vrhuncu je slave. On je osoba od najvećeg povjerenja Katarine II, njegova ratna slava ne tamni, njegove grudi gusto su iskićene ordenima među kojima vidno mjesto zauzima caričina slika sa ramom od brilijanata.
Poslije uspješno okončanog rusko-turskog rata (1768-1774) i mirne aneksije Krima (1783) Potemkin će sa caričnim odobrenjem, postati i neograničeni gospodar novopripojenih oblasti, koje će svih tih godina biti i njegov velelepni “teren za obradu”.
Gradovi nikli iz zemlje, luke podignute, brodovi porinuti, južna Rusija privredno preobraćena - dopremljena su rasna grla, svilene bube, sjeme dinja, zasađeni vinogradi, ali knez Potemkin želi da carica lično obiđe “južne krajeve” i Krim - taj “nedosanjani san” njenih prethodnika i sama se uvjeri u njegov neimarski poduhvat.
I nakon brojnih ubjeđivanja od strane njenog “Đaura”, imperatorka pristaje da u proljeće i ljeto 1787. obiđe “južnu Rusiju”.
Ni svemoćna carica , ni njen miljenik, knez Potemkin, ne slute da će njeno raskošno putovanje i njegov graditeljski poduhvat završiti u ironiji jednog frazema.
Putovanje na jug
Iako Katarina II sve vrijeme ponavlja da je njeno “putovanje na jug” samo obična šetnja koja nema veze sa politikom, i poslednjem u diplomatskom koru, jasno je da će ova “mala šetnja” ustvari biti velika demonstracija moći Rusije.
Govori to i brižljivo odabrani sastav “članova ekspedicije” - 7. januara 1787. na petrogradskih -17°C, u 14 udobnih kočija, preobraćenih za ovu priliku u saone, uz imperatorku smjestiće se i 14 ambasadora najmoćnijih evropskih država - Francuske, Austrije, Engleske… - te njena lična pratnja. Za kočijama - saonama - slijedila je povorka od 124 zaprege - što saona, što saonica, sa doktorima, apotekarima, muzičarima, kuvarima, poslugom…
…U januaru, na sjeveru Rusije, sve iščezava u opštoj bjelini. Nestaju rijeke, polja, šume, putevi. Pejzaž se pretvara u “nepreglednu bijelu pustinju”, sa humkama i udojnama. Po tom zamrznutom prekrivaču, saone su prosto letjele. Dnevno su prevaljivale i po 150 km, uprkos tome što se prvih dana putovanja smrkavalo već u 15 h - dovitljivi kočajaši put su tada osvjetljavali blještavim bakljama, a na “relejnim stanicama” uprezali svježe konje.
Dvadeset i devetog januara, povorka je stigla u Kijev. Ispred Larve kijevske, sačakali su ih - knez Potemkin i Šarl de Linj, austrijski fedmaršal u službi cara Josifa II.
U Kijevu će se carica i njeni gosti zadržati šest nedjelja. Putovanje će nastaviti 22. aprila, kada topovske salve oglase da se Dnjepar oslobodio “ledenih okova”. Istoga dana carica i njena pratnja ukrcaće se u sedam velepnih galija, i u pratnji 80 manjih plovila, sa 3.000 ljudi, krenuće niz Dnjepar. Sa obala moćnog Dnjepra, šarene gomile muškaraca i žena, sa ushićenjem će pozdravljati “matušku”. Kuće, čatrnje, cijela sela bila su ukrašena vijencima i cvijećem, dok su drvene kulise - podignute po Potemkinovom naređenju - skrivale od pogleda carice i zvanica, sve što je bilo trošno.
Naravno da su ove grube kulise lako uočili i carica i njeni saputnici. Vjerovatno je da su ovi ustvari prosti slavoluci i ukrasi, izazvali ironičan komentar među prisutnima koji je “šapatom” kasnije stigao i do izvjesnog Helbiga (kojega je Katarina Velika izostavila sa putovanja), a preko njega u sve frazeološke rječnike svijeta. Uostalom, brzaci Dnjepra ubrzo će brojnim zvanicama ukazati kolosalne rezultate višegodišnjeg Potemkinovog rada i “krhkost” ovoga frazema.
“Kleopatrina flota”
Katarinina ekspedicija, ili “Kleopatrina flota”, kako ju je u svojim “Pismima sa Krima” nazvao princ de Linj, poslije gradića Kremenčuge, stupila je u oblast kojom je upravljao Potemkin. Kod Hajdake, nedaleko od Hersona, ekspediciji se pridružio grof Falkenšajn, među krunisanim glavama poznatiji kao… car Josif II, ali koji je zahtijevao da ga i dalje oslovljavaju kao grof Falkenšajn.
Nakon jednodnevnog zadržavanja u Kajdakima, dva vladara prepustili su diplomatama i dvorjanima uživanje u plovidbi Dnjeprom, a oni se kočijama uputili na jug - osjetljivo pitanje parčanja i podjele evropskih teritorija Otomanskog carstva zahtijevalo je razgovor tete-a-tete. Zaustavili su se u mjestu gdje je Potemkin namjeravao da podigne novi grad - Katarini u slavu - Jekatarinoslav. Tu su položili kamen temeljac Sabornoj crkvi. Carica čvrsto uvjerena da će Potemkin ispuniti obećanje, car Josif II skeptičan (“Danas sam obavio veliko djelo. Carica je položila prvi kamen nove crkve, a ja položio posljednji”, pisao je prijatelju u Beču).
Dalje putovanje, dva vladara nastavili su Dnjeprom. U Herson će uploviti galijama i zadiviće se njegovom procvatu. Do samo prije nekoliko godina to je bilo močvarno naselje sa tridesetak koliba. Sada, pod čvrstom palicom Potemkina, bio je to utvrđeni grad širokih i pravih ulica, sa crkvama, bolnicama, kamenim zdanjima, kućama okrečenim u bijelo, prodavnicama krcatim robom, brodogradilištem, kasarnom za 20.000 ljudi. U luci je bilo usidreno više od 100 plovila, većinom ruskih. U slavu austro-ugarskog monarha izgrađena je jedna moćna lađa sa 80 topova. Svečano raspoloženje stranih diplomata donekle je narušavao slavoluk nad ulazom u grad sa izazivačkim natpisom ”Put u Vizantiju”.
Katarini i Potemkinu raspoloženje je pak remetio izvještaj ruskog poslanika u Carigradu, Jakova Bulgakova. “Turci samo čekaju svoj čas, a Otomansko carstvo ne prihvata aneksiju Krima i ma kakvo prisustvo Rusije na Crnom moru”, bio je kategoričan Bulgakov.
Riječi Bulagakova jasno su potvrdila četiri turska ratna broda, pod punom ratnom opremom i deset fregata poslatih da krstare ušćem Dnjepra. Na direktan predlog princa fon Nasau-Zigena da se izvrši jedan smjeli napad na trusku flotu, Katarina je samo odgovrila - zagonetnim osmjehom.
Uprkos razočarenju što je flota morala prekinuti plovidbu, Potemkin je bio odlučan u namjeri da carici i njenim zvanicama pokaže Krim, antičku Tauridu u kojoj je Agamenova kći Ifigenija završila kao Artemidina sveštenica i Euripidova heroina.
… Ekspedicija je s galija prešla u kočije, i već u stepi sačekalo ih je 1.200 Tatara na konjima. Donedavno ljuti protivnici ruske krune, sada su smatrali “ličnom čašću” da budu tjelesna garda carici i njenim gostima u nepreglednoj stepi.
Preko Perekopske prevlake koja spaja krimsko poluostrvo sa Rusijom i Ukrajinom, povorka kočija spustila se do Bahčisaraja, bivše prijestonice krimskih hanova. Dva vladara odsjela su u palati koju je Čarls Kameron, Škot i lični caričin arhitekta prethodno velelepno renovirao i uredio. Kameron je brižljivo sačuvao istočnjačku atmosferu - tu su bila ukrašena dvorišta sa sjenovitim vrtovima, tepisi i “čarobni ćilimi”, zidovi s blistavim pločicama, raskošni sagovi, a u svakoj sobi bio je šedrvan od mermera! Kroz otvorene prozore svojih odaja Katarina je mogla vidjeti vitke minarete, udisati opojne mirise ruža, jasmina, jorgovana… Oko palate širio se grad sa devetnaest džamija, sa čijih su minareta mujezini pet puta dnevno pozivali “pravovjerne” na molitvu. Za svog boravka u Bahčisaraju, imperatorka je naredila da se izgrade još dvije nove džamije.
Ipak, u prijestonici hanova, carica i njeni gosti zadržali su se tek dva dana- trebalo je vidjeti i obići najveće Potemkinovo postignuće na jugu - sevastopoljsku luku.
Dvadeset drugog maja, ekspedicija se preko planinskih prevoja dovezla do južnih obala Krimskog poluostrva, i utonula u niz nepreglednih maslinjaka, vinograda, pašnjaka, vrtova punih jasmina, lovora, jorgovana, plavog bagrema, ruža i ljubičica. Svakog proljeća ovo podneblje pretvaralo se uz “eksploziju boja i mirisa” u “edenski vrt”.
“Kleopatrina flota” koja je sada “plovila” kopnom, predahnula je u Inkermanu, naselju na crnomorskoj visoravni. Nakon popodnevnog banketa, sveprisutni “postanovšik” Potemkin, razmakao je zavjese na drugom kraju odaje. Pred zadivljenom “publikom”, ukazao se nepravilan amfiteatar krimskih planina, azurno nebo bez ijednog oblačka i veličanstveni Sevastopoljski zaliv u kojem su se mreškali tek izgrađeni brodovi Crnomorske flote. Na signal dat iz paviljona, brodovi su odgovorili topovskom salvom, a na jednom brodu zaviorila se i zastava u čast Josifa II.
Potom se carica sa zvanicama, kočijama spustila do luke. Zajedno su razgledali nove pristane i kejove, zgrade admiraliteta, skladišta, škole, crkve, bolnice... Potemkin se u pozadini smješkao na čuđenje i divljenje zvanica koji su opipavili nove brodove k’o “nevjerni Toma” Isusove rane. Oko “matuške” tiskale su se gomile velikodostojnika svih nacija i religija - poljski panovi, litvanski magnati, tatarske murze, krimski emiri i kanovi, Jevreji riđih brada i plamenih redengota. I uzdržani i sumnjičavi, Josif II zadivljen svim ovim što je vidio i doživio, u pismu prijatelju napisao je: “Istina glasi da čovjek mora doći ovamo da bi povjerovao u ovo što ja sad vidim”.
Sevastopolj je bio i krajnja tačka Katarinine ekspedicije. Car Josif II morao se hitno vratiti u Beč, a nastupile su i ljetnje vrućine. Povorka se natovarena “južnim obiljem” polako kretala put sjevera. Drugog juna rastala su se dva monarha - Josif II hitao je svojoj prijestonici, Katarina Velika je sa ostalim zvanicama produžila do Poltave, gdje je Potemkin priredio veličanstvenu inscenaciju Poltavske bitke iz 1709. godine, sa 50.000 “statista” obučenih u ruske i švedske uniforme, bitke u kojoj je vojska Petra Velikog pregazio osvajačku vojsku Karla XII.
U Harkovu, Katarina se rastavila sa svojim “Đaurom”.
On joj je pred povratak za Petrograd poklonio veličanstvenu ogrlicu od bisera, za ovu priliku specijalno donesenu iz Beča, a imperatorka je Potemkinu dodijela titulu kneza Tauride.
“Put u Vizantiju”
Tako se nakon pet mjeseci napornog puta okončalo najraskošnije “putešestvije” u istoriji. Zvanice su se razišle sa pomiješanim osjećanjima - Josif II bio je pod utiskom izazivačkog natpisa na slavoluku “Put u Vizantiju”, ambasadori najmoćnijih evropski država povjerljivim depešama javili su svojim vladama i monarsima o moćnoj ruskoj floti i gradovim niklim iz zemlje, a pedantnim istoričarima prepušteno je da rasvijetle da li je ovo “putovanje na jug” bilo zapravo fatamorgana “čulnog Istoka”, veličanstvena inscenacija da bi se pothranila sujeta svemoćne carice, ili naprosto demonstracija moći nepregledne carevine pred zapadnim diplomatama i suparnicima “s druge obale” Crnog mora…?
Ambiciozni vladar “Južne Rusije”
Već prvih godina svoje vladavine “Južnom Rusijom”, Potemkin razvija grozničavu aktivnost.
On iz temelja podiže gradove, luke, fortikacione objekte, gradi ratne brodove, lije brodsku artiljerijui.
Prvi će u negostoljubivoj stepi, u donjem toku Dnjepra iznići Herson. Započet u proljeće 1778, već 1782. biće to grad sa kamenim zdanjima, moćnom tvrđavom, kasarnom, lukom u kojoj su već bili usidreni brojni trgovački brodovi.
Potom će uslijediti gradnja Sevastopolja, Nikolajeva… I uzdržani istoričar Solovejčik, autor najbolje monografije o Potemkinu, naglasiće da je vladaocu “južne Rusije”, tih godina, “možda nedostajala umjerenost, a možda mu, isto tako, ni ambicija nije bila u srazmjeri sa materijalnim mogućnostima njegovog doba, čije je granice morao da procijeni. Međutim, i pored svega toga, apstrahujući počinjene greške, greške u računici, koje su – uostalom- potekle iz opšte tendencije tog vijeka, džinovskog uspona ka velelepnosti, izvršeno djelo ostaje impozantno”.
Bonus video:
