(Povodom jedne nezaboravne večeri o prosvjeti i školstvu u malom mjestu)
U malom - velikom gradu dešava se nešto što izmiče svakoj definiciji. Teško je jednom riječju iskazati ono osjećanje koje čovjeka obuzima kada prisustvuje nečemu epohalnom.
Pokušavam naći riječ, ali ne ide. To su one situacije kad veliki pisci, a ponajprije pjesnici izmišljaju potpuno nove riječi da bi iskazali nešto zašto su postojeće riječi preuske. Potreban mi je bezobalni pojam. Ali...
Ajde da pokušam, mada unaprijed računam na neuspjeh. Velika tema, a oko nje još veća atmosfera. Prosvjeta i školstvo. Istorija i savremenost.
Svečanost - jeste svečano. Svečan grad, svečani ljudi, ali ipak se osjeća da tu postoji nešto više.
Proslava. I proslava je. Ali zvuči malo totalitarno.
Radost. Nje najviše ima. Vidi se na razdraganim licima učesnika istorijskog događaja.
Možda bih mogao da ukradem naslov velikog romana, do skoro nepoznatog Bele Hamvaša. KARNEVAL. Ali što ja znam o karnevalima ? Oni nekako više pripadaju onim malim primorskim mjestima. Kao i fešta. Slabo bi zvučalo za učesnike reći - feštađuni u Bjelopavlićima, a tek za ono Katunjana što je bilo tamo.
Ali neka. Bilo je tamo velikih majstora pera, neko će pogoditi da opiše za mene neopisivo.
Sa svih strana ovog istorijski utemeljenog kraja sliva se bujica naroda. Ljepota je vidjeti taj metafizički spoj Bjelopavlića i Katunjana. Ljube se. Pojedanput, u dužem zagrljaju. Ima još primitivaca, koji forsiraju ono - tri puta. Antimodernost je uvijek išla sa modernošću.
U oči upadaju dvije razdragane dame. Nedžentlemenski je reći - u godinama. Obukle, namjerno, retro kompletiće. Čini mi se da sam zapamtio jednu. Davno je to bilo. Kraj šezdesetih, prošlog vijeka. Po kompletiću. Sa dočeka Josipa Broza Tita u malom mjestu. Mora da je i ova svečanost podsjetila na to, pa je iz škrinje izvadila najljepše komade, opeglala i evo joj i sad stoji kao saliveno.
Masa se sliva ka Centru. Centru života. Alfi i Omegi. Ka Velikoj kući. Obližnji kafići žale što događaj ne počne za dva sata. Niko ne žali pare. Cehovi su veliki. Atmosfera je naćerala i one što im je zmija u novčaniku da sa velikim oduševljenjem kažu - nema toga ko će ovo platit pored mene.
Konačno, svi su u Sali. Borba za mjesta. Ima i razočaranih. Neki koji ne pripadaju tamo, a radoznali da čuju nešto pametno, zauzeli nekoliko prestižnih mjesta. Jedna od onih dama kaže - Sram ih bilo. Umjesto da čekaju da Mi svi sjedemo, pa ako koje ostane neka i oni sjednu. Tamo negdje u zadnjim redovima. Može neko slikat pa da se i oni vide. To bi naružilo totalitet ljepote. A najbolje da stoje. Treba se malo i mučiti da bi doživio ovo što se rijetko događa.
Omladina šarenoliko obučena. Sija. Vidi se da su jedva dočekali ovo veče. Danima su sanjali o tome kako u tim godinama postaju dio istorije. A bilo bi lijepo da im je neko sugerisao da stave marame oko vrata. Najljepše bi bilo crvene. Do skoro bi neko iz ovih priobalnih sela predložio bijele, a i zelena je aktuelna.
Oko bine masa radnika. Namještaju se mikrofoni, proba se ozvučenje. Atmosfera kao kada nekada vokalno instrumentalni sastavi - VIS - štimuju instrumente i probaju glasove. Najzad ulazi svita. Tajac, prije gromkog aplauza. Možda bi bilo i najbolje da se tu i završilo, jer teško što može nadrasti ovu svečanu atmosferu.
O dijelu koji je, kako se to kaže, ekspertski trebaju posebna znanja. Nećemo se upuštati u ono što je za neke od nas nedokučivo. Ipak, uvijek ima onih previše kritički raspoloženih, pa nešto mrmljaju. Zlobnici. Jedan kaže - odlična izlaganja. Pomenuli su stvarno zaslužne za školstvo i prosvjetu. Najviše aktuelne aktere javne političke scene.
Ali dodaju da je iz mjesta bio i pohađao njenu prvu školu u Gnijezdu orlova Radosav Bošković. Nepoznat. A ovaj uporan. Bošković je bio bard južnoslovenske lingvistike. To sluša neko od važnih pa mu kaže - Ne avetaj, časti ti. Važniji ti je neki lingvista od onog ko je dao pare da se okreči seocka škola u Petrovaču.
Jedan istoričar, vazda zagledan u prošlost, dodaje - niko ne pomenu one učitelje iz malog mjesta koji su se onako muški oduprli osvajačima iz 1914. godine. A nije da nije bilo istorije. Možda se nijesu sjetili. Što bi tih desetak učitelja bili važniji od onih stotine koji su sabrani u simboličnom KRUG-u pored Gimnazije. Ni na otvaranju Kruga nijesu pomenuti. Stvarno istoričarima treba reći onu pravu riječ kad je u pitanju prošlost - Zaboravi!
Ima ljudi koji ne shvataju pedagogiju. Najburnije se reagovalo na reminiscencije o prslim cipelama. I sa prslim cipelama i mokrim nogama možeš biti dobar đak i izrasti u velikog čovjeka. Glavnim ne ide da aplaudiraju, previše bi se približili puku, ali značajno mavaju glavama.
Kraj niko ne želi. Kako bi bilo lijepo da se ovo preseli u vječnost. Da uvijek bude ovako lijepo, mudro, neponovljivo. Da uvijek budemo u Raju, kojeg smo izgubili zbog budalaština radoznalih. U Raju nema razlika. Svi moramo biti Jedno. Po mjeri Prvih. Nama tu zajebancije - da se misli kako ko hoće.
I tu atmosferu zamalo pokvari neoprezno čitanja iz nekog pozorišnog manifesta mladih. Oni zahtijevaju različitost, slobodu... Preznojismo se, ali mlada publika, bez marama, otkloni glasnim gunđanjem, koje se pretvori u opšte negodovanje i tu neprijatnost.
I sve se okončalo srećno i uz viski. Neko pjevuši - Sve što je lepo ima kraj. A dobro bi bilo da nema kraja.
Ne, stvarno nije bajka.
I kako završiti ovaj blijedi opis mog ushićenja do sa riječima jednog od učesnika - Da je vječna!
Bonus video:
