*seeks comfort in what will ultimately lead to suffering but feels like the answer right now so whatev* melissa broder_@melissabroder
Baš sam mislio da obrnem malo o Nacrtu Zakona o planiranju i izgradnji - dakle Nacrtu, a ne Predlogu, obratite pažnju - ali mi se javiše, u međuvremenu, neki uticajni i ugledni likovi sa CG arhitektonske scene - vrlo uticajni, vrlo ugledni - i vele da, igrom slučaja, nisu bili u prilici da prisustvuju otvaranju Retrospektivne izložbe projekata i realizacija arhitekta Slobodana Vukajlovića, upriličenom u Paviljonu ULUCG u Podgorici, u prošlu nedelju, i mole me da im proslijedim govor koji sam tom prilikom pročitao. Priča se, vele, na sve strane o tom govoru.
U to ime, da ne bih redom slao govor svim uticajnim i uglednim likovima - vrlo uglednim, vrlo uticajnim - najbolje je da danas svi lijepo kupe novine.
Dakle...
Uvažene dame i gospodo...
Baveći se opusom Slobodana Vukajlovića - arhitekta, urbanista, prvog crnogorskog doktora tehničkih nauka iz oblasti arhitekture i urbanizma - i izuzetne kreativne ličnosti, u svakom pogledu - došao sam - što bi se reklo - do nekih spoznaja.
Ovom prilikom bih podijelio sa vama jednu od tih spoznaja - uz nužnu ogradu da u ovom trenutku još uvijek nismo u prilici da se suštinski odredimo prema Vukajlovićevom opusu. U prethodnoj smo obavezi da taj opus precizno ilustrujemo, mapiramo, problematizujemo, tematizujemo, konceptualizujemo i naravno: kontekstualizujemo...
To su neki od koraka koji bi morali prethoditi formiranju stavova po pitanju opusa Slobodana Vukajlovića. Opusa koji, bez sumnje, predstavlja jedinstven doprinos arhitektonskoj i urbanističkoj praksi, a ujedno i arhitektonsko-urbanističkoj misli na ovim našim prostorima.
U to ćete se, ne sumnjam, i sami uvjeriti večeras...
I baš u ime kontekstualizacije Vukajlovićevog opusa - jedne od obaveza koje sam upravo pomenuo - pozvao bih se na stavove Svetlane Kane Radević, koja se u jednom važnom tekstu, objavljenom davne 1981. godine, bavi arhitekturom na tlu Crne Gore - i kaže, između ostaloga, da, citiram... "relativno skroman kvantum gradnje (u CG - op.a.) svodi pojavu bilo kog funkcionalno-oblikovnog pristupa na skoro izolovan, unikatan primjer"... kraj citata.
Podrazumijeva se, naravno, da Kana Radević posmatra stvari strogo u okvirima univerzalnih modernističkih premisa, jer o postmodernizmu na ovim prostorima u to vrijeme nema ni govora - a nema govora, očigledno, ni o funkcionalno-oblikovnom pristupu sa nesumnjivim crnogorskim predznakom.
"Ovom neprerastanju u "pokret", "izam" ili "školu"", nastavlja gospođa Radević, "doprinijelo je i odsustvo teorijskih razmišljanja, objašnjenja određenih polazišta u svjesnim, ali individualnim programskim akcijama."
Ako uzmemo u obzir da su stavovi gospođe Radević neminovno proistekli iz dubljih uvida u dešavanja na crnogorskoj arhitektonskoj sceni, upravo u periodu kada je ona bila jedna od ključnih figura na toj sceni - čudno je da ne primjećuje da u okvirima opusa Slobodana Vukajlovića - koji je tada, početkom osamdesetih, uveliko konsolidovan - postoji čitav niz invidualnih akcija, toliko individualnih da bi neko neupućen pomislio da iza tih akcija stoji više različitih individua, odnosno autora.
Dakle, neoboriva je činjenica da Vukajlović u šezdesetima i sedamdesetima maestralno demonstrira čitav niz funkcionalno-oblikovnih pristupa - i to u domenima različitih tipologija i tipova - tako da se, jednostavno, nameće sjedeća teza: ako stoji da arhitekturu na tlu Crne Gore - u šezdesetima, a pogotovo u sedamdesetima - karakteriše individualizam - ili individualne poetike - onda u domenima Vukajlovićevog opusa taj individualizam poprima nevjerovatne razmjere - tolike da bismo ga, možda, mogli posmatrati i kao neku vrstu referentne tačke u budućim promišljanjima o ključnim opredjeljenjima i stremljenjima na crnogorskoj arhitektonskoj sceni toga vremena.
I za kraj - konstatovao bih - i posebno naglasio - da Vukajlovićev pristup počiva na nekoliko ključnih odrednica - od kojih bi najznačajnija bila konstantno insistiranje na obavezi uvažavanja prošlosti, odnosno istrajavanja na svojevrsnom kontinuitetu tradicije - u ime sadašnjosti - a samim tim i u ime budućnosti.
Hvala vam.
Eto, to je bilo to...
Pokušao sam da svedem priču na nekih tri minuta, jer smatram da nije uljudno govoriti duže od tri minuta na otvaranjima - pogotovo ako ste prvi govornik, ako nastupate ispred govornika koji otvara izložbu.
Ispostavilo se, nažalost, da je i tri minuta previše - obzirom da jedan dio prisutnih, manji dio, nije bio u stanju da se koncentriše ni tih tri minuta. Ne znam u čemu je problem - a ne bih da nagađam - reći ću samo da nam predstoji - svima nama koji dijelimo interesovanja po pitanju arhitektonske produkcije i misli na ovim našim prostorima u periodu, redom: Federalne CG, Narodne Republike CG i Socijalističke Republike CG - veliki posao - pogotovo ako uzmemo u obzir otežavajuću okolnost da se obraćamo vrlo uskoj publici - šačici beznadežnih slučajeva trovanja arhitekturom - te da arhitektonsko-urbanistička struka u CG nikad nije bila konsolidovana na pravi način, niti je ikada vodila računa o poziciji arhitekture i urbanizma, tj. o svojoj poziciji u opštim sferama kulturnog života.
Da li je moguće da nakom stotine miliona kvadratnih metara realizovanog prostora - pogotovo u posljednje vrijeme - ne postoji prostor koji bi služio za promociju arhitektonskog stvaralaštva na ovim prostorima - nešto što bi se zvalo, na primjer: Galerija Udruženja arhitekata i urbanista CG - govorim, recimo, o 200 m2 izlagačkog prostora (300 bi bilo idealno), uz prateće prostorije. Da ne pominjem da Savez arhitekata CG više ne postoji - a i dok je postojao, jedva da je postojao.
I još bih vas podsjetio da je Slobodan Vukajlović diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 20. decembra 1961. godine - radom naslovljenim "Onogošt - u sastavu Rekreacionog centra u Nikšiću". O Vukajlovićevom diplomskom radu nadahnuto je pisao Vlado Mićunović - tekst je naslovljen "Stara tvrđava - centar za rekreaciju" i objavljen u Politici.
"Kao tužan ranjenik ostavljen na bojištu posle povlačenje dve vojske", piše Mićunović, "među surim nikšićkim brdima leži jedan stari grad - Bedem - i čeka da se na njega sažale, da mu zaleče rane, da ga vrate u život".
Tokom sljedećih dvadesetak godina, u novinama su se relativno često pojavljivali članci koji su najavljivali skori početak realizacije Vukajlovićevog projekta revitalizacije Bedema i stavljanja stare tvrđave u kontekst kompleksnog sportsko-kulturno-istorijskog centra.
"Kako će se, prema ideji dr arh. Slobodana Vukajlovića", stoji u antrfileu jednog od tih tekstova koji je objavljen 1979. godine, "obnoviti drevno naselje Onogošt kraj Nikšića, a da pritom bude sačuvana njegova originalnost usaglašena sa ambijentom našeg vremena".
Pred sam kraj prošle godine bio sam u Nikšiću, popeo sam se gore - Bedem i dalje izgleda kao "tužan ranjenik", što da vam kažem - i zaključio sam da je Bedem najbolje mjesto u Nikšiću za razmišljanje o Vukajlovićevom doprinosu urbomorfologiji njegovog grada.
Bonus video:
