Zoran Radmilović i kultna predstava “Radovan III” glavni su “krivci” što je Igor Đorđević odlučio da se bavi glumom.
“Kaseta ‘Radovan III’ je došla u moju kuću, kao u svaku šumadijsku. ‘Zarazio’ sam predstavom cijelu školu i svi smo koristili replike iz nje. Tada sam znao da ću biti glumac. Sanjao sam da ću imati priliku da sa Zoranom glumim. Vjerovatno ću sa njim igrati kada odem gore, kod njega. Sada je tamo velika gužva izuzetnih glumaca. Mora da Bog pravi dobru podjelu i da mu za nešto trebaju”, kaže za “Vijesti” Đorđević.
Nije imao priliku da glumi sa Radmilovićem, ali zato jeste da dobije nagrade na festivalu koji nosi ime po čuvenom glumcu. Tako je za ulogu Kanjoša u drami “Kanjoš Macedonović” 2011. dobio nagradu “Zoranov brk”, a tri godine kasnije istu nagradu je dobio za uloge Martina, Ričija i Dejana u predstavi “Bizarno”. Za iste uloge dobio je nagradu “Zoran Radmilović” kao najbolji glumac 23.festivala “Dani Zorana Radmilovića”. Viktor iz “Đavolje varoši”, kum Petrašin iz “Jesen stiže, dunjo moja”, Hamlet iz istoimenog filma, Petar Kočić iz “Slijepog putnika na brodu ludaka”, “ušao” je u domove publike serijama “Mješoviti brak”, “Nepobjedivo srce”, “Žene sa Dedinja”, “Zvezdara”…
“Televizija je toliko moćan medij da zbog nje vidite koliko je pozorište inferiorno. Sa televizijom uđete čovjeku u dnevnu sobu. Nije potrebno da se sprema i izađe iz kuće da bi vas gledao. Zamjeram našoj akademiji što imaju to striktno pozorišno i onda smo potpuno neobrazovani za film, o kome učimo na prvim projektima, a tako ne bi trebalo”, iskren je Đorđević koji je od 2002. stalni član Narodnog pozorišta.
“Ljudi su željni dobrog pozorišta, a njega je sve manje, iako je to umjetnost koja će opstati upravo zbog tog neposrednog kontakta sa publikom”
Završio je Pozorišnu akademiju u Novom Sadu, u klasi Vide Ognjenović. Da nije bez razloga proglašen za jednog od njenih najboljih učenika dokaz su nagrade koje je dobio igrajući na daskama koje život znače. Za njega, ne bez razloga, kažu da je pozorišna zvijezda.
“Ljudi su željni dobrog pozorišta, a njega je sve manje, iako je to umjetnost koja će opstati upravo zbog tog neposrednog kontakta sa publikom”, kaže Đorđević i priznaje da je trenutno u fazi kada ga najviše privlači filmska gluma.
Smeta mu što se na ovim prostorima ne gradi lik na filmu, već se svi zadovolje time da budu “prirodni i neizmjerno dosadni”. Zato je zahvalan Goranu Markoviću što mu je u filmu “Slijepi putnik na brodu ludaka”, gdje glumi Petra Kočića, omogućio da gradi lik. A Đorđević je tu priliku odlično iskoristio i prema mišljenju kritike i publike sjajno dočarao posljednje dane čuvenog književnika koje je proveo u prvoj psihijatrijskoj bolnici na Balkanu, na Guberevcu.
“Goran je čovjek koji voli pozorište i koga je glumačka plata odnjegovala, pa je zato i moja uloga u filmu bila na ivici polupozorišne igre. To je bila fina granica da ispitujete pozorišno i filmsko, dokle se može ići, ali i da se napravi lik.
Zaista imam prelijepo iskustvo sa Markovićem”, kaže Đorđević i priznaje da mu je to najdraža filmska uloga.
Što se tiče pozorišnih uloga posebno ističe predstavu “Zli dusi” gdje tumači lik Stavrogina.
“Iako je teško, veoma je inspirativno igrati u predstavi koja je rađena po tekstu Dostojevskog”, kaže glumac koji u šali sebe predstavlja kao “personu krotke i blage naravi”.
Iako, kako reče, u cinizmu nema spasa, ipak ima odbrane, pa nije ni čudo otkud kod ljudi toliki cinizam. A i smijeh je odličan mehanizam odbrane. Zato mu, smatra, nije teško da predstavom “Frenki i Džoni”, gdje igra sa Slobodom Mićalović, nasmije publiku.
U toku je rad na predstavi “Ričard Treći” i Đorđević priznaje da, iako su iza njega brojne pozorišne uloge, ipak ima tremu.
“Ričard mi se od Akademije ukopao pod kožu i sada ga radimo na Velikoj sceni Narodnog pozorišta. Predstava, koju režira Snežana Trišić, okupila je veliku ekipu dobrih glumaca. Imam tremu, jer ipak je ovo Šekspir, vrh našeg posla. Mogu da kažem da mi se eto neka želja ostvarila”, kaže Đorđevič koji bi, kako reče, da nije glumac, bio boem .
Teško vrijeme nosi i veliku odgovornost
“Andrić je kazao ‘kada je dobro, onda nisam nizašta’. Dobro je kada je teško, tada glumac dobije inspiraciju. Makar se ja tješim na taj način. Mora se imati mala doza mazohizma, doza kritike prema društvu i mi kao umjetnici, ili bolje rečeno scenski izvođači glumačkih radova, imamo veću odgovornost nego što bi je imali da su uslovi bolji. Imamo odgovornost i prema tome šta igramo, kako i gdje igramo, šta izjavljujemo. Ne znam gdje sam pročitao – ‘onaj ko nije gladovao, taj nije umjetnik’”.
Ne bih baš volio da moja ćerka odluči da se bavi glumom
Od 2007. u je braku je sa glumicom Zoranom Bećić. Imaju kćerku Petru koja će uskoro dobiti sestru. Ukoliko Petra krene stopama svojih roditelja tata će je podržati u tome, ali će joj, ukoliko bude tražila njegovo mišljenje, reći kakav je put izabrala.
“Mala je produkcija, a glumaca sve više. Teško je danas biti glumac, glumica tri puta teže. Ne bih baš volio da se moja kćerka odluči baviti glumom jer u kom smjeru ide ovo društvo sumnjam da će situacija kada ona bude sazrela i odlučivala koji će fakultet da upiše biti značajno bolja. Može samo da bude značajno gora. Ali, podržaću njen put šta god da izabere”
Poluznanje je najveći despot
“Mislim da je glavni problem što živimo u dobu poluznanja, a poluznanje je, što kaže Dostojevski, najveći despot. Kada misliš da znaš nešto, a u stvari ne znaš ništa, onda je sve to samo površina. Zato bih mladima poručio da ne budu površni”.
Bonus video:
