Dok piše intimističke zapise o sebi, o svojima, o svome, Semezdin Mehmedinović, bosanski pisac od 1996. u Americi, kao da piše i o nama koji ga čitamo. Sve njegove knjige tankoćudno su svjedočanstvo života, iako vrlo lične, zapravo su univerzalne; pripovijeda tako o krhkosti, prolaznosti, potrazi za identitetom, pripadanju, ili kako keže autor, negdje pred kraj ove zadnje, zimus u Frakturi objavljene “Me'med, crvena bandana i pahuljica”: nevolja čovjeka svede na suštinu i ništa mu više ne ostane - osim ljubavi.
Što je najpodmukliji dio zaborava?
Naša je prošlost skladište našeg života, to je sve što imamo. Sjećam se u ratu dječaka koji me pita - “Što je najvažnije u životu?” I sjećam se da sam bio zatečen pitanjem i nisam imao spreman odgovor, pa je on rekao što on o tome misli - “Mislim da je najvažnije da ti se događaju važne stvari da bi se imao čega sjećati”. Negdje sam taj razgovor zabilježio i često ga se sjetim kao važnog događaja iz svoje prošlosti.
Boreći se protiv zaborava supruge koja se oporavlja od moždanog udara, a vas oboje izmješteni, iseljeni - što ste prepoznali kao najmoćnije oružje za očuvanje sjećanja?
Jezik, definitivno. Jezik kao pretpostavka rekreiranja prošlosti. Jezik kao šifra. U toku razgovorâ sa suprugom kojima je svrha bila obnavljanje sjećanja, trebalo je iznova imenovati stvari i događaje, a inicijacija je uvijek bila u nekoj jezičkoj šifri. Ona bi, recimo, pitala - “Jesmo li mi ono ploče zvali nosači zvuka?” To nosači zvuka, što je samo po sebi neobično i začudno imenovanje probudilo je vrlo živa sjećanja na naše osamdesete. Osamdesete godine naše mladosti. U tom smislu zaborav treba razumijevati kao iščezavanje slika i događaja u jeziku.
Koliko se Sem, ako mu je dom Vašington, razlikuje od onoga Semezdina kojem je dom bio Sarajevo?
Prije tačno godinu dana, u rano jutro 2. aprila 2016. godine, bio sam potpuno druga osoba. U toku tog dana moj život se iz temelja promijenio, o čemu pišem u ovoj knjizi. I čini mi se da sam sa svakom važnom promjenom u životu postajao neko drugi. Nekad nađem papir na kojem sam napisao nekoliko dnevnih bilješki, jer ja svaki dan zapišem rečenicu dvije, i potpuno mi je nepoznato i strano to što je tamo napisano da mi se dogodilo. I to kao da je zabilježila neka druga osoba. Da sam to ja, otkriva mi vlastiti rukopis. Ja imam veliku simpatiju za onog Semezdina iz Sarajeva, kao za nekog dragog stranca kojeg se s vremena na vrijeme rado sjetim.
Gdje, kad se nađete s prijateljima u sjenovitoj kafani, negdje u Bosni, ćutite najveću razliku između vas koji ste otišli i njih koji su tamo?
Mislim da problem nije u tome što se mi mijenjamo, već u ljudskoj potrebi da se te promjene ne dogode. Istina je da se u tim mojim posjetama Sarajevu ponavlja neobična identitetska drama koja je meni neobično draga. Svaki put, kad otputujem tamo meni se uglavnom obraćaju poznanici koji više nisu iste one osobe koje sam deset, petnaest ili dvadeset godina ranije ostavio tamo. Promjene koje su rezultat proticanja vremena nas uznemiravaju. I kad se nakon svih ovih godina sretnemo, moji poznanici se obraćaju onome meni kakav sam bio u davnoj prošlosti. Da bi komunikacija bila “prirodna” ja moram oponašati tog davnog sebe, i odustati od ovoga što sam sada; njih umiruje saznanje da se nisam promijenio, a ni meni nije mrsko to moje lažno predstavljanje.
Pišete, između ostalog, i o tom osjećaju da ste “ugrožena manjina”, spominjete ga u susretu s Navaho Indijancem koji u noćnim satima u nekom motelu ne želi da vam izda sobu, osim onu najskuplju, “kažnjava vas jer ste u njegovim očima bijeli muškarac...”; kažete “nisam ja bijelac! Uvijek i na svakom kontinentu ja sam ugrožena manjina. Za Evropljane musliman, za Azijate Evropljanin. Za Amerikance... ‘Go Back to Russia’...”
Onako kako u palimpsestu tekst ide preko teksta a da nijedan ne bude izbrisan, tako se u nama talože naši identiteti. Pravilo je da ja nikada nisam ono kako me drugi vide, jer drugi uvijek izoluju samo jedan moj identitet. Mi živimo u vremenu u kojem ne možeš biti i jedno i drugo, nema “i - i”, uvijek je “Ili - ili”. Nekako mi se čini da “moj svijet” i u Americi iščezava. Kad kažem “moj svijet”, mislim recimo na model onog Sarajeva u kojem su kulture i religije koegzistirale, kojem je ideja čistog identiteta bila strana. Toni Džit o tom ili takvom svijetu piše u eseju “Edge people” i kaže: “U ovom hrabrom novom vijeku nedostajaće nam tolerantni marginalci: edge people. Moj narod”.
Kako se danas osjećate u Americi? Koji dio vašeg identiteta najjače osjećate u Vašingtonu?
Ovdje su bijeli ljudi podivljali i sve se pomalo otima kontroli. Novi predsjednik se još nije sasvim ni uselio u Bijelu kuću, a sve je već na glavu okrenuto. Recimo, ono što je juče bila politička korektnost, i koja je nekad s razlogom išla na živce i najliberalnijima, to je sad već daleka prošlost. Bijeli rasizam je već legitimna stvar, i ono što bi juče bio govor mržnje, sad je sloboda govora zagarantovana svakom stanovniku ove slobodne zemlje. Divno je bilo vrijeme političke korektnosti! Amerika ulazi u naše devedesete, u vrijeme glasnoga patriotizma; ja razumijem ljude koji vole svoju zemlju, ali nikad nisam dijelio ta osjećanja s njima, zapravo u iskustvu imam sve razloge da od njih zazirem. Bijeli ljudi žele da ograde svoj svijet. Da ga izbijele. Identitet postaje opasna riječ. I onda vaše pitanje o mom identitetu koji najjače osjećam u Vašingtonu... Ne mogu na to da utičem, ali u svakoj krizi, pa tako i u ovoj, ja iznova postanem stanovnik Sarajeva u vrijeme opsade.
Pišete i o toj ljudskoj potrebi za ubrzavanjem, ali i za usporavanjem vremena. S kojim ste se od ta dva osjećaja češće sretali u životu?
Puno sam, čini mi se, izgubio zato što sam između te dvije opcije birao pogrešnu. Potreba za ubrzavanjem vremena bio je pogrešan izbor, uvijek sam zamišljao neku nultu godinu od koje ću početi normalno da živim, do tada ću riješiti sve probleme, i stvoriću neophodne uslove da onda od te tačke u vremenu krenem normalno da živim. Osamdesetih sam tražio posao, nakon čega ću kao početi da živim, onda sam čekao kraj rata pa ću onda početi, itd, neprestano se ta nulta godina pomjerala u budućnost, dok nisam shvatio da nje zapravo nema, ili da je ima, ali to je onda godina smrti. Tek nakon što sam to shvatio počeo sam da radim na usporavanju vremena. To je zaista moguće. U svom vremenu sam našao prostor za pisanje knjiga. U zadnjih nekoliko godina napisao sam više nego u prethodnom životu.
Svaki put imam želju da opišem drage događaje, ali...
Zašto većina, pa ni vi, kako kažete, ne umije da piše o sretnim danima? Zar je sreća tako - banalna?
Možda zbog toga što nas problematični događaji više angažuju, požuruju nas da to stanje razriješimo.
Ne mislim da je sreća banalna, ona naprosto ima tu samodovoljnost, mi sa srećom u onim rijetkim trenucima kad nam se dogodi ne uspostavljamo dijalog, nego joj se prepuštamo, i zaista je malo važnih knjiga koje opisuju sretne dane u ljudskom životu. Naš se kulturni i civilizacijski model ipak temelji na grčkoj tragediji.
I vaše pitanje meni nije strano, zapravo mi je vrlo blisko, jer ga sebi često postavljam. U ovoj mojoj knjizi, u njenom drugom dijelu koji se zove “Crvena bandana”, opisujem putovanje sa sinom po Americi, a tekst je ilustrovan mojim crtežima nastalim na tom putu. Jedan od njih pokazuje motelsku sobu i naše putnički prtljag, moj otvoreni kofer s odjećom i jednom knjigom nad uredno spakovanim košuljama.
E to je “Panegirik” Gi Debora, memoarska knjiga u kojoj pisac slijedi jednostavan metod - opisuje ono što voli, ili ono što je u prošlosti volio. Meni je to jedna od važnijih knjiga. Svaki put kad sjednem za kompjuter, imam tu želju da opišem drage događaje i stvari koje volim, ali to uglavnom na kraju opet ode na suprotnu stranu, na stranu stvarnosti koja je uvijek, da kažem, problematična i koju je teško voljeti. Ali ja neću odustati. I ja ću na kraju napisati jednu knjigu u kojoj ću opisivati sve što volim, i samo to.
(jutarnji.hr)
Bonus video:
