“Kuća na ivici noći” roman britanske spisateljice Ketrin Baner je saga o četiri generacije jedne porodice koja živi na italijanskom ostrvu Kastelamare. Ostrvo je dovoljno daleko od kopna da na njega mnogi zaborave, ali ne i dovoljno daleko da izbjegnu svim nemirima velikog svjeta. U središtu ostrvskog života nalazi se kafić obrastao u buganviliju, prozvan “Kuća na ivici noći”, gdje se mještani okupljaju da razgovaraju i ogovaraju. Amadeo Espozito, nahoče iz Firence, nalazi na tom ostrvu sudbinu u liku svoje žene Pine, čija pamet, dobrota i nepokolebljiva ljubav utiču na sve ljude koje sreće. Jedna greška će dovesti njihov brak u iskušenje, a njihovoj djeci - trojici sinova i ljubopitljivoj kćeri - donijeće neizvjesnu budućnost. Kroz tajne i zagonetke, iskušenja i žrtvovanja, ovaj nezaboravni roman više od jednog vijeka prati živote porodice Espozito i drugih ostrvljana koji žive i vole na Kastelamareu: okrutnog grofa i njegovu zanosnu ženu, sveštenika koji voli skandale, prognanog pjesnika, odbačenu djevojku koja postaje oslonac čitavog gradića, ranjenog engleskog vojnika kojeg izbacuje more. Ketrin Baner (1989) je britanska spisateljica.
Diplomirala je engleski jezik na Kembridžu a potom je radila kao profesorka u srednjoj školi u Daramu. “Kuća na ivici noći” (Laguna) prvi je njen roman za odrasle. Ketrin živi u Italiji sa svojim suprugom. U Vašoj knjizi, “Kuća na ivici noći”, obrađujete i finansijsku krizu iz vremena 2008. Zašto je taj problem (krize u Evropi) za vas tako inspirativan?
- Imala sam 18 godina 2008, tako da je finansijska kriza bila prvi globalni istorijski događaj u mom životu odraslih. U godinama koje su uslijedile, živjela sam u malom gradu na sjeveroistoku Engleske, i provodila vrijeme sa porodicom moga muža u malim gradovima u Italiji. Počela sam da primjećujem kako se ta mjesta mijenjaju, posebno za mlade ljude. Kao čitalac, htjela sam da čitam knjige o tom iskustvu, ali takve nijesam našla. Američka spisateljica Toni Morison je jednom rekla da “Ako postoji knjiga koju želite da pročitaate, ali još nije napisana, onda je morate napisati”. Smatram da je to taj osjećaj koji me je naveo da pišem o finansijskoj krizi. “Kuća na ivici noći” je već prevedena na 22 jezika. Koja je po vama tajna ovakvog njenog brzog i velikog uspjeha?
- Ja sam samu sebe iznenadila! Ono što sam mogla čuti od čitalaca je to da su oni bili u stanju da pronađu nešto od samih sebe što se ogleda u ovoj knjizi - bilo da dolaze iz male sredine, kao što je Kastelamare u “Kući na ivici noći”, ili u vezi sa likovima, posebno sa ženama iz ovog romana, sa kojima su se identifikovali. Kontaktirala me je jedna čitateljka koja živi u Americi, ona je rekla da njena baka Italijanka čita knjigu i sjetila se nekih stvari o kojima sam pisala vrlo jasno - biti djevojka na jugu Italije i brati divlje zelje za jelo, ili gledati slijetanje na Mjesec na prvom televizoru u selu. Ali isto tako čula sam od čitalaca iz gradova da su se identifikovali uopšteno sa porodicom i pripadnosti. Ovakvi trenuci - kada knjiga može da nas poveže kroz vrijeme i mjesto, i preko granica - motiviše me kao pisca.
U priču u “Kući na ivici noći” uključene su četiri generacije jedne porodice iz udaljenog italijanskog ostrva Kastelamare. Koliko se ova priča bazira na istinitim informacijama?
- Lik Amedea, oca porodice, zasnovan je na stvarnoj osobi, na doktoru sa Sicilije koji je sakupljao priče, a zvao se Đuzepe Pitre. I mnoge druge stvari, i velike i male, su istinite: stvarno je postojao zabranjeni prozor u bolnici za nahočad u Firenci, na primjer, kroz koji su bebe uguravali anonimno; zatvorenike su zaista slali na ostrva u Sredozemnom moru tokom Musolinijevog režima. Ali drugi aspekti su izmišljeni: likovi, grad, Sveta Agata i čuda, i samo ostrvo. Prilikom pisanja knjige, željela sam da se mjesto osjeti kao stvarno koliko je god moguće iako je izmišljeno. Ako čitalac završi knjigu i onda ode na Google Maps da pokuša da locira ostrvo, znam da sam dobro obavila svoj posao! Kao pisca, privlači vas uspon fašizma u Italiji. Da li je to zbog pojave opšteg jačanja desničarskih stranaka u svijetu, ili zbog nečeg drugog?
- Ono što sam otkrila dok sam pisala “Kuću na ivici noći” je da se ponekad, da bi jasno sagledali svoje vrijeme, moramo okrenuti prošlosti. Fašizam je teška stvar da se o njemu piše, a nema mnogo pisaca u Italiji koji se mogu obratiti direktno. Pa sam pokušala prići temi sa poštovanjem i pažnjom. Ali vrlo brzo, to je postalo najvažniji dio knjige. Ja trenutno pišem drugu knjigu čija se radnja odvija na sjeveru Italije, a bavi se istim periodom u istoriji, pa je posljednjih mjeseci istraživanje postalo zabrinjavajuće pravo. Ponekad čitam o Italiji iz 1920-ih, a potom čitam moderne novinske članke, i odjednom osjećam da ne mogu napraviti razliku između njih. Atmosfera straha nakon perioda finansijske depresije, demonizacija manjina, diskreditacija štampe u korist propagande: odjeci su zastrašujući i pogurali su me da se, u stvari, više uključim u politički aktivizam. U “Kući na ivici noći” Vi se, posredno, bavite istorijskom fikcijom. Namjerno ili slučajno?
- Počela sam knjigu, jer sam željela da pišem o porodici nakon finansijske krize. Dakle, kao prvo očekivala sam da će to biti moderan roman. Ali onda sam shvatila da nema smisla pisati o porodici nakon finansijske krize bez pisanja o onome što je bilo prije. Ja sam željela da shvatim gdje je počela nestabilnost koja je dovela do finansijske krize. Dakle, kako sam istraživala, knjiga je postajala sve duža i duža. Izabrala sam, na kraju, da knjiga počinje tokom Prvog svjetskog rata, koji se smatrao kao početak jednog istorijskog poglavlja i završetak drugog.
Prošlo je više od deceniju i po od objavljivanja vaše knjige “Oči kralja”. Koliko su likovi vaših kasnijih priča evoluirali od tada?
- Pisanje “Posljednjih potomaka” je bilo zanimljivo iskustvo, jer trilogija prati jednu porodicu, ali sa prazninama od petnaest godina između svake knjige. Dakle, mladi likovi iz prve knjige vraćaju se u druge priče kako bi igrali različite uloge. Ono što sam naučila iz procesa pisanja te knjige je kako je zanimljivo da se piše o porodici tokom vremena. Oni se uvijek razvijaju i oni moraju da odgovore na pritiske iznutra i spolja, tako da su na neki način porodice mikrokosmos veće zajednice. To je nešto o čemu ja još uvijek pišem.
Možete li predstaviti sebe kao pisca? Koji vas žanrovi privlače? Koje vrijeme opisujete, prošlost, sadašnjost? Koje likove?
- Opisala bih moje pisanje kao da je negdje između magičnog realizma i istorijske fikcije. Ja pišem o malim evropskim zajednicama u trenucima tranzicije i krize tokom 20. vijeka. Konkretno, mene zanima kako pojedinci i porodice pokušavaju da prežive periode istorijskih promjena. A mene posebno privlače ženski likovi, jer su često njihove priče neispričane. Engleska je poznata kao multikulturalna, otvorena i tolerantna zemlja. A Italija?
- Osjećam da mnogi gradovi u centralnoj Italiji, kao što su Torino, gdje ja živim, pokušavaju da budu multikulturni i otvoreni što je moguće više. Kada sam stigla u Italiju, lokalni savjet mi je ponudio mjesto na besplatnom naprednom kursu jezika za nove doseljenike u gradu. Ono što osjećam u razgovoru sa prijateljima je da većina nas (bilo da su izbjeglice, ekonomski migranti ili migranti poput mene koji su došli ovamo iz porodičnih razloga) želimo iste stvari: da se uklope, da daju svoj doprinos, da se stvori dobar život ovdje i da budu prihvaćeni. Biti prihvaćen je lakše za neke imigranate (poput mene i drugih migranata iz EU) nego što je to za druge (kao izbjeglice), a tu su ponekad i problemi. Ali, u odnosu na Veliku Britaniju, koja je sve manje i manje tolerantna, Italija čini mnogo da pomogne izbjeglicama i migrantima koji rizikuju svoje živote na Mediteranu, i pokušava, vjerujem, da ponudi saosjećajnu dobrodošlicu strancima svih porijekla. Za sada, većina Italijana izgleda da podržava to, i zaista se nadam da će Italija nastaviti i dalje u tom pravcu u budućnosti..
Kako pristupiti istorijskim događajima
Koliko je ova knjiga istorijski a koliko politički roman? - Teško mi je odvojiti te dvije stvari. Vjerujem da je istorija sama po sebi politička, u smislu da ono što se događa oko nas kao pojedinaca, porodice i zajednice je rezultat ne samo našeg slobodnog izbora, već i političkih, ekonomskih i društvenih snaga koje su izvan naše kontrole. Ono što mene zanima je kako su likovi u romanu, iz svake generacije, suočeni sa teškim izborima – bilo da idu u rat ili da ostaju na ostrvu, bilo da prihvataju dolazak turizma ili da mu se odupiru, ili kako se suočavaju sa finansijskom krizom 2008. On je, za mene, politički i istorijski istovremeno.
Ali, kao pisac, trudim se da ostanem “neutralna” politički, koliko je to moguće, i da pustim istoriju da govori sama za sebe. Trudim se da dam svakom liku jednaki prostor i jednako razumijevanje. Na primjer, kad pišem o fašizmu želim da čitalac razumije ne samo one likove koji su se opirali, već i fašiste u gradu. Milan Kundera je jednom napisao da je roman prostor “gdje niko ne posjeduje istinu ali svako ima pravo da bude shvaćen”. To je, za mene, način kako pisac treba da pristupi političkim i istorijskim događajima: kao posmatrač, da stavlja na stranice kontrasne istine i da ih pusti da govore same za sebe.
Bonus video:
