Dominantna odlika literarnog izraza Miraša Martinovića ogleda se u piščevom odnosu prema tradiciji, prema povijesti i kulturi, umjetnosti i mitu od antičkih do modernih vremena.
Miraš zna i osjeća da je prošlost inspirativno vrelo za nova literarna uobličenja u kojima se potvrđuje kontinuitet i aktuelnost fundamentalnih problema ljudskoga bića koji se izražavaju kroz sudbine likova odnosno povijesnih razdoblja kojima se Martinović bavi. U literaturi Miraša Martinovića ne ogleda se samo onaj postmodernistički koncept u kojemu se kao ključni elementi književnog prosedea koristi citatnost odnosno intertekstualnost. Njegova literatura odražava onaj odnos prema prošlosti i tradiciji kao što su je imali Mirašu bliski autori o kojima je pisao, poput T.S. Eliota, Konstantina Kavafija ili Margaret Jursenar... da navedemo samo neke.
Riječ je, dakle, o onom floberovski kazano “drhtaju istorije” koji je u slučaju Miraša Martinovića odraz piščeve potpune predanosti, podjednako intelektualne ili osjećajne, za motiv kojim je zaokupljen. Kada piše o nestalim antičkim gradovima on te povijesne lokalitete ne istražuje samo posredstvom knjiga i dokumenata, nego odlazi da neposredno osjeti onaj genius loci, onu inspiratrivnu privlačnost koju u njemu potiče duh mjesta kojeg obilazi. Pisac će u fragmentu zida, u natpisu uklesanom u kamenu, u ruiniranom ostatku stuba ne samo otkriti nijeme svjedoke prošlosti nego im upravo svojim pjesničkim bićem vratiti životnost te kroz literaturu potvrditi fenomen duhovnog kontinuiteta. Martinović zna da je savremeni čovjek isto tako baštinik prošlosti i da mu je tradicija imanentna. “Svi oni koji su bili prije nas kao i oni koji će doći poslije jesu MI kao što mi jesmo sada”, pisala je Žorž Sand.
Za razliku od knjige “Povratak u Aleksandriju” u kojoj se Martinović bavi nizom povijesnih likova, knjiga “Drugoga sunca luče” posvećena je jednoj ličnosti - Petru II Petroviću Njegošu.
Miraš Martinović se hrabro i uspješno poduhvatio zadatka identifikujući se s pjesnikom i gospodarom Crne Gore. Hrabro, jer Petar II Petrović Njegoš u svijesti Crnogoraca, posebno Cetinjana, živi gotovo kao mitska figura, nacionalni kolos, čija se mudrost smatra nemjerljivom i čiji se stihovi akceptiraju kao temeljne životne istine. Uspješno, jer je Martinović uprkos korišćenja postupka licenca poetica zadržao onu neophodnu mjeru u literarnom izrazu kojim je ostvario uvjerljivost napisanog. Naime, Miraš kao poznavatelj Njegoševog života i djela, na osnovu biografske faktografije, odnosno izabranih misli iz pjesnikovih ostvarenja, nije dozvolio da ga zavede vlastita sloboda stvaranja, da svjesno ili nesvjesno izađe iz radijusa Njegoševog plodotvornog zračenja. Upravo sloboda izraza u zadanom tematskom okviru predstavljala je poseban kreativni izazov.
U knjizi “Drugoga sunca luče” Miraš Martinović je ostvario impresivnu koherentnu književnu cjelinu značenjima bogatog sižea koji govori o potresnoj pjesnikovoj i vladičinoj sudbini. Knjiga je koncipirana iz niza naslovljenih poglavlja koja su mjestimično razdijeljena akcentima mistično filozofskog karaktera, parafrazama misli iz ”Luče mikrokozma” što knjizi daje poseban ton i na zanimljiv način obogaćuje strukturu djela. Njegoš je prikazan kao tragična ličnost. Za svog kratkog života bio je raspet između poetike i politike. Upravo tim raspećem, tom dramom pjesnika i gospodara Crne Gore, Miraš Martinović stvara inventivno koncipiran narativ koji njegovoj prozi daje sugestiju autentičnog diskursa. Tome svakako doprinosi i arhaična komponenta crnogorskog jezika koju je Martinović koristio s osjećajem za mjeru.
Njegoša vidimo kao čovjeka koji se bori sam sa sobom, s okolnostima u kojima je djelovao, vidimo ga kao onoga “izabranog” kojeg su obasjavale ali i “pržile” drugoga sunca luče. Između poetsko metafizičkih pitanja i praktičnih problema surove stvarnosti pjesnik i vladika se pita: “Kako pjevati u zemlji gdje su tužbalice pjesme?” “đe cvijeće bode” u zemlji koja je pod stalnim pritiskom neprijatelja koji ugrožava njen opstanak. Vladika takođe zna da se ”lakše nositi s jataganom nego s perom”.
Njegoš Miraša Martinovića je u svojoj intimnoj ispovijedi imao posla i sa Sotonom i sa Bogom, premda se pitao: “Što bi svijet bezu Boga?” Pustinjak cetinjski je zatočen u ”sopstvenu pustinju”. Povremeno gubi vjeru u ono u što je najviše vjerovao, u pjesničku riječ. Jer kako kaže Martinovićev Njegoš: “Kad je zemlja gladna i kad je sve u rasulu poezija je ništavna”. “Hljeb je iznad pjesme.” Ali uprkos nedaćama vladika zna da riječi u poeziji imaju neprolaznu moć, daju smisao postojanju kavo god ono bilo, jer “misli ostaju za one koji će doći kad mi pođemo” ističe Miraš.
I u ovoj knjizi Miraš Martinović koristi funkcionalno mehanizme sna kojima tekst dobija na bogatstvu izraza. Profinjenim poetskim slikama autor stvara slike mistično nadrealističkih prizora kao što je na primjer noćni ceremonijal podizanja Njegoša u zvanje arhimandrita na ostrvu u Skadarskom jezeru. Takođe je dojmljiv simboličan Njegošev san kojeg je usnio u Napulju. Crnogorski pjesnik nosi za spomen odlomljenu grančicu lovora s Vergilijevog groba vjerujući da se u njoj nalazi duh autora Eneide.
Onaj koji je pisao lučama drugoga sunca takođe je čovjek s ljudskim prohtjevima i slabostima. Opčinjen ženskom ljepotom suzbija u sebi erosove plamenove. Piše ljubavnu pjesmu “Noć skuplja vijeka” potaknut takođe snom u kojem ga zanosi svjetlost zvijezde mistične preobrazbe lascivne i tragične pjesnikinje Safo s ostrva Lezbosa, koju je Njegoš vidio na nebu iznad Cetrinja. Ovom eteričnom “predmetu želje” Miraš Martinović suprotstavlja stvarne vladičine “slabosti” kada se upadljivo udvarao slavnoj plesačici Flori za vrijeme pjesnikovog boravka u Trstu. Taj zanos rađa pjesmu ”Tri dana u Trijestu u mjesecu januarju”.
Slabost Njegoševa prema ženama potkrijepljena je znakovitim detaljima kao što je i onaj iz pisma kojeg teško bolesni pjesnik piše svom doktoru Petru Marinkoviću.
Takođe, Miraš Martinović inventivno koristi Njegošev itinerer da bi opisao putovanja i boravke pjesnikove od Kotora i Boke do Trsta i Beča, Venecije i Petrograda, Rima i Napulja... Naravno, posebnu važnost u knjizi imaju Cetinje i planina Lovćen te vječna pjesnikova saputnica “Lovćenska vila”. Na vrhu ove “svete” planine gdje se “spuštila nebeska zraka” tamo je Njegoš odredio mjesto svog počinka. Tajna nebeskog prostranstva i zemaljskog “gnjezdilišta ljudske nesreće” prožimaju se u misteriju smrti. Na Lovćenu, kako kaže Miraš, počiva onaj kome je istovremeno ”svemir kolijevka i grobnica.”
Knjiga “Drugoga sunca luče” je djelo koje svojim visokim kvalitetom obogaćuje neiscrpni portret onoga koji je rođen kao pjesnik a sticajem okolnosti je postao vladika crnogorski.
Bonus video:
