Nedavno sam od jednog prijatelja, koga, kako reče, zanima psihologija uspješnih i slavnih ljudi, dobio nekoliko pitanja vezanih za osobine i uslove koji su mi omogućili da ostvarim vrhunske rezultate, i postanem šampion.
- Da li se čovjek rađa takav, da li je to dar Božiji, ili je u pitanju samo rad, rad, i jedino rad?
- Da li si uvijek vjerovao da ćeš ostvariti sve te vrhunske rezultate?
- Vjera je bitna, i Hristos je rekao: „Ako imate vjere koliko zrno gorušično, i kažete gori ovoj: pređi odavde tamo, i preći će, i ništa vam neće biti nemoguće.”
- I zaista, tvoji sportski uspjesi su ravni pomjeranju planine. Ali, nakon meča recimo, kakve su tvoje misli bile? Da li si rekao: hoću, mogu, i moram da budem šampion... I, da li si ikada razmišljao da odustaneš?
Dok sam čitao navedena pitanja, imao sam utisak kao da me je svako drmusalo za rame i pozivalo da se suočim sa njim, dok sam sjedio u svojoj fotelji uživajući u posmatranju razigrane vatre u kaminu.
Poznata su mi, sam sam ista ili slična, više puta u proteklim godinama sebi postavljao... Znao sam da svako od njih traži da ga povedem putem kroz nepregledne, tajanstvene, predjele proputovanog, viđenog i doživljenog. Ma, duga je to priča, veoma složena, prepuna suptilnih veza između uzroka i posljedica, i još toliko toga... Najbolje bi bilo odgovoriti potvrdno na svako od njih, i - to je to! Ali, moram priznati da su pitanja inspirativna, a i ne prestaju da me drmusaju tražeći odgovore...
Stvarno: kako se postaje najbolji? - sjetih se davnog pitanja sebi postavljenog. Šta je to neophodno imati? Da li sam od početka prepoznao sposobnost i moć, koje me mogu odvesti u željene - najveće visine uspješnosti?
- Uostalom, hajde da još jednom prođem tim putem, kojim sam se toliko puta vraćao na svoje početke, tragajući za željenim odgonetkama. Makar nakratko, nekom od onih staza koje su me dovele dovde... Normalno, sve je počelo u djetinjstvu, jer, kao što reče Frojd: „Dijete je otac čovjeka!”
Na životnu pozornicu sam izveden u najgorem trenutku i najtežim uslovima: rođen sam dva i po mjeseca poslije tragične smrti moga 29-togodišnjeg oca Vojislava... U to vrijeme, biti jedno od troje siročadi, živjeti i odrastati na Rijeci Crnojevića u teškim materijalnim uslovima, bilo je zaista nešto „posebno”.
E, u uslovima te posebnosti, u duši i srcu tog dječačića taložili su se prvi životni utisci i spoznaje. Mnogo godina kasnije shvatio sam: da sam tom pozicijom koja mi je rođenjem dodijeljena, bio predodređen da učim posebnu životnu školu... Poput dječaka Iljuše ( „Braća Karamazovi”) na koga se odnosi ovaj citat: „...I eto tako djeca naša to jest, ne vaša, nego naša, djeca prezrenih, ali blagorodnih sirotana, doznaju za pravdu i istinu na zemlji još u svojoj devetoj godinici. Bogati su daleko od toga: oni u toku cijelog vijeka neće ispitati takvu dubinu...”
Uglavnom, taj dječak je od najranijih dana moći samospoznaje živio u jednom paralelnom svijetu, svijetu koji je bio bijeg i odbrana od onog realnog - svijetu mašte! Pošto sam četiri godine bio mlađi od svog brata (u tom uzrastu to je ogromna razlika), dodatno sam bio prepušten sebi i svojoj vještini da se snalazim u pronalaženju smisla svakom danu, i sebi u njemu. U to vrijeme, Rijeka Crnojevića je bila raj za djecu: divna, netaknuta priroda, livade, šumovita brda, potoci, bistra jezerska voda - ambijent koji poziva na igru i dječije avanture.
Što je najvažnije, tada još nije bilo televizora, i ostalih tehnoloških otrova za dječije duše. Vjerovatno pod uticajem mitova i priča koje smo slušali, o našim ratnicima iz bojeva sa Turcima, legendama o Marku Kraljeviću, Kosovskom boju, Milošu Obiliću, kao i junacima iz stripova i rijetkih filmova koje smo gledali, bili smo prosto opsjednuti viteštvom i mačevanjem.
Imali smo 4-5 družina podijeljenih po imenima lokacija u kojima smo živjeli, i organizovali prave borbe po okolnim livadama i bregovima. Dakle, tu je u meni posijano sjeme viteštva, i tu se začeo borilački duh koji je čekao svoje vrijeme i formu u kojoj će se realizovati.
Kasniji razvoj životnih prilika me je upoznao sa boksom, koji je bio prava mogućnost i prilika da budem i postanem sve ono o čemu je onaj dječak sanjao. Da, zaboravih da spomenem jednu bitnu činjenicu: interesantno je da je taj nejaki, vižljasti dječačić bio veoma spretan sa drvenim mačem, najbolji u svom uzrastu i najčešći pobjednik u „ljutim“ dvobojima... Sjećam se te njegove neizrecive želje da bude najbolji, najvještiji i potrebe da ga svi za takvog priznaju... kao da je znao da će jedino tako biti prihvaćen od svih, i sa svima ravnopravan!
Tom svojom posebnošću će se izboriti za uvažavanje i tako barem donekle upotpuniti onu ogromnu prazninu koju je svojim rođenjem zatekao. Da, tu se u njemu pojavilo i ono osjećanje vjere, koje ga je kasnije uvijek hranilo i vodilo: da će i kad poraste - biti najbolji i najjači. A, vjera brda pomjera!
I, ako ta vjera dolazi iz neke nedefinisane dubine u nama, najčešće u vidu iskonske davne čežnje, želje od koje sva duša treperi, od koje vas je čak pomalo stid, jer razum sa njom gotovo da nema ništa, i ne prepoznaje je kao svoju - ona je ona prava - i što poželite biće vam, tada iracionalno postaje racionalno!
Tokom života, nerijetko dolazimo u situacije i dešavaju se okolnosti koje nas prosto nagone da počnemo da vjerujemo u čuda i nemoguće, pa su nam potom svi ciljevi lakše ostvarljivi. Dakle, mi čitavog života dobijamo darove u vidu životnih lekcija, jedna od onih, koju sam ja dobio i naučio je: „I onda kad misliš da ti se čitav svijet ruši, i da si ostao sam i bez ičega - često, baš tada počinje da ti se stvara i gradi nešto još veće i vrednije!”
Sve se dešava po višoj pravdi i promislu, ali i u skladu sa našim opredjeljenjem i slobodnom voljom. U životu nam se sve nudi - mi biramo! A onaj od nas, ko je naučio da sluša i prati unutrašnji glas želje, nade i vjere, i da se u skladu sa njegovim savjetima ponaša i djeluje, neminovno dolazi u poziciju da ga kasnije po sposobnostima i njegovim rezultatima smatraju posebnim, izabranim i dobija zvanje: šampion!
Svakako da se dešavaju periodi iskušenja, padovi, neuspjesi, slabosti... dolaze svakojake misli: o prestanku karijere, sumnja u sebe, razočaranost u ljude, ogorčenost zbog nepravdi... čak, osjećaj bezvrijednosti svega, želja da toj iluziji okrenete leđa... Ali, onda se pojavi onaj dječak, uzme vas za ruku, nasmiješi se i kaže: ajde da se i dalje igramo, i pokažemo im ko je najbolji! Taj dječak je moja zvijezda vodilja, uspomena kojoj se vraćam: kao žedan, umoran putnik, izvoru žive vode!
Ipak, najbolje će to objasniti veliki F.M. Dostojevski: „Znajte da nema ničeg višeg, i jačeg, i korisnijeg za budući život nego kakva uspomena, a naročito kada je ponesena još iz djetinjstva... Jedna tako divna, sveta uspomena, očuvana iz djetinjstva, možda je baš najbolje vaspitanje.
Ako čovjek ponese mnogo takvih uspomena sa sobom u život, onda je taj čovjek spasen za cio život. A ako makar i samo jedna lijepa uspomena ostane u našem srcu, i to nam nekad može poslužiti kao spas.”
P.S.
Znate, onu Isusovu parabolu o talantima koje je gospodar dao slugama prilikom odlaska na put: jednome jedan, jednome dva, a jednome pet? Pa, kad se vratio sa puta pitao ih što su uradili sa talantima?... - Dakle, svi dobijamo talente od Gospoda, pitanje je šta radimo sa njima? - Mi odlučujemo!
Bonus video:
