Studija predstavlja i genezu Njegoševog pjesničkog stava otkrivajući da je on „iz metafizičke dedukcije čovjekove biti dolazio do empirijskih zaključaka o njegovoj društvenoj i istorijskoj ravni postojanja“ (10).
Njegoševe odredbe čovjeka u najvećoj mjeri, date su u pjesničkom obliku, što Tomovićeva naglašava istražujući neprekidno njihovu poetsku polisemiju i simboliku: „Čovjek je mikrokosmos, umno zrno, moralno biće, svjetlosna luča, čestica kosmičke vatre“ (20). Autorka ističe da Njegoš ne nudi jednolinijsku definiciju čovjeka, ali upotrebljava jedinstveni model razumijevanja čovjeka i njegove pozicije.
On je uočljiv počev od Njegoševih refleksivnih pjesama - prvih književnih formi u kojima je ispoljio svoju neobičnu duhovnu prirodu, preko zrelih književnih ostvarenja u velikim spjevovima - Gorskog vijenca i Šćepana Malog, do Luče mikrokozma, kao njegovog najcjelovitijeg antropološkog odgovora. Misao da je čovjek izuzetna pojava u prirodi, pjesnik saopštava već stihom iz Posvete Luče mikrokozma:
„Tvar je tvorca čovjek izabrana“.
Njime se upućuje na činjenicu čovjekove odabranosti od strane Tvorca, koji djela u skladu sa sebi znanim naumom. Njegoš sugeriše svoju duboko utemeljenu antropološku ideju o posebnom smislu koji ima život i čovjek sam. Autorka je u 'dosluhu' sa Njegošem ističući da je „mali mikrokosmos veliki, da sadrži veliku ideju u sebi, misiju, cilj, najbolju stranu makrokosmosa (24)“.
Pritom nam ona razotkriva kako Njegoševo pjesničko traganje, originalnošću svog odgovora, nadilazi mogućnosti prirodnih, društvenih i humanističkih znanja. Ukazuje na spoznaju činjenice da čovjek nadilazi sve misaone šeme i zaključke našeg teorijskog i(li) praktičnog uma. Tajna čovjekove ličnosti ne može se odgonetnuti moćima našeg diskurzivnog mišljenja. I kao što Njegoš uvodi tajnu i čudo - dva simbola zahvaljujući kojima nastoji da dešifruje ljudsko postojanje, tako i Tomovićeva raspreda tajnu Njegoševe filozofske antropologije, utemeljene na pretpostavci da je
„Čovjek izgnat za vrata čudestvah, on sam sobom čudo sočinjava“ (Posveta Luči mikrokozma)
Njegoševo pjesničko čuđenje posvećeno je pitanju nikad do kraja odgonetljivog sklopa čovjeka kao bića antinomije i paradoksa. Ne obavezujući se uzusima egzaktnih nauka, on u okrilju poezije otkriva sponu između dva svijeta, onog koji prolazi i svijeta koji vječno traje. Za njega je poezija najviša forma, dinamičko putovanje, kretanje od materijalne stvarnosti do duhovnog postojanja - dokaz da je čovjek stvaralac. Tomovićeva insistira na činjenici da je tu misao Njegoš duboko i istinski pojmio. Shodno tome, čovjeka je određivao kao jedinog koji je kadar da uspostavi vrijednosni sistem i iskaže sposobnost da stvarima i pojavama prida smisao.
Stvaralačka energija je ta koja omogućava čovjeku da prevaziđe okvire koje mu propadljivo tijelo određuje. Zahvaljujući jedinstvenoj energiji kreacije, čovjek svoj prirodom dat „krug vozmožnosti“ natkriljuje mogućnostima nadzemaljskih iskustava. Taj doživljaj je neopisiv pojmovima i terminima svagdašnjeg jezika, dostupan je samo u simboličkoj formi pjesničkog kazivanja. Jedino pjesniku se otkriva istina za kojom tragaju filozofi i naučnici. Za Njegoša je moć saznanja podstaknuta svetom vatrom poezije, te zapisuje:
„Svemogućstvo svetom tajnom šapti samo duši vatrena poete.“
Tomovićevoj je bliska Njegoševa plamteća vjera u poeziju. Vjera u poeziju kao istinski akt stvaralaštva živi u evropskoj kulturi još od antičkih vremena. Svojim shvatanjem poezije Njegoš ukazuje na jedinstvo metafizičke i antropološke ideje. U prvi plan ističe da je umjetnost najviša forma stvaralaštva, utoliko prije što se jezikom umjetnosti izražavaju bitne istine.
Književno djelo Petra II Petrovića Njegoša nastajalo je na fonu romantičarskog obogotvorenja uloge koju pjesnik svojim stvaralačkim „ja“ ostvaruje. Pjesnik ima moć da poezijom natkrili različite saznajne oblasti, da dosegne najviše vrste znanja. Zahvaljujući moćima jezika i snazi vlastite imaginacije, pjesnik svakim svojim djelom ispočetka stvara novi svijet, specifičnu estetsku tvorevinu, autentični svijet simbola.
Knjiga autorke Tomović pokazuje je da je čovjek stjecište Njegoševih zrelih filozofskih ideja, prvo i posljednje polazište njegove izrazito refleksivne slike svijeta - čovjek je predstavljen kao luča, iskra, svjetlost uronjena u tamu materije, atom utopljen u „smrtnu prašinu“. Njome se predočava da je Njegoš prevashodno pjesnik koji će uvijek iznova da inspiriše na čitanja i istraživačka pregnuća. Autorka Sonja Tomović Šundić je duhovnošću i mudronosnošću svoga traganja, strukturiranog po principu ogledala u ogledalu, uspjela da osvijetli beskraj Njegoševe filozofije čovjeka.
Bonus video:
