Tu i tamo pročitam ponešto o krizi italijanske produkcije cipela. Nije valjda da ćemo se isključivo svesti na jeftine, jednosezonske baletanke i sportsku obuću univerzalnog karaktera, proizvedenu u nekoj svjetskoj zabiti, pomislim svaki put ispunjena istinskom brigom. Uz sve to, zaspu me još i sjećanja na sve moje, u najvećem broju slučajeva, italijanske cipele. One koje su obilježile pojedine faze mog života. Pa ipak, sad kad hoću da se usredsredim na temu i napišem nešto upravo o italijanskim cipelama, ne znam kako i odakle da počnem, ideja je taman toliko koliko i tih famoznih italijanskih cipela koje sam promijenila.
Umesto kakve analize i nekog važnog mjesta u ženskoj psihologiji, koje objašnjava tu vezanost, odlučujem se nakon dužeg razmišljanja da započnem jednom epizodom iz ratnih devedesetih. Epizodom u koju su umiješane one, moje tadašnje italijanske cipele. One koje sam pokupovala u vrijeme Markovićevih reformi, onda kad je izgledalo da stvari mogu da idu samo nabolje. Bar meni, koja sam vidjela sve iz perspektive novopečenog potrošača, kome se potrošačka budućnost zavodljivo smiješi i mami ga, dok nije došao rat i raspršio ne samo potrošačku budućnost, nego i budućnost kao takvu. Dakle, počinjem pričom iz ratnih devedesetih.
Na granici smo, kod Zvornika negdje. U našem golfu smo samo moj muž i ja. Napeto čekamo neće li nam se posrećiti i rampa se podići, da sa ono stvari koje su stale u jedan porodični auto konačno napustimo ratno područje i krenemo prema Novom Sadu gdje nas čekaju djeca. Vojnik- carinik, sa mašinkom oko vrata, napokon nam prilazi i traži dokumente, a onda kad je to gotovo, traži da pregleda prtljag. Moj muž brzo otvara gepek i bojažljivo čeka da pregled počne. “Šta imaš u ovoj kesi?”, započinje carinik. “Dječje zimske stvari i cipele moje žene”, odgovara moj muž. A u ovoj?”, pita carinik dalje.
“Sitna tehnika i italijanske čizmice moje žene”, odgovara moj muž tiho. Kad je i kod treće kese spomenuo italijansku obuću svoje žene, vojnik-carinik samo ga je pogledao. Nije rekao ništa patetično u smislu: dok naš narod krvari za otadžbinu ti, jadniče, spašavaš ženine cipele. Samo ga je pogledao onim tipično muškim pogledom, mješavinom solidarnosti i prezira, što je imalo da znači: meni nije lako da ratujem i nosim ovu puščetinu, ali nije, brate, ni tebi kad si spao na to da se u pola rata batrgaš sa ženom i njenim drangulijama. Ubrzo je, ne dužeći više, podigao rampu i mi krenusmo dalje. Šta mi je trebalo sve ovo, pitala sam se kroz suze koje su još uvijek lile u slapu. Slapu, kom ni vodootporna maskara nije mogla da odoli. A opet, možda smo zbog njih, mojih cipela i ludosti da se tvrdoglavo vežem za njih, plus još i zbog pokazane muške solidarnosti, tako lako prošli, pokušala sam da se priberem kad sam shvatila da je sve iza nas. Sa radija se čuo džez, sjećam se toga kao da je bilo juče. Napuštamo rat, ništa zato što je vodootporna maskara popustila, sve se sretno završilo, sve je tu na svom mjestu, tu je i moj muž za volanom auta koji nas nosi u neki novi život u kom ću opet nositi svoje italijanske cipele, evo sad još i džez koji se razliva sa radija, mojoj sreći kao da nije bilo kraja, slika i doživljaj su kompletni...
Ne krijem da se obradujem kad vidim starijeg univerzitetskog profesora u pravim kožnim mokasinama, sekretaricu u klasičnim koledž cipelama sa poluvisokom petom, bakicu koja na crkvenoj, i drugim zabavama, vadi iz kese svoje fine cipele za izlazak i nazuva ih na noge umjesto šolovih ili ekovih, od kojih se inače u svakodnevici ne odvaja. Obradujem se i večernjim stiletama, koje povremeno zalutaju pravo u svakodnevicu, onu na biciklu i sa biciklističkim šljemom na glavi. Mlade Kopenhažanke ih moćno nose i nema se šta reći, ukras su ovom gradu koji je dan i noć upravo na biciklima i pod biciklističkim šljemovima. Ne, nisam ni fetišista, kakvi su na članovi pariškog muškog The Swann Cluba (Svan je Prustov lik iz čuvenog romana “U traganju za izgubljenim vremenom“, inače simbol snobizma, ali i vanrednog stila i ukusa), koji su svoju pasiju za cipele institucionalizovali, i o kojima sam nedavno pročitala da se sastaju isključivo zbog svojih finih i skupih, uglavnom Berlutis, italijanskih cipela, koje tom prilikom čiste šampanjcem. Prvih godina bio je to, ništa manje, nego sam Dom Perignon.
Uz sve to, treba dodati da se čitava seansa ritualnog čišćenja odvija u vrijeme punog mjeseca. Moj odnos je daleko od ovoga, institucionalnog fetišizma. Nekako je i dalje nostalgičan, ispunjen strahom da će se život srozati u neizdiferenciranu jednoličnu masu, gdje neće biti važno da li je za subotu zakazano vjenčanje, da u nedjelju treba da idete u posjetu prijateljima, neki drugi dan koji je rezervisan za odlazak u pozorište, ili u bioskop sa prijateljicom, gdje neće trebati nikakav napor da se svakodnevica i životna rutina dignu iznad razine prosječnosti i jednoličnosti. E, upravo taj strah od jednoličnosti i degradiranosti života na rutinu, tjera me na obnavljanje moje kolekcije cipela, tih malih skulptura od kojih mnoge leže brižljivo spakovane u kartonskim kutijama u kojima sam ih kupila, strpljivo čekajući trenutak kad će pokazati koliko vrijede i koliko mogu da učine za mene kad ih obujem.
Kako sam samo bila zabrinuta kad je velika radnja, uglavnom italijanskih, danskih i španskih cipela, smještena u centralnom dijelu najvećeg šoping-centa u mjestu u kom živim, a za koju sam vjerovala da je vječna i da joj nikakva kriza ne može nauditi, prije pet godina objavila zatvaranje i s tim u vezi konačnu rasprodaju! Finansijska kriza joj je došla glave. Ali to sa krizom i konačnom rasprodajom je bilo tek opšte mjesto, i nije bilo ono glavno u svemu. Poenta je bila u nečem sasvim drugom, u mom strahu da je došao maltene smak svijeta. Dok su žene oko mene žurile da iskoriste priliku da se po enormno niskim cijenama dokopaju dobrih italijanskih i drugih finih cipela, odlazile i dolazile u taktu sa sve većim procentom sniženja, ja sam nekako bila smušena. Bistrila sam svjetsku politiku, kako mi je rekla jedna od mojih prijateljica. Tek kad je moja danska prijateljica suvereno odmahnula rukom i rekla poslovično: otvoriće oni uskoro novu radnju, požuri da kupiš nešto, ne imenujući precizno koji su to oni što otvaraju i zatvaraju moje omiljene prodavnice, malo sam se pribrala i počela da kupujem.
Pridružila sam se jatu žena, koje su bile potpuno obuzete kupovinom i gubile se u brojnim kombinacijama i namjenama obuće koju su probavale. Ostavljale na stranu onu koja je položila ispit, a onu koja nije, prepuštale prosto i bez griže savjesti prodavačicama umornim od te gužve, koja je trajala i nije jenjavala danima.
Naravno da sam u međuvremenu sazrela kao potrošač, da sam pročitala da žene u prosjeku izgube pola kilograma na težini dok kupuju odjeću, obuću i asesoriz, što je svakako neka vrsta relativiziranja stvari i znak uspješnijeg navigavanja u džungli kakva je savremena potrošnja. Pa ipak, ostavljanje prostora da sve ne bude samo to, ta suluda potrošnja, daje mjesta za nešto ljepše - za nove italijanske cipele, a može i samo uspomene na one stare. To što ćemo u toj situaciji možda podsjećati na Šarlotu Rempling iz diskutabilnog filma Noćni portir, ništa zato. To je samo dio savremenog, nadati je se, razuđenijeg i mnogočime obogaćenog, ženskog univerzuma.
Bonus video:
