Izuzetno zanimljiva knjiga autorice dr Gabi Abramac "Dos heylike yidish vort: Jidiš i drugi jezici ortodoksnih Židova u New Yorku", predstavljena je u Zagrebu. Ova knjiga je po mnogo čemu jedinstvena na našim prostorima.
Obrađuje jezik, političku i vjersku ideologiju te druge običaje ultraortodoksnih Židova hasida. No, ono što je najzanimljivije jest činjenica da autorica knjige nije svoje materijale nalazila u pisanim zapisima i u arhivima, nego je dvije godine provela živeći u hasidskoj zajednici u koju pripadnici vanjskog svijeta nemaju pristup. Naučila je njihov jezik - jidiš, prilagodila se pravilima hasidskog društva i zadobila njihovo povjerenje. Ova knjiga je lingvistički, etnografski, sociološki i antropološki pogled u hasidski svijet. Prvo možda da za čitaoce ART-a razjasnimo ko su hasidi i po čemu se razlikuju od ostalih Židova?
- Hasidski pokret pojavio pojavio se u Istočnoj Europi u 18. stoljeću pod vodstvom karizmatičnoga rabina Baal Šem Tova. Hasidizam je bio pokret siromašnog puka. U to vrijeme primat su imale talmudske škole Litve koje su mogli pohađati samo pojedinci koji su imali dovoljno novčanih sredstava koja su im omogućila da čitave dane provode u izučavanju svetih knjiga. Oni koji su morali privređivati za život nisu mogli odvojiti vrijeme za cjelodnevno učenje, a budući da su dolazili iz siromašnih obitelji, već su u samom početku bili zakinuti za obrazovne temelje. Nečija vrijednost tada se mjerila po tome koliko traktata Talmuda Židov zna napamet. Tada se pojavio Baal Šem Tov s jednostavnom porukom siromašnim slojevima koja je kazivala kako Bog želi njihovo srce i želi da ga se služi s veseljem i radošću. Hasidizam je stavio naglasak na radost, na ljubav prema Bogu kao prema svojem prijatelju, uključio je emotivnu komponentu u molitvu i podučio Židove kako se Bog može pronaći svakom djeliću nečijeg postojanja. Hasidizam je istaknuo četiri bitna načela: devekut (izravnu komunikaciju s Bogom), pretvorbu zla u dobro, koncept kako je Bog prisutan posvuda, te entuzijazam u štovanju Boga umjesto slijepog učenja Tore. Naravno, sve ovo je puno složenije, no to bi bila neka temeljena načela. Hasidizam je također donio novu organizaciju zajednica u kojma je rebbe postao cadik i izravna veza između sljedbenika i Boga.
Kako su hasidske zajednice bile organizovane u prošlosti, a kako danas?
- Hasidi su u Europi bili organizirani u zajednice koje su pratile određenog rabina, a rabinska nasljedna dinastija naziva se prema gradu u kojemu je ponikla. Sve hasidske zajednice poput Satmar, Belz, Vižnic, Ljubavič, Skarlin, Stolin i slično potječu iz malih mjesta koja su nosila taj naziv. Današnji hasidi imaju istu organizaciju zajednice, iste običaj i gotovo isti način života kao i prije dvije stotine godina. Na čelu pojedine skupine nalazi se Rebbe, koji nije samo vjerski vođa nego i duhovni savjetnik i mentor. Njegov savjet sljedbenici traže na svim razinama.
U našim krajevima nije bilo hasida?
- Kod nas nikome ne bi palo na pamet da su hasidi uopće mogli živjeti u našim područjima. Vjerojatno ćete se iznenaditi kada Vam kažem da je na području bivše Jugoslavije zapravo postojala jedna hasidska zajednica! Nalazila se u Senti i vodio ju je rabin Moše Teitelbaum. Hasidi iz Sente (na mađarskom: Zenta) odvedeni su u logore. Rabin Teitelbaum je jedan od rijetkih koji je uspio preživjeti Drugi svjetski rat. Nakon logora vratio se u rodni Siget, te nakon toga s ostalim preživjelima došao u New York. Hasidi nikada ne zaboravljaju odakle su potekli, gdje su živjeli i gdje su grobovi velikih rabina. I dan danas u gradiću Kiryas Joelu koji se nalazi sat vremena vožnje od New Yorka postoji Zenta ulica. U Brooklynu postoji mala sinagoga - te male sinagoge se na jidišu nazivaju štibl - koja se zove Zenta shul i na čelu joj je rabin Lipa Teitelbaum, jedan od sinova Moše Teitelbauma.
Kada su hasidi stigli u Ameriku?
- Holokaust je označio kraj hasidizma na europskom tlu. Što se tiče Europe, danas haside nalazimo samo u Antwerpenu i u Engleskoj. Koncem 1940-ih, preživjeli hasidi su došli u Ameriku i pod vodstvom karizmatičnih rabina pokušali rekonstruirati život kakav su nekada vodili u Europi. Naselili su se u Brooklynu u tri različita kvarta: u Williamsburgu žive mađarski hasidi, Crown Heights je tabor Chabad Lubavitch hasida, u četvrti Boro Park žive zajedno pripadnici svih hasidskih grupa. Postoje još dva hasidska grada na sat vremena vožnje od New Yorka. Jedan se zove Kiryas Joel prema rabinu Joelu Teitelbaumu koji je bio vođa Satmar hasida. Drugi se zove New Square. Square je pravopisna greška jer se grad trebao zvati Skver prema hasidskoj zajednici Skver koja je ogranak hasida iz Černobila.
Kojim jezikom govore hasidi?
- Hasidi govore jidiš, što na tom jeziku jednostavno znači “židovski”. Porijeko jidiša nije jasno i postoji više različitih teorija. Jedna od najprihvaćenijih teorija danas je da je jidiš nastao prije otprilike tisuću godina u dolini Rajne. To je germanski dijalekt u kojemu imamo jedno 20% riječi iz hebrejskog i aramejskog, tragove starofrancuskog te barem 15% riječi iz slavenskih jezika. Kako je jidiš putovao, tako je u svoj korpus dodavao nove izraze. Tako sada u Americi, hasidi koriste mnoge engleske posuđenice. Hasidi jidiš nazivaju mamelošen, što znači maternji jezik. Osim toga jidiš je za haside i sveti jezik jer je bio jezik njihova utemeljitelja Baal Šem Tova. Knjiga koju sam napisala se stoga zove Dos heylike yidish vort, odnosno “sveta jidiška riječ”.
Recite nam nešto više o svojim terenskim istraživanjima?
- U hasidske zajednice Brooklyna sam prvi puta ušla u kolovozu 2012. godine. Zapravo mi je nevjerojatno da je gotovo već pet godina prošlo od mojeg prvog dolaska. Moram priznati da prije dolaska nisam imala pojma u što se upuštam. Prvotno sam zamišljala da ću samo prikupiti podatke o današnjoj rasprostranjenosti jidiša, no nisam ni slutila da ću uploviti u paralelni svijet. Danas je meni sve to normalno, i prebacujem se iz “našeg” svijeta u hasidski kao mobitel s jedne mreže na drugu. U početku je bilo dosta stvari za naučiti, počevši od samog jezika do običaja, ali sada mogu bez problema žonglirati dva potpuno različita svijeta. Jednako tako kao što me hasidi nikada nisu vidjeli u trapericama ili nekoj modernoj odjeći i ne mogu zamisliti kako izgleda moj život izvan njihovoga svijeta, tako i moji prijatelji ne mogu zamisliti kako ja izgledam kada se obučem tako da se uklopim u njihov svijet i kada se “prešaltam” na njihov jezik.
Što je na Vas ostavilo posebne utiske?
- Njihov život je doista sasma različit od našega. Rekla bih da me najviše uvijek i iznova fascinira njihov kolektivni duh i solidarnost prema svim pripadnicima zajednice. Ukoliko netko zapadne u teškoće, anonimni donator će plaćati stanarinu, netko drugi će organizirati dostavu hrane ili otvoriti konto u dućanu kako bi ta osoba mogla kupovati hranu koju će netko platiti. U hasidizmu nikada nitko nije sam i kada posrnete uvijek će vas netko pridržati i spriječiti da padnete na pod.
Kako je moguće da zajednice jednako funkcionišu danas kao i prije 200 godina?
- Rekla bih da su zajednice mogle održavati kontinuitet tog života do dolaska interneta. Hasidi imaju zasebno školstvo, nisu imali televizore, imaju svoju štampu, sve knjige su cenzurirane i odlazak u javne biblioteke je bio zabranjen. Dolaskom interneta, hasidi su se pokušali boriti protiv sadržaja kojima mladi mogu biti izloženi tako što su instalirali tzv. košer filtere. Ovi filteri blokiraju nepoćudne sadržaje. Međutim, pametni telefoni su unijeli dodatne probleme. Mladi ih kriomice mogu nabaviti i saznati sve što ih zanima. Oni koji su znatiželjni i žele naučiti više, nisu zadovoljni okvirima koje zajednica nameće. Tako danas imamo prije nepoznat fenomen u hasidizmu, a to su ljudi koji odlaze iz zajednice. Različiti su razlozi - neki žele bolje obrazovanje, neki jednostavno ne žele život pun ograničenja i zakona, neki ne mogu intelektualno pratiti zahtjevan program u ješivama, dok se neki jednostavno ne uklapaju jer su različiti. Postoje i heretici - oni koji izvana izgledaju kao hasidi iz 19. stoljeća, ali potajno krše sve norme.
Na čemu sada radite, da li ste i dalje kod ovih tema?
- Ove godine sam na Fulbright stipendiji na Sveučilištu New York. Analiziram heterogenost i kompleksnost hasidskog društvu - varijacije u jeziku, rodne uloge, utjecaj digitalnih medija, školstvo, ekonomske i političke prilike. Sve to nadam se objedniti u novoj knjizi u kojoj planiram objaviti presjek hasidskog društva i izazove s kojima su suočeni u 21. stoljeću. Neka daljnja želja mi je napraviti dokumentarni film jer vjerujem je to medij koji bi najbolje dočarao ovu zajednicu. Znate, potrebno je mnogo riječi da biste u tekstu opisali samo jednu svadbu i sve običaje vezane za nju, dok film to prenese u jednom trenutku.
Kako su nastajali jezici Jevreja
Kako ste došli na ideju izučavati hasidske običaje? Kako ste ušli u zajednicu?
- Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla sam doktorat iz područja filologije. Osim lingvistike područja mojeg istraživanja su antropologija religije i jezika, kao i dijaspora, migracije, raseljenost i egzil. Istraživanja u hasidskim zajednicama su obuhvatila sve ove interese. U početku sam znala da želim istraživati jedan od židovskih jezika koji se razvio u dijaspori. Karakteristično je, naime, za židovsku dijasporu da su razvijali svoje jezike gdje god su živjeli. Obrazac tvorbe židovskih jezika u dijaspori je otprilike ovakav: bazu čini jezik zemlje domaćina u koji se dodaju elementi hebrejskog i aramejskog, jezik se zapisuje hebrejskim alfabetom, izgovor se modificira i jezik sadrži primjese drugih jezika koje je ta određena židovska zajednica govorila prije migracija. Tako modificiran jezik postaje nerazumljiv okolini, postaje tajni jezik kojega okolina ne razumije i vremenom postaje “naš”, židovski jezik. Ovaj lingvistički obrazac nalazimo diljem židovske dijaspore koja je raseljena od 586. godine pr.n.e. Židovi su stvorili svoje jezike na Kavkazu, u Španjolskoj, u Africi, u Europi…
Bonus video:
