Među svim grandioznim figurama južnoslovenskih istorija i kultura potomstvu je bio najveća tačka fascinacije. Ali i ogledalo koje je u svim vremenima davalo najprecizniju sliku. Inspirativnost Petra Petrovića Njegoša traje već više od vijek i po. Gotovo da nema pisca relevantnog dara u bilo kojoj južnoslovenskoj naciji a da ne postoji njegov imaginarni razgovor sa Njegošem, ili stav koji je direktno naslonjen ili izazvan Njegošem.
Nema političke i ideološke grupacije u dvadesetom vijeku u Crnoj Gori koja se nije legitimisala Njegošem. Citirali su ga i partizani i četnici, i rodoljubi i kvislinzi, i lijevi i desni, i tradicionalisti i modernisti... To prije svega govori o veličini njegovog djela, njegovog Znaka, gotovo da bi se moglo reći da je uvijek naš savremenik.
U tretmanu toga moćnog Znaka izdvajamo dva osnovna pravca - romatičarsku idealizaciju i modernističku analitičnost. Ovaj drugi pristup bio je suštinski mnogo izazovniji - i taj izazov Njegoš je izdržao. To se može reći za malo kojeg pisca XIX vijeka - Njegoševo djelo u potpunosti je bilo otvoreno za duh moderne.
Najmudrije južnoslovenske glave XX vijeka, nosioci ideje i duha Moderne, odreda su pisale i interpretirale duh Njegoševog djela. Kad ovo kažemo, pomenimo Krležu, Andrića, Isidoru, Konstantivovića, Crnjanskog, Đilasa, Zogovića...
Osobeno mjesto ima bavljenje Njegošem našeg gospodstvenog filozofa Slobodana Tomovića. Držim da su to najkvalitetniji Komentari Gorskog vijenca i Luče, a njegovo bavljenje Njegoševom filozofijom bilo je mnogo više od interpretacije i mnogo više od puke odanosti...
Njegoš je takva ličnost i pojava, bez želje za njegovim obogotvorenjem, za koju se može reći da je u njegovom slučaju došlo do INCIDENTA u sveukupnoj genetskoj crnogorskoj zemno-podnebesnoj drami čovjeka!
NJEGOŠ NE PRESTAJE BITI ZNAK, tema, inspiracija i motiv savremenog crnogorskog intelektualca, onog koji ne pristaje na zatvaranje knjige prošlosti! U novije vrijeme, crnogorski pravni mislilac Čedomir Bogićević dao je zanimljiv doprinos istraživanju Njegoševe filozofije pravde.
Nepravedno i nezasluženo bilo bi zaboraviti doprinos našeg velikog slikara Dimitrija Popovića - koji je, pored izuzetnog ciklusa portreta pjesnika Gorskog vijenca napisao značajan, moderan i slojevit roman LUČA NJEGOŠEVE NOĆI. Kao i u svemu što radi i pisanju o Njegošu je pristupio studiozno i hrabro. Gospođa Sonja Tomović Šundić učinila je prisutnom u savremenom sistemu mišljenje Njegoševu filozofiju čovjeka u nedavno objavljenoj knjizi. Profesor dr Tatjana Đurišić Bečanović je s nekoliko tekstova obogatila savremenu njegošologiju. Tatjana Bečanović i gospođa Rajka Bigović Glušica godinama već organizuju Njegoševe dane u Nikšiću.
U PJESNIČKIM I PROZNIM PRIZIVANJIMA NJEGOŠA njegovo prisustvo je dvojako: postoji i kao inspirativni impuls - na nivou jezika, ili ideje, ali i kao književni lik, on, sam, fascinantiji od mnogih slavnih književnih likova...
PREMINUO JE KAO TRIDESETOSMOGODIŠNJAK, ali što je sve stalo u tih trideset i osam godina?
KOLIKO LIČNE VELIČINE, ali i antičkog tragizma u jednoj ličnosti. To je ono što je opčinjavalo mnoge pisce u tom rodoslovlju književnom koje vodi od njega. Jedan izuzetan ciklus najblistavijeg Zogovića. Poznog Zogovića. I bolje je da Njegoš pripada poznima nama...
OVAJ KOJI VAM GOVORI prizvao ga je u nekoliko pjesama i jednom ciklusu, naslovljenom VLADIKA DANILO, davno objavljenom i mnogo recitovanom od najpoznatijih crnogorskih recitatora poezije.
Ako sam sebi katkad dozvolio polemičan ton i time sam svjedočio njegovu veličinu.
Nedavno publikovan izuzetan roman Miraša Martinovića, na rubu snovidjenja, lirskog i samrtnog snoviđenja DRUGOGA SUNCA LUČE o kojem će tak biti riječi, možda je najbolja fikcijsko-dokumentarna proza do sada napisana o Njegošu! Marijan Miljić ga je jednom pričom („Flora“) doživio kao polaznu tačku za jednu suptilnu fantastičnu naraciju, u duhu borhesovske igre. Među pjesnicima koji su se obratili Njegošu posebno mjesto ima jedna pjesma Esada Mekulija, kosovskog klasika, posvećena Njegošu koliko i Njegoševom, našem, jeziku..
Njegoševi povijesni usudi i kontroveze
NJEGOŠ nije tragični junak kosovske misli, kako napisa veliki Ivo Andrić, nego prorok i apostol crnogorske misli, postojanja i sudbine.
NJEGOŠA ne treba braniti od onih koji ga čitaju kao istorijsku čitanku, još i sa komleksom umišljene inferirornosti. To su oni umišljenici koji vide svoj narod u nekim stihovima velikog pjesnika, koje doživljavaju kao osudu prelaza njihovih predaka iz jedne istorije u drugu. Srećom što Albanci, Bugari, Srbi i Grci, koje Teodosije Mrkojević u razgovoru sa izaslanikom ruske carice Dolgorukovim, loše karakteriše, nijesu čitali ŠĆEPANA MALOG. Ako jesu, onda su shvatili povjesni kontekst svojih naroda, a i Njegošev kontekst, više kao metaforički nego povijesni!
NJEGOŠ je duboko kontroverzna istorijska i pjesnička ličnost. Sve je u njegovom životu, još od ranog djetinjstva, bilo između sna i jave, života i smrti i metafizičkog poimanja surove stvarnosti što ga je oblikovala i od njega stvorila zaista genijalnog pjesnika i mislioca, nuždenog državnika, mada reformatora, i ratnika s jednom, samo jednom, bitkom - Podgoričkom: tragično izgubljenom. Njegoš je tu svoju rantičku avanturu krvavo platio - tristo poginuli Crnogoraca na prilazima Podgorici. Podgorica je tog vremena bila najjača turska utvrda između turskog Skadra i turskog Mostara.
ZABILJEŽENO je kod Rista Dragićevića i Milovana Đilasa da je Njegoš rođen u njeguškoj kući bez prozora. Tada su sve kuće na Njegušima, kako bilježi takođe povijesno kontroverzni Milovan Đilas, bile bez prozora. Njegoš ne potiče iz bogatog ogranka Petrovića, Erakovića, ali nije ni iz onog najsiromašnijeg. Tada su samo dvije kuće na Njegušima imale po jedan prozor, na kući Radonjića i na kući Petrovića, i to Petrovića iz onog bogatijeg ogranka! Povijesna koincidencija Crne Gore sa Njegušima je sasvim očigledna - Crna Gora prije Njegoševog rođenja, imala je samo jedan prozor, i to onaj prema Rusiji, koi je otvorio Vladika Danilo, i prema Zapadu je pokušavao da odrškrine onaj venecijanski prozor, mada je to dosta teško išlo!
NJEGOŠA, posigur, ne bi bilo bez Crne Gore, dok Crne Gore bi ipak bilo i bez Njegoša. Nijesu u pravu neki današnji glasnogovornici, političari od renomea, koji tvrda da nije bilo Njegoša ne bi bilo Crne Gore. To nije ništa drugo nego nastavljanje, samo iz jedne dramatične savremenosti, obogotvorenja Njegoša, a to ni Njegušu ni Crnoj Gori i njenoj kulturi ne treba.
Svako pokoljenje Crnogoraca uspostavlja svoj odnos prema Njegošu, kao što to rade Njemci prema Geteu i Šileru, Rusi prema Puškinu, Tolstoju i Dostojevskom, Francuzi prema Viktoru Igou, Bodleru, Floberu i Lamartinu, Španci pema Servantesu, Talijani perma Danteu, Englezi prema Šekspiru. To nijesu samo stubovi kulture, već i stubovi postojanja svih tih naroda. Kod nas je Njegoš prvi genijalni pjesnik, za sada i jedini, i državnik koji je pokušao da uspostavi izvjesne oblike zakonitosti, što bi se reklo u „besudnoj zemlji“, naravno oslanjajući se na Stegu Petra Prvog. Njegoš je i ratnik, uz Savu Petrovića jedini od sedam velikih Petrovića, koji nije imao nijednu veliku bitku, ali ni Savinog smisla za trgovinu i umnožavanje ličnog bogatstva. On nije povećao prostor svoje zemlje, ali jeste prodao dva manastira Austriji, što su mu svještena lica zamjerala tiho negodujući u ćoškovima Cetinjskog manastira, znajući za njegovu dokazanu prijekost u nekoliko drastičnih slučajeva! PRILIKA JE DA SE IPAK KAŽE da ni danas, ni nikada, Njegoša ne treba braniti od onih neukih umišljenika koji u patološkom bezumlju vide svoj narod u nekim stihovima genijalnog pjesnika, a ne vide ona uzvišena pjesnička mjesta gdje Njegoš Stambol uzdiše do visine jednog Jerusalima, ako ne i iznad njega! Njegoš nije slučajno dramaturški postavio ko će da izgovori sve te negativne replike o tim narodima. Znao je on da je Mrkojević razborit, prijek, fanatičan i neumoljiv svještenik, i da takvo što može samo on „izdeklemavati“ caričinom izaslaniku knezu Dolgorukovu! Himnu o Stambolu neće izgovoriti kakav crnogorski jednoumac, već Mustaj Kadija, smireni istočnjački mudrac!
SUDBINA GORSKOG VIJENCA MEĐU CRNOGORCIMA TOGA VREMENA najbolje nas upućuje u vrijeme kada je nastao i zašto je samo jedan primjerak bio u Biljardi, u Njegoševoj knjižnici, koja nije bila mala, ali jeste jedina u ondašnjoj državi Crnoj Gori. Njegoš se, znajući one što ga okružuju, s kojima živi i čiji je Gospodar, ili kako je znao u duševnim mukama izvan Crne Gore da kaže: Ja sam Gospodar Crne Gore i rob petrogardskih ćudi, kakav će biti doček i njega i Gorskog vijenca. Koren od brata Pera i bratanića Đorđije, zašto toliko „izbiva“ izvan Crne Gore, a u Crnoj Gori glad i svakakve muke kao nikda. Znao je da ni najbližim rođacima, ni Senatu ne može ćud i srca odobrovoljiti knjigom koju je donio da im je samo pokaže, ali da je čitaju samo izabrani oko njega. Poznavao je Njegoš svoje jednoumce bolje od svih svještenih lica i sveg glavarskog soja. Znao je Njegoš svoje jednoumce bolje od svih svještenih lica i sveg glavarskog soja. Znao je Njegoš da oni neće u Gorskom vijencu tražiti POEZIJU, dramu Crne Gore i njenu besudnost i može se reći dukljansku ukletost. Za njih je to istorija i ništa drugo. U Crnoj Gori je istorija ukoričena u knjizi bila TESTAMENT ili ZAKON NAD ZAKONIMA. Znao je to Njegoš, zato je iz pečatarnice uzeo samo osamnaest egzemplara da ih pokloni onima koji će znati da ih čitaju, procjenjuju i objašnjavaju. Nadao se Njegoš da bar njih nekoliko, kojima uruči s potpisom Gorski vijenac, neće u njemu tražiti svoje pretke i istoriju, baš onakvu kava se zbila! Prevario se, prve primjedbe, pritužbe, mrgođenja i prigovori stigli su baš od njih!
ZA VRIJEME NJEGOŠEVA ŽIVOTA GORSKI VIJENAC SU NA CETINJU KRIŠOM ČITALI ličnosti bliske i odane Gospodaru. No, ni među njima nije bilo onih koji bi na sav glas, onako punoustače, iskreno i glasno hvalili Gorski vijenac. Iguman Cetinjskog manastira, koji više nije bio rezidencija Gospodara i Vladike Crne Gore (Njegoš je izašao iz Mnastira i uspio veoma brzo ograditi svoju rezidenciju BILJARDU), otkad je pročitao kako je Njegoš u Gorskom vijencu Popa Mića ismijao, obrukao svještanstvo, više nije dolazio u Biljardu da pije kafu s Mitropolitom crnogorske crkve. Pomirio ih je Josif Pavićević, koji je Njegoša uveo u monaški čin. To ne znači da Gorski vijenac nije imao svoj usmeni život, doduše potihi, ali često govoreni i citirani kao narodna mudrost.
DOK SE U CRNOJ GORI O GORSKOM VIJENCU ŠUTALO ili s ogorčenjem govorilo, u okolnim zemljama, prije svega Srbiji, Hrvatskoj, Bugarskoj, Poljskoj, Rusiji i Italiji pisali su se hvalospjevi o Gorskoj vijencu i njegovom pjesniku. Gospođa Vesna Kilibarda, u knjizi NJEGOŠ U ITALIJI, otkriva ono što Crnogorci nijesu znali: „Doček sa vojnom paradom, a jedne od tih večeri, Njegoš je u tršćanskom pozorištu prisustvovao predstavi opere-baleta pod naslovom Robert Robert đavo njemačkog komozitora Jakoba Majerbera,po libretu Ežena Skriba, u kojoj je igrala poznata balerina Flora Fabrin-Bretin. Gracioznoj zvijezdi „tršćanskog teatra“ koja svojom vilinskom igrom i očaravajućim pogledom može „pakao u raj pretvoriti“, posvetio je Njegoš nekoliko čuvenih stihova u pjesmi „Tri dana u Trijestu“.
VRIJEME GORSKOG VIJENCA, o apsurda, dolazi tek dvadesetih godina dvadesetog vijeka, kad više Crne Gore nije bilo! Tek tada se Crnogorci (zaboravljajući bratstveničke i plemenske povrijeđenosti što ih nema u Gorskom vijencu) obespravljeni i razdržavljeni, hvataju objema rukama, srcem i dušom, za Gorski vijenac i tamo pronalaze Crnu Goru i motive da se bore za nju. Više im ne smeta sve ono što im je nekad smetalo.
RUSIJI I RUSKOM PRAVOSLAVLJU Njegoš se predavao da bi pomogao Crnoj Gori, da bi uz rusku pomoć opstala u još gustim balkanskim tminama, da bi što više zlatnih rubalja, medalja, ordena, pa i Svetih Ana, emotivnih stanja i zaštitničkih gramata iskamčio „za sirotu Crnu Goru, svoju nesretnju zemlju“, kako je znao da kaže. Srbiji i srpstvu se priklanjao da bi se imao na koga osloniti u konačnom obračunu s Turskom na Balkanu. Njegoš je dosta naivno i dosta slovenofilski zamišljao kraj osmanlijskog carstva na Balkanu i ujedinjenje balkanskih Slovena!
CRNOGORCI SU BILI PRINUĐENI da prave istoriju prema sebi i svojoj istorijskoj sudbini. Istorija je bila prinuđena da od njih pravi tip heroikusa, koji sjutra može biti i kukavica, vazal, pristav, bratoubica, a sve to iz jedne nuždom stvorene destruktivne, pljačkaške mentalnosti, što je Njegoš zaogrnuo plaštom termopilskog žrtvovanja i spartanstva bez velikih spartanskih primjera. Samo Petar Prvi, Njegoš, knjaz Danilo, donekle i Nikola Mirkov, a i veliki vojvoda grahovski Mirko, znaju kako im je bilo s Crnogorcima, kao što i Crnogorci znaju kako im je bilo s Petrovićima!
NJEGOŠ JE SVE TO ZNAO, i osjetio! I iskusio: Bjelopavlići su ga žabama gađali! Danas se potomci nekoliko takvih kunu u Njegoševo srpstvo! I Njegoša!
CRMNIČANI SU NA VIRU kamenjem u Vladiku i Gospodara. Iz kućićkih katunskih kuća bilo je i onih, znaju to neki njegošolozi, bilo je i onih što su veliku sličnost sestrića i ujaka (Stevana Petrovića i Njegoša) dovodili u frojdovski kontekst najbližih srodnika... Njegoš bi rekao: Oće to Crnogorski oće! Takvi Crnogorci bi rekli: Što će nam Gospodar što po cijelu noć čini nekakve pjesnice! Najmučeničkiji narod u tadašnjoj Evropi nije ni pokušao da shvati svoga velikog mučenika. Najvećeg otkad se za Duklju, Zetu i Crnu Goru zna!
KO JE I ŠTO JE DANAS NJEGOŠ?
Sin ili otac crnogorske epike?
Žrtva ili onaj što mu se žrtve prinose?
Tvorac kosovskog mita ili njegov rob?
Demon ili epski melanholik koji je nazreo Evropu iz Italije, Triješća, Vijene, Kotora, Sankt Petersburga, Pskova...?
Depresivni cetinjski ukrotitelj jednoumnih Crnogoraca, ili „vladar među Varvarima, i Varvarin među vladarima“!
Ili: smireno teatralni cetinjski grudobolnik, osamljeni cetinjski neurotik s bičem u ruci, nožem, jataganom, kuburom, ledenicom i samokresom za turskim svilenim „pasom“ oko njegovog vitkog struka?
Mitropolit u čijem pjesništvu postoji jedno od najantiklerikalnijih mjesta u svjetskoj književnosti: „Luna i krst, dva strašna simbola - njihovo je na grobnive carstvo, sljedovati im rijekom krvavom, u lađici grdna stradanija, to je biti jedno ili drugo“.
I DANAS I VAZDA, ili tek danas, iz zaista genijalne Njegoševe riznice svako od njegošologa i onih što Njegoša prizivaju u pomoć da bi ovjerili svoje nepoznavanje ili emotivnu pristrasnost, dokazujući ono za što se oni zalažu, a nemaju istorijskih činjenica. Takvi uzimaju Njegoševe stihove, mahom iz Gorskog vijenca, da dokažu nedokazivo, ali da puku ponude Njegoša a to je kao da su mu dali Bibliju. Apsurdna je danas ta antinjegoševska Njegošologija: ona je i juče, i danas, plašim se da će biti i sjutra, samo paravan za veliko povijesno neznanje, za improvizacije i opasno tolkovanje, što se tiče nestanka i opstanka Crne Gore i Crnogoraca! Takvi ne poštuju istorijski slijed-DUKLJA-ZETA-CRNA GORA!
(Odlomci iz predavanja održanog u CANU, 21. aprila 2017.)
Strašna je Njegoševa sudbina!
Na njega se pozivaju i branitelji Crne Gore i njeni uporni razoritelji, i Crnogorci i anticrnogorci, prijatelji i neprijatelji. Traje to koliko i Gorski vijenac. Samo će nova čitanja Njegoševog sveukupnog djela doći do njegovog ničim nezamjenjivog crnogorstva! Do njegovog velikog i čistog crnogorskog bića i srca – toliko izranjavanog i toliko iz njegovih živih i mrtvih grudi čupanog i bacanog pred noge mrzitelja i rušitelja Crne Gore i paranoičnih hulitelja na sve crnogorsko, prije svega na Njegoša!
Genijalni pjesnik je učinio ono što bi svaki poeta devetnaestog crnogorsko-srpskog-hrvatsko-slovensko-makedonsko oslobodilačkog vijeka učinio! Ne upuštajući se u mnoga precizna značenja nekih atribucija, a nalazeći im zamjenu u pridjevsko-imeničkim atribucijama jednog drugog naroda-istovjernog, a po oslobodičakim težnjama i istovjetnog.
Njegoš je paranoično zloupotrijebljen, najčešće protiv sopstvenog naroda. Naravno i protiv sebe. Najbitnije atribucije svoga naroda, čijom je upotrebom i značenjem podsticao nacionalnu svijest, pjesnik je u Gorskom vijencu upotrebljavao gdje kod je mogao, gdje je to versifikaciono bilo moguće, to jest gdje mu je pjesnički zanat dozvoljavao!
Zločin je ravan biblijskim zločinima: Njegoševim književnim djelom ukazivati na Njegoševu genijalnost, a tim istim djelom dokazivati nepostojanje naroda iz kojeg je pjesnik ponikao! To čine samo nacio-panarojom ozbiljno načeti ideolozi velikosrpstva kao svebalkanskog etnikuma. Takvih ima i među Crnogorcima. To su oni što sebe nijesu osjetili i pronašli u crnogorstvu, izuzev kao u regionalnom ili zavičajnom „dragom kamenu srpstva“.
Bonus video:
