Četvrtog aprila 1932. godine rođen je Andrej Tarkovski, ruski filmski i operski režiser, pisac i glumac. Mnogi ga smatraju jednim od najznačajnijih i najuticajnijih ruskih filmskih umjetnika i jednim od najvećih režisera u svjetskoj istoriji kinematografije. Povodom 85. godišnjice rođenja Tarkovskog, prenosimo njegov posljednji intervju, koji je dao pariskom “Figarou”, oktobra 1986.
Sjećanja na djetinjstvo ne prave od čovjeka umjetnika...
Moja posljednja dva filma su zasnovana na ličnim utiscima, ali nisu povezana ni sa djetinjstvom, ni sa prošlošću, već se prije svega odnose na sadašnjost. Obratite pažnju na riječ “utisak“. Sjećanja na djetinjstvo nikada od čovjeka nisu napravila umjenika. Upućujem vas na priče Ane Ahmatove o njenom djetinjstvu. Ili na Marsela Prusta. Mi detinjstvu pridajemo, nekako, preveliku ulogu. Manir psihoanalitičara, da život posmatraju kroz djetinjstvo i da u njemu pronalaze objašnjenje za sve - jedan je od načina infantilizacije ličnosti. Nedavno sam dobio vrlo čudno pismo od poznatog psihoanalitičara koji pokušava da objasni moje stvaralaštvo psihoanalitičkom metodom. Prilaz umjetničkom procesu, stvaralaštvu, sa te tačke gledište, ako hoćete, djeluje čak deprimirajuće. Deprimira zato što su motivi i suština stvaralaštva daleko složeniji, mnogo neuhvatljiviji nego što je obično sjećanje na djetinjstvo i njegovo objašnjenje. Smatram da su psihoanalitička tumačenja umjetnosti uprošćena, čak i primitivna.
Umjetnik ne traži Istinu – umjetnik svjedoči o Istini
Svaki umjetnik, tokom svog prebivanja na zemlji, nalazi i ostavlja za sobom, neki djelić istine o civiliazciji, o čovječanstvu. Sama ideja traženja, traganja, za umjetnika je uvredljiva, ponižavajuća. Ona liči na sakupljanje pečuraka u šumi. Možda ćete ih naći, a možda nećete. Zato je Pikaso govorio: “Ja ne tražim, ja nalazim”. Po mom mišljenju, umjetnik ne postupa kao tragač, on ne radi empirijski (“probaću to da napravim, pokušaću to”). Umjetnik svjedoči o Istini, o svojoj istini svijeta. Umjetnik mora biti uvjeren da su on i njegovo stvaralaštvo u skladu sa Istinom. Odbacujem ideju eksperimenta, traganja, u sferi umjetnosti. Svako traženje u toj oblasti, sve ono što pompezno nazivaju “avangardom” jednostavno je laž.
Ljepota je simbol Istine
Niko ne zna šta je to ljepota. Ono što ljudi misle o ljepoti, sama ideja ljepote, mijenjala se tokom istorije zajedno sa filosofskim pretenzijama i razvitkom čovjeka tokom njegovog života. To me tjera da razmislim šta je to zapravo ljepota, čega je ona simbol? Čega zapravo? Ljepota je simbol Istine. Ja ne govorim ovdje u smislu suprotnosti “istina i laž”, već u smislu istine kao puta koji čovjek bira. jLepota (razumije se, relativna) u različitim epohama, svjedoči nam o nivou svijesti koju ti ljudi imaju o Istini. Bilo je doba kad se ta Istina izražavala u liku Miloske Venere. I razumije se samo po sebi, kada bi sakupili sve ženske portrete, recimo Pikasove, to, strogo govoreći, ne bi imalo ni najmanje veze sa Istinom. Ovdje se ne govori o ljepoti kao o nečem lijepom za oko, već o Harmoničnoj Ljepoti, o skrivenoj, Tajanstvenoj Ljepoti, o Ljepoti kao takvoj. Pikaso, istovremeno slaveći Ljepotu, trudeći se da je proslavi, da priča o njoj, da je posvjedoči, radi i na njenom rušenju, huli na nju, uništava je. Istina izražena ljepotom je zagonetna, ona ne može biti dešifrovana, ni objašnjena riječima. No kada se čovjekovo biće, ličnost, nađe sa tom Ljepotom, kada se sretne sa njom, spoji, ono osjeti njeno prisustvo, kao da mravi mile duž kičme. Ljepota je kao čudo o kome slučajno svjedoči čovjek. U tome je cijela stvar.
Stvaralaštvo je dokaz postojanja duhovnog bića...
Mislim da je ljudsko biće stvoreno da bi živjelo. Živjelo na putu ka Istini. Eto zašto čovjek stvara. U izvjesnoj mjeri čovjek stvara na putu ka Istini. To je njegov način postojanja i pitanja o stvaralaštvu (Za koga ljudi stvaraju? Zašto stvaraju?) su u suštini pitanja bez odgovora. Jer svaki umjetnik, ne samo da ima svoje shvatanje stvaralaštva, već i svoja pitanja o njemu. Ovo je povezano sa onim što sam govorio o Istini koju tažimo, kojoj doprinosimo našim malim snagama. Glavnu ulogu ovdje igra instinkt, instinkt Tvorca. Umjetnik stvara instinktivno, on ne zna zašto upravo u određenom trenutku radi ovo ili ono, piše upravo o tome, crta upravo to. Tek kasnije on počinje da analizira pronalazeći objašnjenja, razmišlja i dolazi do odgovora koji nemaju ništa zajedničko sa instinktom, sa instinktivnom potrebom da se gradi, stvara, da se samoizražava. Na neki način, stvaralašvo je izražavanje duhovnog bića čovjekovog - suprotnog fizičkom biću; stvaralaštvo je dokaz postojanja tog duhovnog bića. U čovjekovoj djelatnosti nema ničega toliko neosnovanog, besciljnog, toliko samodovoljnog kao što je stvaralaštvo. Ako bi iz ljudskih djelatnosti uklonili sve one koje donose dobit ostala bi samo umjetnost. Originalan umjetnički izraz...
Pod posmatranjem prije svega podrazumijevam ono što rađa umjetničku izraz ili misao koju imamo o umjetničkom izrazu, umjetničkoj predstavi. To je sve vrlo individualno. Umjetnički izraz, smisao umjetničkog izraza može proizaći samo iz posmatranja. Ako se ne zasniva na posmatranju, umjetnički izraz se mijenja simbolom, to jest onim što može biti objašnjeno umom, i tada umjetnička izraz ne postoji jer tada već ne odražava čovječanstvo, svijet. Originalan umjetnički izraz ne treba da predstavlja traganje jadnog umjetnika i njegove ljudske probleme, želje i potrebe. On treba da odražava svijet. Ali ne svijet umjetnika, već put čovječanstva ka Istini. Prosto osjećanje dodira sa dušom koja je negdje tu, iznad nas, ali tu pred nama živi u djelu koje se može ocijeniti kao genijalno. U tome je istinski pečat genija.
Moji učitelji - božji bezumnici
Nekada sam mogao ljude koji su uticali na mene da nazovem bivšim učiteljima. No sada su u mojoj svijesti sačuvani samo kao “likovi”, pola sveci, pola bezumnici. Ti “likovi” može biti da su malo opsjednuti, ali ne đavolom; oni su, kako bih rekao “božji bezumnici”. Među živima imenovaću Robera Bresona. Među umrlima - Lava Tolstoja, Baha, Leonarda da Vinčija... Na kraju krajeva svi su bili bezumnici. Zato što apsolutno ništa nisu tražili u svojoj glavi. Oni nisu stvarali uz pomoć glave.... Istovremeno me i plaše i nadahnjuju. Apsolutno je nemoguće objasniti njihovo stvaralaštvo. Hiljade stranica je napisano o Bahu, Leonardu i Tolstoju, no niko nije mogao na kraju ništa da objasni. Niko, slava Bogu, nije mogao da nađe, da se približi istini, da dodirne suštinu njihovog stvaralaštva! To još jednom dokazuje da je to čudo neobjašnjivo... Sloboda...
U najvišem smislu pojam sloboda, posebno u umjetničkom smislu, u smislu stvaralaštva, ne postoji. Da, ideja o slobodi postoji, to je realnost u društvenom i političkom životu. U raznim djelovima svijeta, raznim državama, ljudi žive sa više ili manje slobode; no poznata su vam svjedočanstva koja govore da su i u najstrašnijim uslovima postojali ljudi koji su posjedovali nečuvenu, zadivljujuću, unutrašnju slobodu, unutrašnji svijet, veličinu. Mislim da sloboda ne postoji kao mogućnost izbora: sloboda je duševno stanje. Na primjer: moguće je da čovjek društveno, politički bude savršeno “slobodan”, a da pri tom strada od osjećanja prolaznosti, osjećanja usamljenosti, osjećanja beznadežnosti.
Sloboda stvaralaštva
Što se tiče slobode stvaralaštva, o njoj nema spora. Nijedna umjetnost ne može bez nje da postoji. Odsustvo slobode automatski obezvređuje umjetničko djelo, jer taj nedostatak onemogućava pomenutom da se izrazi u najljepšoj formi. Odsustvo te slobode čini da samo umjetničko djelo, bez obzira na svoje fizičko postojanje, zapravo ne postoji. U stvaralaštvu, potrebno je da vidimo ne samo stvaralaštvo. Na žalost, u XX vijeku, vladajuća je tendencija da umjetnik-individualac, umjesto da teži stvaranju umjetničkog djela, koristi ga za isticanje sopstvenog “ja”. Umjetnička djela sada izražavaju “ja” onih koji su ih stvorili i pretvaraju se, kako bih rekao, u razglas njihovih sitnih pretenzija. Vama je to poznato bolje nego meni. O tome je puno pisao Pol Valeri. Nasuprot tome, originalni umjetnik, a prije svega genije, rob je talenta koji mu je dat. Oni su dužni za ovaj dar da služe ljudima i duhovno ih hrane, za to su izabrani. Eto u tome se, po meni, sastoji sloboda.
Bonus video:
