(Nacija baza: kako američke vojne baze van zemlje škode Americi i svijetu - Base Nation: How U.S. Military Bases Abroad Harm America and the World; David Vine; Metropolitan Books, Henry Holt And Company, New York; 2015, 370 str.)
Na sajtu rijetko lucidnih američkih nezavisnih novina, Counterpunch, čitamo o promjenljivim ciframa koje vječito profitabilni američki vojno-industrijski kompleks ne prestaje da cijedi od SAD - 15 milijardi mjesečno, ili 20 miliona na sat.
Džon Dauer, dobitnik Pulicera, u knjizi Brutalni američki vijek (2017), Obamino obećanje o modernizaciji nuklearnog arsenala u narednih 30 godina koje će koštati trilion dolara, svodi na 2,74 milijarde dnevno, odnosno, na 114 miliona dolara na sat.
Ovo o modernizaciji su "planirane" brojke. Ameriku (i NATO) već dosta staje združeni projekat super-aviona F-35, najskuplji vojni program svih vremena. On već 25 godina ne prelazi početni stadijum, iako je na njega za sada utrošeno više od 100 milijardi dolara. U narednih 25 godina, ako avion ikada normalno i uzleti, očekuje se da će sa održavanjem njegove eskadrile cijena iznositi 1.4 triliona dolara. Za F-35 je inače planirano da sveukupno bude utrošeno 379 milijardi dolara.
Ergo, samo na ratove Pentagon troši više nego što 50 američkih država zajedno troši na zdravstvo, obrazovanje i zaštitu.
Veći dio ovog novca pak ide na održavanje 800+ vojnih baza koje posjeduje američka vojska izvan svojih granica. Ta stratosferska logistika zvuči kao fikcija, uključujući i načine na koje Pentagon dolazi do svojih rajskih lokacija. U Italiji, gdje je CIA poslije rata izbore namjestila Demohrišćanima (bili su na vlasti do 1994), i danas blisko sarađuje sa mafijom - Koza Nostrom i Kamorom. U Latinskoj Americi, američka vojska najbolje cvjeta tamo gdje je vlast nedemokratska. Po Južnoj Koreji i na Okinavi, osoblje se, uprkos lokalnim protestima, zdušno trudi da prikriva zločine vlastitih vojnika.
Tako da uopšte neću ispoljiti neumjerenost ako pretpostavim da se stvari u tim bazama većinom i odvijaju kao u "satiričnom" romanu Roberta O'Konora, Buffalo Soldiers (1993). Primjer: čim se nosač aviona Kitty Hawk ukotvio u Jokosuki, 2002, japanska policija je uhapsila jednog mornara za oružanu pljačku, drugog za krađu kola, a trećeg za krijumčarenje droge. Čak i u klasiku Hollywood Babylon (1975) Keneta Engera, za jedan od prvih holivudskih skandala iz 1920-ih, vezuje se "izvjesni (armijski) kapetan Spolding, koji je uhapšen zbog prodaje velikih količina heroina i kokaina po Holivudu".
Po tom pitanju, Vajnova iscrpna Nacija baza je monumentalna. Čita se kao produžena ruka trilogije "Imperija" pokojnog Čalmersa Džonsona (iz iste edicije) i jasno ukazuje na to koliko se američki vojni službenici trude da uposle različita sredstva da bi za svoju okolinu postigli prijeko potrebnu stabilnost. U Njemačkoj, gdje vojnici mogu da presele porodicu i vozni park, i gdje se obično podižu izolovane "Male Amerike", ovakva prava samo mogu da stabilizuju odnose između dvije nacije.
Dok na ostrvima kao što je Dijego Garsija - (Vajnova prva knjiga, Ostrvo sramote, upravo govori o tom incidentu) - i drugim skrajnutim mjestima, poput Guama i Grenlanda, vojska se lako rješava lokalnog življa, ili ga u potpunosti prenebregava.
Umjesto da u opasnim regijama donesu kakvu-takvu ravnotežu, američke baze najčešće podižu vojne tenzije i obeshrabruju bilo kakva diplomatska rješenja uoči i za vrijeme konflikata među mjesnim stanovništvom. Uostalom, podizanje američkih baza i iskrcavanje NATO vojske blizu granice sa Rusijom (kao u januaru ove godine), ili Kinom i Iranom, samo podstiče uvećavanje vojnih budžeta njihovih oponenata. Dabome da Amerika, u toj igri ruskog ruleta, po običaju, ne brine o vojnoj moći drugih zemalja, koliko o tome da se na taj način što prije iscrpe njihovi materijalni resursi.
Izuzev toga što američka vojna ekspanzija seže stotinama godina u prošlost, autor za početak istorijske "nacije baza" uzima 2. IX 1940. Ruzvelt je tada izvijestio Kongres da će poštovati sporazum sa Britanijom: svom savezniku na rubu bankrota Amerika će pokloniti 50 razarača iz ere Velikog rata, u zamjenu za određeni broj vazdušnih i navalnih baza u britanskim kolonijama.
Mada bi tako ozbiljan pakt prirodno trebao da obaveže i odobrenje Kongresa, Ruzvelt ga je jednostavno proglasio ozvaničenim. Pod onim što je postalo poznato kao antanta "razarači-za-baze", SAD su dobile 99-godišnje zakupe i bezmalo suverene moći nad bazama na Bahamima, Jamajci, Sv. Luciji, Sv. Tomi, Antigvi, Arubi-Kurakau, Trinidadu i Britanskoj Gvajani, uključujući i privremeni pristup bazama na Bermudama i Njufaundlendu.
A pošto su SAD ušle u Drugi svjetski rat, vojska je radila na tome da što prije proširi ovu kolekciju. Na taj način podignute su nove baze - ili su prosto okupirane - u Meksiku, Brazilu, Haitiju, Kubi, Keniji, Senegalu, holandskom Surinamu, Francuskoj Gvajani, portugalskim Azorskim ostrvima, na Galapagosu, brit. ostrvu Asension u Južnom Atlantiku, kao i na ostrvu Palmira blizu Havaja.
Do kraja rata, američka vojska je izgrađivala bazne objekte po prosječnoj stopi od 112 mjesečno. Pak tokom Korejskog rata taj je broj uvećala za 40%. I tako dalje.
Danas, 70 godina nakon tog rata, prema podacima Pentagona, u Njemačkoj se nalaze 174 baze, u Japanu 113, u Južnoj Koreji 83, u Italiji 50. Vojska takođe ima svojih 170 golf terena. Zvaničan broj glasi: 686 baza, s tim što Pentagon ima vlastitu definiciju "vojne baze".
U Hondurasu, shodno tome, ne postoji američka baza. Vazdušna baza srednje veličine, Soto Kano, napravljena je u okviru domaće vojne akademije kako bi se uvažili ustavni propisi koji izričito zabranjuju prisustvo stranih trupa - međutim, ona za Pentagon nije baza. Po svoj prilici, tamo su Amerikanci stacionirani samo "privremeno".
Krajem juna 2009, Amerikanci su, kako pokazuju objelodanjene tajne depeše, bili direktno upleteni u vojni državni udar u Hondurasu, gdje je svrgnut demokratski izabran predsjednik Manuel Zelaja. Odvajkada nestabilni Honudras tada postaje zemlja s najvišom stopom ubistava na svijetu - većom od Iraka, Avganistana i Meksika.
Autor sumnja da pravi broj vojnih baza u svijetu ne zna tačno ni sam Pentagon. Čak se i vojne cifre kose s brojkama drugih državnih tijela o tome koliko se novca ostavlja za 17% vojske u njima. Recimo, za fiskalnu 2012, Pentagon je svojoj podružnici, NATO-u, isplatio troškove u iznosu od $6.3 mlrd, ali tu cifru nije ubrojio u svoj godišnji bilans. Zato Dejvid Vajn u zasebnom poglavlju pokušava da dođe do najkonzervativnije procjene.
Prije nego što je vojska istupila iz Avganistana i Iraka na baze se trošilo i do 170 milijardi dolara godišnje (moguće je i više), dok je danas taj broj manji, recimo da je minimum 71.8 milijardi.
Naravno, tu su i svi ti zločini koje inherentno prisustvo američke vojske povlači za sobom, nešto kao uzeto iz filmova Generalnova ćerka i In the Valley of Elah. Da se podsjetimo, tokom čitavog mjeseca marta, još nekoliko skandala o korupciji, nezakonitim ubistvima na ratištima i pornografiji potresli su kako mornaricu tako i vojsku.
Procjene sugerišu da je od 2012. godine 70.000 žena zlostavljano - bezmalo sve u američkim postrojenjima u i oko Avganistana i Iraka. Žene čine 15% vojske. Jedna je to opisala riječima: "Minobacački projektili koji su svakodnevno padali po nama daleko manje su mi naudili od ljudi s kojima sam dijelila užinu."
S druge strane, vojno istraživanje o ženskim veteranima u periodu između Vijetnamskog i Zalivskog rata 1991, otkrilo je da je silovana skoro svaka treća osoba tokom njene službe u vojsci. Ni muškarci nisu pošteđeni.
Interesantno je, prema riječima autora, koliko Amerikanci ni malo ne razmišljaju o svojim vojnim uporištima u inostranstvu. Rafael Korea, predsjednik Ekvadora, naglasio je ovu rijetko razmotrenu istinu kada je novinarima izjavio da će produžiti najam za bazu američkoj vojsci pod jednim uslovom: "Samo ako oni nama dozvole da napravimo bazu u Majamiju.
Jer ako već nije nikakav problem držati vojsku na tuđem tlu", dodao je Korea, "garantovano će nam dozvoliti da podignemo ekvadorsku vojnu bazu u SAD."
Bonus video:
