Pjesnik, prevodilac i slikar Vojo Šindolić, “posljednji jugoslavenski bitnik”, kako mu na ovim prostorima tepaju, čovjek je s nevjerovatnom životnom pričom.
Rođen je 1955. u Dubrovniku, studirao je komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, sedamdesetih je bio jedan od urednika tada jedinog jugoslovenskog časopisa za rok muziku “Džuboks”.
Putovanja i intervjui odveli su ga krajem sedamdesetih preko “velike bare” u SAD, gdje je prijateljevao s Alenom Ginzbergom i drugim bitnicima, Čarlsom Bukovskim, kao i rok zvijezdama - pjesnicima - Peti Smit, Bobom Dilanom, Džerijem Garsijom…
Bio je gostujući predavač savremene američke književnosti na univerzitetu u San Francisku i Berkliju. Osim što se bavi prevođenjem, cijenjeni je autor poezije, a bavio se i likovnom umjetnošću koju je kako ističe izučavao u Fabrici kod Endija Vorhola.
Naizmjenično je živio u Beogradu, San Francisku, Veneciji, Trstu i Kopru, da bi se 2000. skrasio u rodnom Dubrovniku u kojem, kako otkriva, ne namjerava zauvijek da ostane. Trenutno boravi u Rijeci u književnoj rezidenciji Kamov, zajedno sa svojom partnerkom, zadarskom pjesnikinjom Stašom Nikolić Aras.
U Rijeci je postavio izložbu crteža Boba Dilana, Peti Smit i Džerija Garsije iz lične kolekcije u sklopu Impuls festivala, a prije toga održao je odlično posjećeno književno veče u knjižari “Ex libris”, uz džez pratnju riječkih muzičara, izloživši za tu priliku crteže Čarlsa Bukovskog, Alena Ginzberga i drugih bitnika.
- Koji je bio vaš prvi susret s književnošću?
Prvi susret i uticaj bio je, naravno, u gimnaziji, kad sam čitao ono što me zanimalo izvan školske lektire. Bili su to francuski pjesnici, Artur Rembo, Pol Verlen, Lotreamon, Bodler, pa Čarls Dikens... Slušao sam, naravno, prvi i drugi album “Led Zeppelina”.
- Beat generacija još nije bila na vidiku?
Trebalo je proći kroz neki proces, uslovno rečeno, lokalnog pjesništva, dubrovačkog, pa hrvatskog i srpskog. Ali, već kada sam imao 15-16 godina počele su da me zanimaju pjesme iz rokenrola i tog miljea, kao što su “Help Me Make it Through the Night” i “Sunday Morning Coming Down” Krisa Kristofersona. Kopkalo me je da ih prevedem.
Preko rokenrola sam došao do savremene američke književnosti, bit pjesnika i svih ostalih. Kada sam postao saradnik “Džuboksa”, uspio sam da nagovorim tadašnjeg urednika da otvorimo rubriku “Mjesto za bit pjesnike” gdje sam pisao o pojedinim pjesnicima.
- Kako ste uletjeli u priču s “Džuboksom”?
Bilo je to tokom studija u Beogradu. Zanimao sam se tada više za rokenrol nego za književnost. Nekoliko brojeva “Džuboksa” koje sam čitao učinili su mi se previše sterilnim i napisao sam im neku vrstu otvorenog protestnog pisma, kako ja zamišljam da neke stvari treba poboljšati. Petar Popović bio je tada glavni urednik, to je čovjek koji je, recimo, odgovoran za poznati koncert “Bijelog dugmeta” kod Hajdučke česme i druge važne pojave na sceni.
Tri dana nakon što sam poslao pismo, nazvao me i rekao: “Ovo je sjajno, ja bih to objavio kao uvodni tekst u idućem broju”. Poslije toga sam postao saradnik, par mjeseci pisao puno tekstova, najviše o američkom rokenrolu, west coast soundu. Tada je Peca Popović otišao u PGP, bivši glavni urednik bio je u vojsci, tako da je meni pripala ta čast da godinu i nešto dana budem glavni urednik “Džuboksa”.
- U vrijeme “Džuboksa” počeli ste da radite intervjue sa svjetskim rok zvijezdama. Kako je to išlo?
Da, mnogi su ostali i neobjavljeni. Recimo, s članovima grupa “Led Zeppelin”, “Pink Floyd”, “The Who”… Bilo je puno putovanja, odlazilo se u Amsterdam, London, Frankfurt, Minhen, a kasnije, za Ameriku. Iz današnje perspektive teško je zamisliti da bi neki magazin na ovim prostorima finansirao tolika putovanja novinara, posebno dvadesetštogodišnjaka studenta. Sa 100 hiljada primjeraka, koliko smo tada prodavali, “Džuboks” je zarađivao sjajnu lovu, tako da im je odvajanje za avion, dnevnice i neki pristojan hotel nije bio problem.
- Je li mladom novinaru iz Jugoslavije bilo teško pristupiti rok zvijezdama i dobiti intervju?
Bilo je, ali jednog trenutka upoznaš neke bitne ljude koji ti otvaraju vrata i dovoljno je da se na njih pozoveš.
- U to vrijeme upoznali ste i Ginzberga. Kako ste se s njim sprijateljili?
Prvi kontakt je bilo pismo koje sam mu poslao. Rekao sam da mi se jako sviđaju njegove pjesme i da želim da ih prevedem. Kada sam odlazio na jedno od tih američkih putovanja da radim neki intervju, napokon smo se sreli, negdje 1976. Istog trena smo se zbližili, nakon čega me je on doslovno upoznao s kompletnom američkom književnom scenom, od Suzan Zontag do Vilijama S. Barouza i svih ostalih pjesnika bit generacije.
- Kako je to palo jednom 21-godišnjaku?
To je bilo ono, uf… Eksplozija u glavi. Promijenilo je cijeli moj svijet. Pa kada je kasnije počelo da stiže na desetine pa i stotine knjiga na adresu u Dubrovniku… Bilo je to neviđeno zadovoljstvo.
To dopisivanje književnika iz današnje perspektive djeluje jako romantično. Koliko ste često razmjenjivali pisma? Jako često. Imam ogroman broj pisama Ginzberga, Barouza, Bukovskog, Gerija Snajdera, Majkla Meklura, Lorensa Ferlingetija i svih ostalih. Uvijek sam imao vrlo konkretna pitanja, s obzirom na to da sam prevodio njihove pjesme.
Kada mi nešto ne bi bilo jasno, napisao bih: “U tom i tom stihu nije mi jasno to i to, ima li neko drugo značenje, treće značenje, hajde, molim te, odgovori mi”. Za deset-petnaest dana stigao bi odgovor. Bio je to jedan od najvećih blagoslova u mom životu, što sam gotovo sve pisce koje sam prevodio mogao direktno da pitam za tumačenja, tako da u tim mojim prevodima ne postoje greške u smislu značenja teksta.
- Antologiju “Pjesnici bit generacije” izdali ste 1979. Kako je to odjeknulo?
David Albahari, Vladislav Bajac koji je danas glavni urednik “Geopoetike”, velike izdavačke kuće u Beogradu, i ja smo se upustili u to 1978. Inače smo se kao prijatelji družili i došli do zaključka da trebamo na naš način da se suprotstavimo politikama tadašnjih velikih izdavačkih kuća i pokrenemo ličnu, malu. To je u ondašnje vrijeme, zapravo, bila ludost, pokrenuti privatnu izdavačku kuću. Na kraju je potrajala četiri-pet godina i objavljeno je pet-šest knjiga. “Pjesnici bit generacije” bila je prva.
Prodao sam pola svoje biblioteke da bismo sakupili novac za štampanje. Imali smo takozvane prednumerante. Budući da je svaki primjerak bio numerisan, ljudi su prije nego je knjiga izašla uplatili novac, a njihova su imena štampana. Štampali smo 500 primjeraka, i to je, zapravo, bila neka vrsta provjere što će se dogoditi.
To se rasprodalo i onda sam nešto kasnije, 1980, objavio prevode nekoliko pjesama Džima Morisona pod naslovom “Slavlje guštera”. Mala knjižica, tiraža je bila 10 hiljada primjeraka, i to se rasprodalo u roku od 15 dana. Kad sam se vratio iz SAD-a, 1982. osnovao sam, takođe privatno, Nezavisna džepna izdanja koja su trajala tri godine i objavljene su tri knjige. Prva je bio “Beskrajan život” Lorensa Ferlinghetija, druga “Pjesme s Kornjačinog ostrva” Gerija Snajdera i potom “Tirkizni revolver” Majkla Meklura. To je bilo isto u nekih hiljadu primjeraka, i to su, kao i “Pjesnici bit generacije”, danas krajnje raritetne knjige.
- Cijela ta bit generacija bila je zapravo američki lokalni fenomen, u Njujorku, kasnije i na zapadnoj obali. Počeli ste da se bavite njima u vrijeme kad su već stekli status zvijezda?
U jednom intervjuu koji sam radio s Ginzbergom na moje pitanje o bit generaciji on je kazao: “Vojo, bit generacija, to su Džek Keruak i Vilijam Barouz u Njujorku između ‘45. i 55.” Jer ‘56. se već sve seli na Zapadnu obalu, tamo nastaje čuvena književna renesansa San Franciska s fenomenalnim pjesnicima, Ferlingetijem, Snajderom, Meklureom, koji je, usput, bio duhovni učitelj Džima Morisona i napisao pjesmu “Mercedes Benz” koju pjeva Dženis Džoplin.
Poslije toga su došla prva djeca cvijeća i, kao što kaže Ginzberg, sve se politizovalo i elektrifikovalo, u smislu rokenrola. Ali, hipiji su pomogli da se taj kult putovanja, autostopiranja, prenese na neke nove mlade generacije. Zapravo, kad je Keruak već umro, ‘69, tek tada je bit generacija počinjala da bude popularna u širem smislu.
- Ginzberg je u to vrijeme bio vrlo aktivan s turnejama po Evropi. Posjetio je i Jugoslaviju. Kako je to izgledalo?
Osamdesete smo bili četiri mjeseca zajedno. Došao je prvo u Dubrovnik privatno, na nedjelju dana, da upozna ljepote grada i malo se druži sa mnom. Tada su nastale dvije njegove čuvene kasne pjesme, “Ptičji mozak” i “Eroica”. Imao je jugoslovensku turneju, bili smo u Beogradu, Prištini i Zagrebu, nakon čega smo nastavili za Mađarsku pa za Švajcarsku… U Beogradu je u dom studenata došlo dvije hilajde ljudi, nije moglo da se diše. On je tada već bio živa legenda, imao je status rok zvijezde.
- Ginzberg vam je postao najbliži prijatelj od bitnika?
On je za mene otvorio ta vrata koja će se jednog dana, kad me više ne bude, zatvoriti. Sa svima njima sam bio prijatelj, a i dan-danas jesam s onima koji su živi. Recimo, Lorens Ferlingeti koji ima 98 godina. Redovno se čujemo i dopisujemo. Gari Šnajder koji ima 87 godina, Meklur ima 85, i sa svima sam u kontaktu…
- Kakva je to ekipa bila? Je li zaista, kao u opštoj slici o toj generaciji, bilo toliko droge, alkohola i razvrata?
Tome nisam bio prisutan jer sam bio premlad. Kad sam ih upoznao, već su bili sredovječni ljudi koji su smireno pisali svoje knjige, pravili književne večeri. Naravno, neko je volio da traži mlade momke kao Barouz, neko je volio da uživa u mladim djevojkama kao Ferlingeti, a neko da sjedi satima i priča o životu kao Meklur. Među njima je postojala ogromna količina raznolikosti u pristupu životu, poeziji, književnosti. Ali, upravo u toj vrsti slobode i jeste neka vrsta radosti koja ih je spajala.
- Koliko je ta zvjezdana pozicija američkih književnika u pop kulturi bila fascinantna mladom piscu i prevodiocu iz jedne socijalističke istočnoevropske zemlje?
Fascinantna je iz više razloga. Recimo, na američkim univerzitetima, čak i onim najčuvenijima i najskupljim, ako nešto značiš, ako nešto znaš i ako si to pokazao, neko te pozove i pita te bi li predavao tri mjeseca. Ne moraš imati doktorat, ne moraš imati ništa. Gregori Korso, fenomenalan pjesnik bit generacije, jedva da je imao osnovnu školu, ali uvijek su ga zvali da drži predavanja, da govori o vlastitoj viziji poetike.
Tada se i meni dogodilo u San Francisku da su me, zahvaljujući mojim starijim prijateljima književnicima, pozvali da predajem na fakultetu par mjeseci. Predavao sam o svom pogledu na savremenu američku poeziju i svi su bili zadovoljni jer sam iz nekog evropskog, odnosno jugoslovenskog ugla govorio o američkoj poetici na način kako Amerikanci sami sebe ne vide.
- Najprominentnije figure s kojima ste se družili bili su ipak američki rokeri - Bob Dilan, Peti Smit, Džeri Garsija… Koliko su ti ljudi, posebno Dilan, koji je poznat po svojoj zatvorenosti, uopšte bili pristupačni u privatnim kontaktima?
S Dilanom sam se upoznao u Ginzbergovom stanu u Njujorku. Jednostavno, kad s nekim cijelu veče do četiri ujutro sjediš i razgovaraš, smiješ se i piješ, dogodi se klik. Negdje su nam se misli susrele, a znao je da prevodim bitnike i objavljujem njihove knjige. Na neki čudan način to je smekšalo njegovo srce. Kad god sam bio u prilici, napravio bih veliki, dugi intervju s njim, tako da ih danas imam dvadesetak. Desetak ih je objavljeno u Americi, a u Hrvatskoj ni jedan jer jednostavno nisam stigao da ih prevedem.
Budući da sada radim knjigu njegovih izabranih pjesama, unutar nje će biti jedan veliki intervju s njim, plus njegov uvod pisan za hrvatsko izdanje. Eto, uspio sam u svojim namjerama. Peti Smit upoznao sam takođe preko Ginzberga i Barouza, a Džerija Garsiju, s kojim sam bio u najbližim odnosima, preko drugih kanala.
- Vašu poeziju, posebno nastupe uživo, odlikuje istančan osjećaj za ritam?
Što se tiče moje poezije, ima tu bijega od nekih uticaja, ali glavni uticaji su u dugom stihu Volt Vitman i Alen Ginzburg, a u kratkom Vilijam Karlos Vilijams.
Dubrovnik je sada grad bez umjetnosti
- Kakav je bio Dubrovnik iz vaše mladosti u odnosu na ovaj današnji? Biste li danas pozvali nekog od živih pjesnika u svoj grad?
Ne. Dubrovnik je danas grad bez umjetnosti, grad bez ičega osim političko-turističke mafije. Nije se to dogodilo slučajno. Dubrovačke vlasti su namjerno istjerale svoje građane iz staroga grada, prvo penzionere koje su živjeli u trošnim kućama. Te kuće su, naravno, kasnije prodate za ogromne pare strancima, a tog momenta stari je Dubrovnik prestao da živi.
Šezdesetih i sedamdesetih imali smo te čuvene Dubrovačke ljetnje igre sa sjajnim jugoslovenskim režiserima, iz Zagreba, Beograda… Kao 19-godišnjak sam počeo za časopis “Oko” da pišem kritike sjajnih predstava koje smo tada gledali. Danas su Igre zagrebački ljetnji festival, gdje zagrebački glumci tezgare.
Kolekcija rijetkih knjiga, potpisanih prevoda i crteža
- Imate ogromnu kolekciju rijetkih knjiga s posvetama, prvih izdanja, potpisanih prevoda, pisama, crteža, od Ginzberga i onih Čarlsa Bukovskog do Dilanovih, Garsijinih, Peti Smit… Kako je krenula priča s kolekcionarstvom?
Što se knjiga tiče, krenulo je kasnije, negdje sredinom osamdesetih. Svi koje sam već bio preveo i s kojima sam bio u velikom prijateljstvu slali su mi ne samo službena izdanja u velikim tiražama nego su mi počeli slati i neka rijetka izdanja, s posvetom. Počeo sam skupljati, recimo, sva izdanja svih romana Džeka Keruaka.
Događalo se i da su neki od pisaca čija sam izdanja skupljao postali stari i zaboravni, pa su mi, u roku od tri godine, znali tri puta poslati istu knjigu, s drugačijom posvetom, tako da sam neke od tih knjiga razmjenjivao s drugim kolekcionarima. Kasnije su se apetiti povećali, pa sam počeo skupljati sva izdanja bitnika prevedena na sve svjetske jezike, od kineskog do ruskog. Toga sad ima jako puno, a neka su izdanja ekstremno rijetka i vrijedna.
Svi su oni znali za moju ludost, za predanost njihovoj poeziji, a ja sam bio dovoljno hrabar da ih pitam da mi poklone i neki svoj crtež. Bukovski, recimo, kad bi me se sjetio poslao bi mi po nekoliko crteža. Na isti sam način pristupio i Dilanu, Peti Smit i Garsiji za koje sam znao da se bave crtanjem. Davali su mi rado i sa srcem, a vrijednost cijele kolekcije za mene je neprocjenjiva.
Bukovskom pokucaj poslije pet s gajbom piva ili 10 boca vina
- Prijateljevali ste i s Čarlsom Bukovskim, koji nije bio dio te generacije. Kako ste se s njim upoznali?
Upoznao sam ga preko jednog američkog dilera knjiga koji je trgovao njegovim rijetkim knjigama. Dao mi je adresu Bukovskog negdje ‘76, ‘77, pisao sam mu i dobio odgovor nakon nedjelju dana. Budući da sam i njega dosta prevodio, zbližili smo se i krenuli da se družimo.
I da, istina je ono: Bukovskog ne budi kad je pijan i mamuran, pusti ga do pet popodne, nakon toga mu pokucaj na vrata s gajbom piva ili desetak boca vina. Sve zavisi od tebe, jesi li zanimljiv sagovornik ili poslije pola sata nemate o čemu da razgovarate.
Bonus video:
